Fotograf AP Burhan Ozbiliki juče je u Ankari pokrivao naizgled rutinski društveni događaj – otvaranje izložbe “Rusija u očima Turaka”.
Na toj izložbi govor je držao i ruski ambasador u Turskoj Andrej Genadijevič Karlov.
Ali, otvaranje izložbe pretvorilo se u jezivu scenu pred očima medija kad je 22-godišnji turski policajac Mevlut Mert Altıntaš upucao ambasadora koji je pao na pod, a mladić je zatim povikao.
“Alahu Akbar! Ne zaboravite Alep! Ne zaboravite Siriju! Sve dok naše zemlje nijesu sigurne, nećete biti sigurni ni vi”, govorio je on.
Karlov je preminuo u bolnici nedugo nakon napada, dok je atentatora “neutralizovala” policija nakon 15-minutne pucnjave.
Ozbiliki je za “Gardijan” prepričao jezivo iskustvo. On je, inače, prvi koji je svijet izvijestio o atentatu, a ubrzo zatim svijet su počele obilaziti i njegove fotografije.
“Sve se činilo kao rutinski događaj, otvorenje izložbe fotografija iz Rusije. Kada je muškarac u tamnom odijelu i s kravatom oko vrata izvukao pištolj, bio sam iznenađen, pomislio sam da je to samo teatralni dodatak svečanosti.
Ali umjesto toga, radilo se o hladno proračunatom atentatu koji se odvijao pred mojim očima i očima drugih koji su prestravljeno počeli bježati tražeći zaklon u trenutku dok je uredno obrijani muškarac kratke kose pucao u ruskog ambasadora.
Hici, njih najmanje osam, snažno su odjeknuli u besprijekorno uređenoj umjetničkoj galeriji. Ljudi su urlikali, skrivali su se iza stubova i ispod stolova, ležali su po podu. Bilo me strah, bio sam zbunjen, ali uspio sam da nađem djelimičan zaklon iza zida i počeo sam da radim svoj posao: snimam fotografije.
Izložba ‘Od Kalinjingrada do Kamčatke: kroz oči putnika’ predstavljala je fotografije iz cijele Rusije: od najzapadnije regije na Baltiku do Kamčatke na istoku. Odlučio sam da dođem na otvorenje naprosto zato što mi je bila usput dok sam išao kući s posla u Ankari.
Kada sam došao u galeriju, govori su već bili počeli. Nakon što je sa svojim obraćanjem krenuo ruski ambasador Andrej Karlov, približio sam mu se kako bih ga fotografisao. Mislio sam da će nam fotografije dobro doći za pokrivanje vijesti o tursko-ruskim odnosima.
Ambasador je govorio smireno, ali i s ljubavlju o svojoj domovini. Povremeno bi zastao kako bi prevoditelju dao da prenese njegove riječi na turskom jeziku. Baš je miran i skroman, pomislio sam u tom trenutku.
Zatim je krenula pucnjava, a među zvanicama je nastala panika. Ambasadorovo tijelo je ležalo na podu, samo nekoliko metara od mene. Nisam vidio krv oko njega, pomislio sam da mora da je bio pogođen u leđa.
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što sam shvatio šta se zapravo dogodilo: čovjek je umro preda mnom, život je nestao pred mojim očima.
Pomakao sam se natrag i ulijevo dok je napadač, kojeg su kasnije identifikovali kao policajca Mevluta Merta Altintasa, mahao pištoljem prema ljudima koji su pobjegli na desnu stranu prostorije.
Isprva nijesam mogao da razumijem šta je motivisalo napadača. Pomislio sam da bi mogao biti čečenski militant. Ali ljudi su kasnije rekli da je vikao o sirijskom gradu Alepu.
Dakle, vjerovatno je bio bijesan zbog ruskog bombardovanja Alepa koje je za cilj imalo tjeranje pobunjenika iz grada. Mnogo je civila poginulo u borbama tamo.
Takođe je vikao ‘Alahu Akbar’, ali nijesam razumio ostatak onoga što je rekao na arapskom.
Napadač je bio jako nervozan. Hodao je oko tijela ambasadora, a usput je razbio nekoliko uokvirenih fotografija koje su stajale na zidu.
Jasno, bilo me je bilo i bio sam svjestan opasnosti u slučaju da se napadač okrene prema meni. Ali povukao sam se samo malo prema naprijed i fotografisao sam tog muškarca dok je divljao pred svojom očajnom i ukipljenom publikom.
Evo što mi je palo na pamet: ‘Tu sam. Čak i ako me pogodi i rani ili ubije, ja sam novinar. Moram raditi svoj posao. Mogao bih zbrisati bez ijedne fotografije… Ali šta bih rekao ljudima kad bi me kasnije pitali zašto nisam fotografisao?’
Čak sam se sjetio prijatelja i kolega koji su izgubili živote dok su fotografisali u ratnim zonama tokom godina.
Dok su mi misli strujale glavom, vidio sam da je muškarac jako živčan, ali da se na neki čudan način uspijevao kontrolisati. Svima je vikao da ostanu gdje jesu. Onda su došle snage bezbjednosti i svima naredile da napuste prostoriju što smo svi učinili.
Ubrzo su stigla ambulantna i oklopna vozila i krenula je policijska operacija. Napadač je kasnije ubijen u razmjeni vatre.
Kad sam se vratio u dopisništvo kako bih obradio svoje fotografije, bio sam šokiran kad sam vidio da je napadač zapravo sve vrijeme dok je ambasador govorio stajao iza njega. Poput prijatelja ili telohranitelja”, napisao je novinar.
