Sastanak o bliskoistočnoj sigurnosti koji je u Varšavi uz Sjedinjene Države okupio predstavnike pedesetak zemalja, je u stvari skup o Iranu na kojem su pojedini učesnici govorili i o promjeni režima u Teheranu i pokazuje koliko su po tom pitanju udaljene pozicije Vašingtona i Brisela i drugih ključnih evropskih prijestonica koje su uglavnom poslale nižerangirane delegacije, pišu svjetski mediji.
Anti-iranske poruke na Trampovom forumu
Njujork tajms piše da iako je Trampova administracija najavila da će se sastanak u Varšavi, na kojem učestvuje više od pedeset država, fokusirati na “sigurnost Bliskog istoka”, nepogrešivi glas Rudija Đulijanija, zagovornika promjene režima u Iranu, postavio je drugačiji ton.
Nekoliko sati prije početka sastanka, na anti-iranskom skupu ispred glavnog stadiona u Varšavi, Đulijani, bivši gradonačelnik Njujorka i Trampov trenutni lični advokat, je izjavio da su iranski lideri “ubice i da ne bi trebalo da budu na vlasti”. Za to vrijeme, državni sekretar Majk Pompeo bio je na sjeveroistoku Poljske, gdje je prisustvovao vojnoj vježbi bojevog gađanja, kako bi poslao poruku Rusiji, piše NYT dodajući da su u Varšavi i potpredsjednik Majk Pens, te Džared Kušner, predsjednikov zet i savjetnik za Bliski istok – na događaju koji je Trampova administracija najavila kao do sada najveće diplomatsko okupljanje – kakvo godinama nisu organizovali ni na Bliskom Istoku, niti u Evropi.
“Ipak, mješoviti signali i ad hoc aranžmani za okupljanje – učinili su neke od najbližih američkih saveznika zabrinutim”. Njujork tajms podsjeća da su Britanija, Francuska i Nemačka glasno protestovale protiv Trampove prošlogodišnje odluke da prekine s Iranom nuklearnim sporazumom iz 2015, te da su odbile da učestvuju na forumu za koji su smatrali da je organizovan s ciljem guranja Irana ka kolapsu. Te tri zemlje su samo prošle sedmice, prkoseći gospodinu Trampu, “prihvatile sistem za izbjegavanje sankcija” koji bi, teoretski, omogućio Iranu da trguje naftom.
List navodi da je na forum došao premijer Izraela, Benjamin Netanjahu, koji traži priliku da se približi sunitskim arapskim državama koje dijele njegovu želju za suprotstavljanjem iranskoj vojsci, te ističe da je izraelski premijer u potrazi za velikom pobjedom – jer je trenutno u trci za reizbor, zakazan u aprilu, ali i pod prijetnjom podizanja optužnice zbog korupcije. Čim je Netanjahu stigao na forum, na njegovom Twitteru je najavljen “otvoreni sastanak s predstavnicima vodećih arapskih zemalja i Izraela kako bi unaprijedili zajednički interes rata s Iranom”. Sat vremena kasnije, objava je promijenjena u jednom dijelu rečenice – “kako bi se unaprijedio zajednički interes borbe protiv Irana”.
Njujork tajms dodaje da je na anti-iranske poruke reagovao iranski ministar vanjskih poslova Mohamed Džavad Zarif, koji je novinarima izjavio da je “Varšavska konferencija mrtva u začetku”, te da je u pitanju “još jedan pokušaj Sjedinjenih Država da nastavi loše utemeljenu opsesiju Iranom”. Dvodnevna konferencija u Varšavi poklopila se sa 40. godišnjicom Islamske revolucije u Iranu.
Koliko je Tramp daleko od Zapada
Simon Tisdal piše u britanskom dnevnik Gardijan (The Guardian) da forum o Iranu zapravo pokazuje koliko je Tramp daleko od ostatka Zapada, no bez obzira koliko se Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj ne sviđa njegova demagogija to možda neće biti dovoljno da se on zaustavi.
“EU (uključujući Britaniju) s pravom smatra Trampovu osvetu protiv Irana opasnom i kontraproduktivnom. U nedjelji u kojoj je Iran glasno slavio 40. godišnjicu islamske revolucije, Pompeo je imao sopstvenu demonstraciju. Jadni stari Pompeo se smatra pukovnikom koji na robovski način projicira glas svog gospodara”, napisao je Tisdal, ističući da su uprkos promjeni agende konferencije, Pompeovu anti-Teheransku zabavu ignorisali ključni evropski diplomati, među kojima i Federika Mogerini, koja je odigrala ključnu ulogu u postizanju nuklearnog sporazuma s Iranom 2015. godine.
Gardijanov komentator vanjske politike piše da je sve jasnije da Trampova opsesija Iranom iskrivljuje dugoročne političke ciljeve i destabilizira regionalne partnere. Njegova brzopleta odluka da povuče američke trupe iz Sirije – protiv kojih su se suprotstavili NATO saveznici, Kongres i generali iz Pentagona – motivisana je prije svega njegovom željom da prerasporedi te snage na “praćenje” Irana. Još veća zabrinutost je “de facto alternativna koalicija koja se sjedinjuje oko Trumpovog bannera – simboliziranog Pompeovim poljskim vafel festom”: nezvanični prinčevi i moćnici Saudijske Arabije i Zaliva, izraelski premijer Benjamin Netanjahu ili njegov mađarski kolega Viktor Orban.
“Važno je da Palestina, Jemen, Islamska država, zloupotreba i kršenja ljudskih prava u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Sudanu, kao i niz drugih problema, ne utiču na dugoročnu stabilnost na Bliskom istoku toliko koliko Iran”, ironično je napisao komentator Gardijana, zaključivši da “ovogodišnji ratoborni udar pokazuje da se Britanija, Francuska i Njemačka više ne mogu osloniti na racionalno, informisano i uravnoteženo američko vodstvo, dok se Iran ne može osloniti na evropske sile da zaustave Trampov sljedeći izabrani rat.”
Iranski režim se nije promijenio, ali jeste prodaja nafte
Iako se u proteklih 40 godina u Teheranu stvari nisu mnogo promijenile, promjene postoje u industriji koja definiše njenu ekonomiju i susjedstvo – a to je naftna industrija, napisao je Liam Daning za Blumberg (Bloomberg).
Američka zavisnost od bliskoistočne nafte je oslabila zajedno sa američkim interesom za angažman u regionu. Ovo posljednje može izgledati kao pobjeda za Iran, ali zapravo upozorava na turbulentniju budućnost za Islamsku Republiku i ugrožava njenu ekonomiju, ističe komentator i dodaje kako je uvoz nafte iz Persijskog zaliva u SAD manji za 10 odsto od ukupne potrošnje.
List navodi da se sve promijenilo nakon što je Teksas počeo proizvoditi sirovu naftu u milionima barela dnevno. Ipak, to ne znači da je SAD imuna na ogorčenosti globalnog tržišta nafte – američki proizvođači žele da izvoze, a prerađivači preferiraju neke strane vrste sirove nafte (kao što je nafta iz Venecuele). “Samo u protekloj godini, Donald Tramp se povukao iz nuklearnog posla svog prethodnika s Iranom, uvjerio Saudijsku Arabiju da otvori slavine i najavio da je SAD spremna da se povuče iz Sirije… Ovu godinu je započeo blokiranjem uvoza venecuelanske nafte. Drugim riječima, domaća proizvodnja nafte ohrabrila je Bijelu kuću da sankcioniše ne jednog, već dva glavna proizvođača OPEC-a istovremeno, te je veliko pitanje hoće li posljedica biti nagli rast cijena nafte”, piše Daning.
On dodaje kako odvajanje SAD-a od Bliskog istoka ima uticaj na drugu regionalnu silu, Saudijsku Arabiju, koja će uz podršku Vašingtona pokušati da oslabi svog iranskog protivnika što je više moguće. “U tom smislu, povlačenje Amerike zapravo može povećati rizik od previranja za Teheran”, piše Blumberg i zaključuje kako promjene u naftnim tokovima slabe poziciju Irana na tržištu, a nafta je od vitalnog značaja za njenu ekonomiju. “I globalno naftno tržište se suočava s egzistencijalnim pritiscima i to će se nastaviti. Teheran se opirao promjenama režima, ali promjene u svijetu trebalo bi da utišaju bilo kakve proslave.”
