Dok se spušta sumrak i većina stanovnika grada napušta ulice i ide kući na večeru, Olimšoh Kudojnazarov se sprema na svoju čuvarsku dužnost.
Navlači crvenu traku preko ruke i kači bedž koji ga identifikuje kao člana “Dobrovoljačke patrole” grada Noraka, improvizovane linije odbrane protiv ekstremizma u tadžikistanskom gradu s više od 50.000 stanovnika.
“Svake večeri grupa od osam ljudi pazi na ulice Noraka kako bi pomogla policiji da održi zakon i red,” kaže 52-godišnjak za grupu od 250 dobrovoljaca koje podržava i država.
Mnogi od njih imaju iskustva policajaca ili čuvara i zaštitara i isprva su pomagali vlastima da održe mir do 22 sata uveče. Ali njihova uloga i brojnost su se povećali nakon što je tzv. Islamska država napala četvoro stranih biciklista u julu mjesecu.
“Sada ostajemo do ponoći ili duže, ponekad i do dva sata iza ponoći,” kaže Kudojnazarov. “Mnogo toga se promijenilo od ljetos.”
Tamna perspektiva u ‘gradu svjetla’
Norak je nekada uživao ugled idiličnog sovjetskog grada. Hidroelektrana koja nosi isto ime, Norak, izgrađena je 1960-ih na rijeci Vakš i donijela mu je nadimak ‘grad svjetlosti’ i ojačala sliku napretka koja je privukla na hiljade mladih radnika u potrazi za boljom budućnosti.
Okolna sela s kućama od blata i zemljanim putevima dali su podstrek rastućem multikulturnom gradu koji je u jednom trenutku bio dom stanovnicima iz više od 40 različitih etničkih skupina. Turisti su dolazili da vide ono što je, svega nekoliko godina unazad, bila najveća brana na svijetu – betonsko čudo, okruženo pitoresknim planinama, koje je proizvodilo struju za 70 posto Tadžikistanaca.
Ali ostarjela Lenjinova statua u Noraku, koja još uvijek stoji na centralnom gradskom trgu, svjedočila je dolasku teških vremena.
Zbog pada Sovjetskog saveza i petogodišnjeg građanskog rata u Tadžikistanu, mnogi su tokom 1990-ih otišli. Zapošljavanje je postalo sve teže. Prilike kojih je nekada bilo mnogo više su nestale. Zvanična statistika ne podržava ideju da je Norak u gorem stanju od ostatka Tadžikistana što sugeriše da je nezaposlenost blizu nacionalnog prosjeka od 2,3 procenta.
Kao i mnogi dugi tadžikistanski gradovi, Norak je posljednjih godina prošao kroz promjenu ličnog opisa zbog vlasti koja renovira glavne ulice i vladine zgrade, popravlja puteve, sadi nove parkove i otvara kulturne centre.
Ali, uzimajući u obzir da više od 30 procenata tadžikistanske populacije živi ispod granice siromaštva, a poznata je činjenica da je zemljoradnička radna snaga prisiljena da emigrira u Rusiju i druge zemlje zbog sezonskih poslova, vjeruje se da je stvarna nezaposlenost debelo prešla 2,3 procenta. Takođe se vjeruje da je stanje u Noraku daleko gore.
Lokalna agencija za zapošljavanje pruža brojeve koji ukazuju da preko 45 procenata potencijalne radne snage Noraka nema stalno zaposlenje a nedavni izvještaji govore da je grad smješten u jednoj od najsiromašnijih regija u zemlji.
“Naši mladi ljudi nemaju mogućnosti koje smo mi imali”, kaže Kurbon Kozimov, bivši vatrogasac koji se doselio u Norak prije četiri decenije iz Konibodoma, grada na sjeveru Tadžikistana.
Vozač u penziji, Ismatulo Ašurov, koji je došao 1974. i bio svjedok vrhunca Noraka kao grada, jednostavno kaže da je starija generacija “bolje prošla”.
“Bilo ko je mogao doći da radi u Norak,” kaže 73-godišnjak. “Sada je sve drugačije.”
Veze grada sa brutalnim napadom
Napad od 29. jula uključivao je zalijetanje vozila u grupu stranih biciklista, nakon čega je nekoliko napadača izašlo iz automobila i izbolo preživjele od udarca automobila. Dva Amerikanca, jedan Holanđanin i Švajcarac su ubijeni, a još troje je povrijeđeno prije nego što su napadači pobjegli.
Napad je doveo do hapšenja 15 ljudi čije suđenje je počelo u oktobru mjesecu.
Detalji iz ovog slučaja ne bacaju dobro svjetlo na Norak.
U avgustu su uhapšena petorica ljudi u Noraku. Utvrđeno je da je Norak rodni grad dvojice osumnjičenih koji su izveli napad na bicikliste.
Petoricu napadača su navodno regrutovali putem aplikacije WhatsApp Aslidin i Džafar Jusupov, braća iz Noraka ubijena u policijskoj operaciji koja je uslijedila neposredno nakon napada.
Vlasti sumnjaju da su se članovi terorističke ćelije okupljali u kući u Noraku kako bi identifikovali potencijalne mete i planirali napad što je doprinijelo lošem glasu o Noraku kao utočištu za islamističke militante.
Norak se već nalazio na radaru tadžikistanskih vlasti: zvaničnici vlade već prije su procijenili da je najmanje 30 stanovnika putovalo u inostranstvo kako bi se pridružili redovima ekstremističke tzv. Islamske države, a njih još 20 su kao osumnjičeni da su pripadnici ove militantne grupe privedeni u samom gradu.
Među onima koji su otišli da se bore u Irak i Siriju bila su dvojica ozloglašenih zaduženih za vrbovanje i regrutovanje. Za jednog od njih, Anušervona Azimova, se vjeruje da je regrutovao 100 ljudi koje je poslao da se bore na strani ID, prije nego što je ubijen u Siriji 2016. godine.
Drugi, Abu Usama Noraki, takođe poznat pod imenom Todžidin Nazarov, je prema navodima tadžikistanskih vlasti pokrenuo kampanju kojom je ispirao mozgove mladim Tadžikistancima i slao ih da se bore za ID u Afganistanu.
Osramoćeni zbog dodatnog i neželjenog tereta stavljenog na grad u jeku napada na bicikliste sa Zapada, vlasti u Noraku kao i njegovi stanovnici ostali su da se pitaju šta je krenulo po zlu.
Prilika je tamo gdje je stvoriš
Nezaposlenost i izgubljene prilike mogu biti jedan od faktora, ali to nije cijela priča. Samo zato što su vremena teška to ne znači da svi mladi ljudi postaju militantni.
Ovog ljeta, 17-godišnja Idimoh Sultanzoda primila je dobre vijesti: primljena je na univerzitet u glavnom gradu, Dušanbeu, i dobit će nastavničku diplomu kada završi petogodišnje školovanje putem kurseva za učenje na daljinu.
Od nje se zahtijeva da putuje na univerzitet najmanje dva puta godišnje kako bi prisustvovala intenzivnim kursevima i polagala ispite.
Kako bi sastavila kraj s krajem ona prodaje domaće grickalice i pića na tezgi u sjenci Lenjinovog spomenika.
“Počela sam ovo da radim kako bih pokrila svoje troškove jer moji roditelji to ne mogu da priušte“, kaže, dodajući da joj posao ide dobro za vrijeme toplih dana kada ljudi zastaju da kupe samosas ili sjemenke suncokreta.
“Posao se može naći ako se to stvarno želi,“ kaže. “Ja sam sama stvorila priliku za sebe.“
Preko puta, 27-godišnji Firuz Kosimzoda šeta po svježem zraku sa svojom suprugom i njihovom jednomjesečnom kćerkom.
Kosimzoda radi kao inženjer u hidroelektrani Roghun, koja sada preuzima prevlast kao prva i najprestižnija elektrana u Tadžikistanu, i nalazi se nekih 125 kilometara od grada.
