Planeta

Studija: Ako bogati smanje zagađenje dostižemo klimatske ciljeve

Foto: UN

Samo jedan odsto svjetske populacije bilo je odgovorno za skoro četvrtinu rasta emisija gasova staklene bašte tokom 1990-2019, otkriva novo istraživanje. Upravo drastično smanjenje zagađenja koji prave bogati je jedini način da se dostignu ciljevi zazaustavljanje negativnih efekata klimatskih promjena. U ovoj analizi prvi put su zaračunati i efekti koji prave investicije, umjesto dosadašnje prakse da se računaju samo robe i usluge.

Studija, objavljena u Nature Sustainability , naglašava nejednakost u otiscima gasova staklene bašte kod ljudi – kamen temeljac pokreta za klimatsku pravdu.

U 2019. godini, ljudi koji žive u podsaharskoj Africi proizveli su u prosjeku 1,6 tona ekvivalenta ugljen dioksida (tCO2e), pokazalo je istraživanje. U Sjevernoj Americi, prosjek po glavi stanovnika bio je više od 10 puta veći, dok je 10 odsto najvećih emitera na kontinentu proizvodilo skoro 70t CO2e.

Da bi imali realnije šanse da se globalno zagrijavanje ograniči na 1,5 C iznad predindustrijskih temperatura, prosječna globalna emisija po glavi stanovnika treba da padne na 1,9 t CO2e do 2050. godine, navodi se u studiji. To znači da bi najrazvijenije zemlje trebalo da nekoliko puta smanje svoju potrošnju.

Za razliku od dosadašnje prakse da se kod procjenjivanja individualnih doprinosa globalnom zagrijavanju, istraživači fokusiraju na emisije iz dobara i usluga koje ljudi konzumiraju, ova studija predstavlja ažuriranje ove metode tako što uključuje i emisije iz nečijih investicija u njihov otisak gasova staklene bašte. Ovo omogućava studiji da preciznije predstavi emisije bogatih – koje uglavnom potiču od investicija.

“Pojedinci mogu da konzumiraju ugljenik, ali takođe mogu da posjeduju ili da ulažu u firme koje proizvode ugljenik, odnosno zagađuju”, kaže glavni autor studije za Karbon brif (Carbon brief), dodajući da njegov rad „predlaže metod koji će integrisati ove različite djelove naši ugljenični otisci zajedno“.

Investicije su glavni izvor zagađenja

Fokusirajući se na period 1990-2019, nalazi pokazuju da su investicije bile glavni izvor emisija za jedan odsto najvećih emitera. A emisije po glavi stanovnika prvih jedan odsto porasle su za 26 odsto, dok je prvih 0,01 odsto zabilježilo rast od 80 odsto.

U Sahari 0,6 tona a u u SAD 14,5 tona po glavi

Ljudi svake godine ispuštaju milijarde tona CO2 u atmosferu. Međutim, ove emisije nesrazmerno proizvode bogatiji ljudi, koji obično žive načinom života koji je intenzivniji.

Nedavna istraživanja pokazuju da prosječna osoba koja živi u podsaharskoj Africi proizvodi 0,6 tona ugljen-dioksida (tCO2) svake godine, dok prosječan građanin SAD proizvodi 14,5t CO2. Samo SAD su odgovorne za jednu petinu svih emisija CO2 od 1850. godine.

U radu se procjenjuju tri komponente otiska gasova staklene bašte. Prva je privatna potrošnja – koja se sastoji od emisija iz direktne upotrebe goriva i emisija ugrađenih u robu i usluge. Drugi uključuje emisije iz državne potrošnje u zemlji te osobe – kao što su vladina administracija, javni putevi ili odbrana.

Konačna komponenta ugljeničnog otiska osobe je investicija. Doktor Lukas Čansel (Lucas Chancel), sa Pariske škole ekonomije autor nove studije kaže da kada neko investira u kompaniju, on je djelimično odgovoran za emisije koje proizvode svakodnevne aktivnosti te firme.

On naglašava globalnu nejednakost između visokih i niskih emitera:

“Smatram da je 2019. godine donjih 50 odsto svjetske populacije emitovalo 12 odsto globalnih emisija, dok je prvih 10 odsto emitovalo 48 odsto ukupne emisije”.

Gledajući detaljnije 174 zemlje uključene u ovu studiju, on pokazuje nejednakost između visokih i niskih emitera u različitim regionima.

Podsaharska Afrika ima posebno niske emisije po glavi stanovnika. Donja polovina emitera je odgovorna za samo 0,5t CO2e svake godine, dok gornjih 10 odsto emituje oko 7,5tCO2e.

Nasuprot tome, čak i donjih 50 odsto emitera odnosno onih koji manje zagađuju u Sjevernoj Americi imaju godišnje emisije iznad 10tCO2e. U međuvremenu, 10 odsto najvećih emitera na kontinentu odgovorno je za skoro 70t CO2e svake godine.

Nejednakost emisija

U radu se dalje istražuje kako su se emisije po glavi stanovnika promijenile tokom 1990-2019 za različite grupe koje emituju. Utvrđuje da su od 1990. godine prosječne globalne emisije po glavi stanovnika porasle za više od dva odsto, ali da taj rast nije bio ujednačen u svim grupama koje emituju.

On otkriva da su emisije po glavi stanovnika od jedan odsto najvećih emitera u svijetu porasle za 26 odsto u periodu 1990-2019. Najviših 0,01 odsto zabilježilo je još veći porast od 80 odsto.

U međuvremenu, donja polovina emitera zabilježila je skromnije povećanje od 16 odsto u emisijama po glavi stanovnika. Grupe bogatih zemalja sa nižim i srednjim dohotkom zabilježile su pad emisija po glavi stanovnika od 5-15 odsto.

Utvrđuje se da je 1990. godine, dok je prosječan građanin bogate zemlje „nedvosmisleno zagađivao više“ nego veći dio ostatka svijeta, jaz u bogatstvu između pojedinaca unutar iste zemlje bio je „u prosjeku manji širom svijeta nego danas“. Međutim, „situacija se potpuno preokrenula za 30 godina“, kaže studija.

Drugim riječima, dok je globalna nejednakost emisija 1990. godine prvenstveno bila vođena razlikom u emisijama između stanovnika bogatijih i siromašnijih zemalja, sada je sve više vođena razlikom u emisijama ljudi koji žive unutar svake zemlje, bogatih ili siromašnih.

“Ekonomska nejednakost unutar zemalja nastavlja da pokreće mnogo dinamike koju posmatramo u smislu zagađenja”, kaže Čensel za Carbon Brief. On dodaje da je razumijevanje ovih nejednakosti „ključ“ za razumijevanje „kako riješiti klimatsku krizu“.

Da bi ove rezultate stavio u kontekst, Čensel upoređuje današnje emisije sa onima koje su potrebne da bi se zagrijavanje ograničilo na 1,5C ili 2C iznad predindustrijskih nivoa. Da bi se zagrijavanje ograničilo na 1,5C, prosječne emisije po glavi stanovnika treba da padnu za više od dvije trećine u odnosu na njihovu vrijednost iz 2019. od 6tCO2e. Ovo bi zahtijevalo da svi regioni osim podsaharske Afrike smanje emisije, kaže list, a građani Sjeverne Amerike bi morali da smanje svoje emisije više od 10 puta da bi ispunili cilj.

Pored toga, čini se da je „veliki dio stanovništva u bogatim zemljama već blizu nacionalnih klimatskih ciljeva za 2030. kada su oni izraženi u terminima po glavi stanovnika“, primiećuje se u radu.

Na primjer, kaže se, „nacionalno utvrđeni doprinosi uspostavljeni poslije Pariskog sporazuma podrazumijevaju cilj od oko 10t CO2e po glavi stanovnika u SAD“.

U SAD, najbogatijih 10 odsto stanovništva moralo bi da smanji emisije za skoro 90 odsto da bi dostiglo cilj do 2030. godine. Međutim, donjih 50 odsto emitera bi trebalo da napravi male promjene.

U Kini je razlika između grupa emitera još uočljivija. Svi osim prvih 10 odsto stanovništva mogli bi ostati ispod dozvoljenih gasova staklene bašte, čak i ako njihove emisije znatno porastu između danas i 2030. godine, otkriva studija. Međutim, 10 odsto najvećih emitera u zemlji trebalo bi da smanje emisije za oko tri četvrtine. Kako navodi potreban je fokus na luksuzne emisije, a to znači mnogo posla.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
radojka
Gost
radojka

Najbogatiji su unistili sve zbog svoje pohlepe ljudski faktor je iskljucivi krivac za unistavanje ove lijepe Planete.Tako da samo nam Bog moze pomoci jer ovo je sve otislo daleko.Priroda je uzurpirana odavno a ona vraca i tek ce vratiti mnogi uopste nisu svjesni sta nam se desava, i sta ce se desavati.Rat na Nebu i na Zemlji bogati glume Boga… Više »

Send this to a friend