Uoči drugog samita lidera SAD i Sjeverne Koreje, Donalda Trampa i Kim Džong Una, u srijedu u Hanoju, očekivanja da bi moglo doći do bitnog proboja u brzoj denuklearizaciji Korejskog poluostrva dosta su niska, dok postoji zabrinutost da bi šef Bijele kuće mogao obećati nešto nepromišljeno da bi dobio bombastične naslove, pišu svjetski mediji.
Mala očekivanja od drugog samita
Tramp je spustio očekivanja od rezultata samita, dok je istovremeno pripremio teren da proglasi blistavu pobjedu kako bi potisnuo politička previranja kod kuće, ocjenjuje agencija Asošijetid pres, dodajući da američki predsjednik želi reprizu globalnog spektakla prvog sastanka s Kimom, mada je prvi samit donio malo konkretnih rezultata.
Američki predsjednik je svojevremeno prijetio Sjevernoj Koreji “vatrom i bijesom”, ali je u nedjelju objavio da se ne žuri. “Nisam u žurbi. Ne želim da požurujem nikoga, samo ne želim probe. Sve dok nema proba, mi smo sretni”, podsjetio je AP na Trampove riječi i dodao da su američki obavještajni zvaničnici u Kongresu ocijenili da je malo vjerovatno da će Kim potpuno uništiti nuklearni arsenal. Sličnu zabrinutost su izrazili i zvaničnici administracije, poput savetnika za nacionalnu bezbjednost Džona Boltona.
Šta god da je Sjeverna Koreja dosad uradila, opstanak Kimovog režima je uvijek prevashodni cilj, ocjenjuje AP i dodaje da je Kim od oca naslijedio nezavršeni nuklearni program poslije čega je ubrzao napore – Pjongjang sada raspolaže termonuklearnim oružjem koje može pogoditi kopneni dio SAD, što je i osnovni razlog zašto Vašington pregovara.
Garancija opstanka
Kim je podigao svoj status poslije sastanka sa Trampom, ali tek treba da pokaže uverljive znake da je spreman da se odrekne nuklearnog arsenala koji je daleko snažnija garancija opstanka njegovog režima od bilo kakve bezbjednosne garancije koje SAD mogu pružiti, ocijenjuje američka agencija.
I analitičarka televizijske mreže CNN za nacionalnu bezbjednost Samanta Vinograd ističe da lider Sjeverne Koreje smatra da je njegovo oružje za masovno uništenje ključno za opstanak režima, zbog čega nije ni smanjena pretnja koju ta zemlja predstavlja.
Vinograd ocjenjuje da, bez obzira što je Tramp kao svoj uspjeh poslije prvog sastanka s Kimom isticao da Sjeverna Koreja u posljednjih godinu dana nije vršila nuklearna testiranja, režim u Pjongjangu i dalje predstavlja veliku prijetnju za SAD i njene saveznike.
“Tome je doprinijela i činjenica da je Tramp, štiteći ‘samoproglašeni napredak’, zatvarao oči pred određenim aktivnostima sjevernokorejskog lidera”, navela je ona.
Povjerljivi izvještaj UN ukazuje na nastavak nagomilavanja nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji, dok je i sam državni sekretar SAD Majk Pompeo, koji je naglasio važnost nastavka diplomatije, rekao da Sjeverna Koreja nije zamrznula svoj nuklearni program, dodala je Vinograd.
Analitičarka CNN-a za nacionalnu bezbjednost ističe da u Hanoju treba natjerati Kima da pristane barem na nuklearno zamrzavanje – u zamjenu za proporcionalni američki ustupak kao što je zamrzavanje sankcija, što bi pomoglo u očuvanju nacionalne bezbjednosti SAD.
“Predsjednik treba da naglasi da poboljšanje odnosa i uspostavljanje trajnog mira može doći samo poslije denuklearizacije”, napisala je ona.
Kako pregovarati s Kimom
Bivši predsjednik Svjetske banke i zamjenik državnog sekretara SAD Robert Zelik u Volstrit džornalu piše da Tramp u Vijetnamu Kimu treba da predstavi koherentnu strukturu podsticaja i odvraćanja, ali da mora paziti da nasumice ne sklizne u udovoljavanje zarad naslova u medijima.
Zelik navodi da prvi korak mora biti okončanje opasnosti od rata na Korejskom poluostrvu pošto se od primirja 1953. gomilaju vojske na granici dvije zemlje. Pregovorima se mora smanjiti prevelika sjevernokorejska vojska. Cilj treba da bude izjednačavanje vojske Sjeverne i Južne Koreje na manjem nivou, što bi omogućilo i preusmjeravanje sredstava za potrebe sjevernokorejskog naroda ali i manje prisustvo vojske SAD na poluostrvu.
Drugo, piše Zelik, dvije Koreje bi trebalo da imaju plan za obnavljanje povjerenja, dok na trećem mjestu mora da se riješava pitanje regionalne stabilnosti, pošto je Korejsko poluostrvo poprište sukoba sila na sjeveroistoku Azije od kinesko-japanskog rata krajem 19. vijeka.
Vašington i Seul bi mogli usmjeriti Pjongjang ka modelu ekonomskih reformi pod autoritarnim režimima, kao što je bio slučaj s Vijetnamom i Kinom, predlaže Zelik i dodaje da na kraju sve strane treba da se pozabave opasnošću nuklearnog oružja i raketa. Pjongjang bi trebalo da obustavi povećavanje broja i testiranje projektila i oružja za masovno uništavanje, ali treba i da prestane da podržava kriminalne mreže, teroriste i sajbernapade, podvlači Zelik.
Bivši visoki zvaničnik Svjetske banke i Stejt departmenta zaključuje da SAD i Južna Koreja, u saradnji sa saveznicima i partnerima, treba da prate koliko je Sjeverna Koreja spremna da se promijeni dok ostvaruje umjerenije ciljeve, ali i da Kim treba da dobije međunarodno povjerenje i podršku za svoje teške odluke.
Iluzija o Nobelu kao podsticaj
Kolumnista Njujork tajmsa Nikolas Kristof piše da samozavaravanja američkog i sjevernokorejskog lidera da bi mogli dobiti Nobelovu nagradu može zapravo poboljšati njihov rad na nuklearnom sporazumu, mada je vrlo malo vjerovatno da će se Kim odreći nuklearnog arsenala.
Iluzija je, naravno, da bi Tramp i Kim mogli dobiti Nobelovu nagradu za mir i generalno nije dobro da lideri odlaze na samit s takvim samozavaravanjem, ocjenjuje Kristof, dodajući da su mnogi bezbjednosni zvaničnici u SAD i u drugim zemljama zabrinuti da bi Tramp u želji da dobije prestižnu nagradu, mogao nešto nepromišljeno obećati, poput povlačenja američkih snaga iz Južne Koreje.
Samozavaravanja bi ipak mogla pomoći ako obje strane zbog toga budu voljnije da daju više ustupaka i krenu u težak mirovni proces. Kristof dodaje da je Tramp, pošto je na prošlogodišnji samit otišao nepripremljen, sada imenovao uvaženog izaslanika Stivena Bigana i da su obojica naznačila da su realistični oko denuklearizacije Sjeverne Koreje.
Kolumnista Njujork tajmsa kao plauzibilni dogovor s drugog samita navodi da bi Sjeverna Koreja mogla obećati da će demontirati nuklearno postrojenje Jongbion i nekoliko manje važnih lokacija, dopustiti ulazak međunarodnim inspektorima i nastaviti moratorijum na nuklearne i raketne testove, dok bi SAD zauzvrat mogle popustiti sankcije za međukorejske projekte u vezi s turizmom i proizvodnjom. Dvije strane bi takođe mogle proglasiti kraj Korejskog rata, razmijeniti diplomatske zvaničnike za vezu, olakšati kulturnu razmjenu i dogovoriti put za smanjivanje nuklearnog programa.
Vijetnamski put
Vašington post piše da bi na samitu Vašington mogao ukazati na zemlju domaćina kao na model – od rata sa SAD Vijetnam se uključio u globalnu trgovinu, postavši živahna tržišna privreda sa brzim rastom i bliskim odnosima s nekadašnjim neprijateljom. Mada jeste primamljivo misliti da bi Sjeverna Koreja mogla da se transformiše na sličan način, stručnjaci za vašingtonski list kažu da to nije realistično.
Podsjećajući na poruku državnog sekretara Pompea da bi vijetnamsko “čudo” moglo da se desi i u Sjevernoj Koreji, Vašington post ipak ukazuje da se Sjeverni Korejci i dalje uče da mrze “prepredene američke vukove”, dok je vijetnamski narod prihvatio Holivud, KFC i američki san. Poslije više od četiri decenije od rata, 84 odsto Vijetnamaca ima povoljno mišljenje o SAD, što je više nego ijedna strana zemlja obuhvaćena istraživanjem Pju risrč centra i tek jedan odsto manje od samih Amerikanaca.
Kad Kim bude došao u Vijetnam mogao bi promovisati ideju da njegova zemlja slijedi vijetnamski put i spekuliše se da bi mogao da posjeti fabriku južnokorejskog giganta Samsunga. Vašington post piše da je očigledno da bi Kim želio da napravi razvijene turističke i ekonomske zone u svojoj zemlji po ugledu na Vijetnam, ali da postoji ogromna razlika između dvije zemlje.
Vijetnamska ekonomska transformacija je omogućena dopuštanjem značajnih sloboda ljudima da putuju, trguju, komuniciraju sa strancima i da uče od njih. Vijetnamska Komunistička partija, ističe Vašington post, otvaranjem vrata investicijama prepustila je značajnu kontrolu nad globalnim kapitalom u zemlji, dok bi režim u Sjevernoj Koreji radije izabrao da zemlja bude siromašna nego da izgubi vlast. S druge strane, dodaje Vašington post, proizvodi s etiketom “Made in North Korea” ne bi ni bili atraktivni na globalnom tržištu sve dok u toj zemlji postoje radni kampovi za političke disidente.
