Planeta

Rođenje politički-radikalnog islama

Ilustracija

Za Bliski istok 1979. nije bila sudbonosna godina samo zbog iranske revolucije. Kao reakcija na nju u Saudijskoj Arabiji ojačan je vehabizam. Posljedice su bile: džihadizam i terorizam.

Vođa iranske revolucije Ajatolah Homeini je 1979. godine, prije odlaska u Teheran, skoro četiri mjeseca bio je u jednom selu u Francuskoj. Međunarodno poznati francuski filozof Mišel Fuko vidio je u Homeiniju čovjeka velikih namjera: “Ovo je možda prvi veliki ustanak protiv globalnih sistema, najmoderniji i najluđi oblik pobune.”

Fukou je međutim promakla diktatorska priroda propovjednika, što mu je donijelo reputaciju političkog naivca. Ali, jedna stvar se ostvarila: Homeini je podstakao revoluciju od globalnog značaja. Nigdje to nije bolje shvaćeno nego u Iranu i zemljama susjedima, kao i na Bliskom istoku uopšte.

5.000 godina odricanja, nepravde, diskriminacije

Revolucionarni islam, u svojoj šiitskoj varijanti koju je Homeini propovijedao, odmah su prihvatili mnogi Iranci. Šah Mohamad Reza Pahlavi, srušen u januaru 1979. – nekoliko sedmica prije Homeinijevog povratka iz egzila – odveo je Iran u autoritarizam koji je trajao 40 godina. Iskoristio je svoju moć da od Irana napravi zemlju koja je bila pod uticajem Zapada. Taj projekat je energično gurao naprijed, ne obazirući se na iransku tradiciju i ljudska prava.

Homeini je u očima mnogih Iranaca bio suprotnost Reze Pahlavija. Uspostavio je društvo koje se rukovodi vjerskim principima. Takvo društvo, nadali su se mnogi, vratiće socijalnu pravdu koja je mnogima nedostajala. “Za razliku od Šaha Pahlavija koj je hvalio 2.500 godina monarhije, Homeni je govorio o 5.000 godina odricanja, nepravde, klasne diskriminacije i ugnjetavanja”, piše istoričar Mihael Aksorti u svojoj knjizi Istorija iranske revolucije.

Rođenje političkog islama

Godina 1979. bila je prekretnica za politički islam. Ideja o povezivanju vjere i politike već je postojala. Jedan od ranijih nosilaca te ideje od strane šiita bio je Sajid Muhamed al-Husaini, rođen 1838. u Asadabadu. On se pretvarao da je sunit kako bi mogao da predaje na sunitskom Univerzitetu Al-Azhar u Kairu.

“Ostavite svoju ravnodušnost iza sebe”, vikao je svojim učenicima. “Živite slobodno i srećno kao i drugi narodi – ili umrite kao mučenici”. Ideja vjerski motivisane pobune bila je rođena.

Ideju su od dvedestih godian prošlog vijeka nastavili da razvijaju Muslimanska braća, da bi 1979. godine izašla na svjetsku političku pozornicu. Tri događaja su je podstakla: Homeinijeva revolucija u Iranu; napad oko 500 radikalnih islamista, sa mladim Dšuhajiman al-Utaibijem na čelu, na Veliku džamiju u Meki i invazija Crvene armije u Avganistanu. Ovo posljednje je na kraju dovelo do pojave talibana koje su naoružavale i obučavale Sjedinjene Američke Države. Tri događaja rezultirala su političkom porukom da se može očekivati stupanje na scenu radikalnog islama kao protestnog pokreta.

Moć i snagu islamizma prepoznao je i tadašnji egipatski predsjednik Anvar el-Sadat. Tražio je komunikaciju s Muslimanskom braćom i otpustio je mnoge njegove predstavnike iz zatvora, koji su bili uhapšeni prethodnih godina. Ali ubrzo nakon toga se još jednom nemilosrdno obračunao sa islamistima. Muhammad Islambuli je takođe uhapšen i mučen. Njegov brat Kaled stoga je u oktobru 1981. dobio zadatak da izvrši smrtonosni atentat na Sadata – kako u znak protesta zbog političkog kursa pomirenja s Izraelom, tako i da se osveti za zlostavljanje svog brata.

Teheran kao krizno žarište

Politički islam je bio efikasan odgovor na brutalnost arapskih režima, kako sekularnih tako i vjerskih, što se može vidjeti na primjeru Irana. Uslijedilo je svrgavanja šaha, napadi na američku ambasadu, a potom i uzimanje diplomata kao talaca, koji su u zatočeništvu bili više od godinu dana. Šiitski revolucionari otvoreno su izazivali SAD, a mnogi muslimani su sa simpatijama gledali u Teheran.

Čini se da je režim mula bio na putu da postane nova avangarda islamskog svijeta. Iranski revolucionari su proglasili da “širenje islamske revolucije i njenih poruka uključuje i borbu protiv vođa i komandanata, jeretika i korena jeresi, kolonijalizma, eksploatacije i politeizma na svetoj božanskoj zemlji”.

Vehabizam – duh pušten iz boce

Za porodicu Al Saudi je to bila noćna mora. Saudijska vladajuća porodica takođe se predstavljala religioznom. Ali ona je gajila mržnju prema socijalno-revolucionarnom programu Teherana. Posljedica: Saudijci su počeli još snažnije da podstiču konzervativni vehabizam – državnu religiju u zemlji.

Godinama su saudijske vjerske vođe usvajali nove vjerske zakone. Cilj je bio usmjeriti pažnju vjernika na religiju, tako da nemaju ni vremena ni snage da se bave politikom, a posebno ne politikom koja bi iznijela islamsku revoluciju. Model je bio uspješan: učenje vehabija našlo je sljedbenike širom muslimanskog svijeta. Ogromna većina sunitskih fundamentalista otišla je putem vehabizma.

Ono što u to vrijeme Saudijci nisu ni slutili: Od hiperkonzervativnog islama vehabijske orjentacije vodili su putevi do džihadizma i islamističkog terorizma.

Tvrdolinijaši i radikalizacija

Radikalni islam, kako šiitske tako i sunitske orjentacije, ispunio je prazninu koja je postojala od 1979. godine: sekularne vlasti su ili padale kao Naserova u Egiptu ili su mutirale i degenerisale se u diktatorske režime – što je bio slučaj u Iraku pod Sadamom Huseinom ili u Siriji pod Hafizom al-Asadom. Politički islam im se činio jedinim pouzdanim putem za reforme političkih i socijalnih sistema. Zbog toga su ga podržali nebrojeni muslimani.

Međutim, ovaj put je postajao sve radikalniji. Kombinacija vjerske i političke doktrine ostavila je malo prostora za umjerene snage i glasove. To je rezultiralo napadima na Svetski trgovinski centar u Njujorku i druge američke objekte 9. septembra 2001. godine. Džihadizam je ponovo ojačao 2003. godine, kada su Amerikanci intervenisali u Iraku.

Svih tih godina se režim mula u Teheranu, kao i vladavina al-Sauda u Rijadu pretvarao u vjersku diktaturu. Istovremeno, nove džihadističke grupe kao što je Islamska država (IS) pokazale su do tada neviđenu brutalnost u regionu.

Međutim, Iran i Saudijska Arabija kao vodeće zemlje muslimana – šiita i muslimana – sunita, sve su se više otuđivale jedna od druge. Suparnici su postali neprijatelji, a danas se jedna protiv druge bore u Siriji i Jemenu. Zbog temelja postavljenih 1979. godine, koji su doveli do političko-vjerske radikalizacije, region pati do danas.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Slobo
Gost
Slobo

Hahaha kakav tekst. Koliko skole treba da bi neko bio Novinar. Islam je politicki radikalan od njegovog osnivanja. Da se novinar potrudio citati Koran ili istoriju islama nebi pisao ili prepisivao ovakav tekst. Poiliticki radikalan Islam nas je okupirao za 500 godina. Ili prihvatis Islam ili bjezis na brda.

Love Me now
Gost
Love Me now

Hey, nemojte nam ove teske teme na ovom kisnom i tmurnom danu, ima li kakav DK video/dokument , kaslje li se u susjednoj nam zemlji, dajte nesto blize, nesto sto ima direktnog efekta na nas, ovo ko potrosi preko 300 kwh, “nek se seli” i tako to, ajde please, pustite nas Irana i njegovo Shaha, mi smo ovdje u MAT… Više »

Send this to a friend