Život žena u Iranu prije i poslije Islamske revoulucije

Islamska revolucija 1979. godine dovela je do seizmičkih promjena u Iranu, najviše za žene. Jedna od oblasti koja je detaljno preispitana je i način na koji se žene oblače i da li pokrivaju kose – prethodni šah je tokom 1930-tih godina zabranio pokrivanje lica i naložio policiji da na silu skida marame. Ipak, početkom osamdesetih, nove islamske vlasti uvele su obavezan način oblačenja prema kome žene moraju da nose hidžab, piše BBC.

Prije revolucije

Studiranje na Univerzitetu u Teheranu 1977. godine: Iako su žene u velikom broju već bile prisutne u visokom obrazovanju, narednih godina zabilježen je porast u broju upisanih na univerzitet. To je dijelom posljedica toga što su vlasti uspjele da ubijede konzervativne porodice iz ruralnih sredina da dopuste ćerkama da studiraju van doma.

“Pokušali su da spriječe žene da studiraju, ali reakcija je bila toliko jaka da su morali da im dozvole da se vrate. Neki obrazovani ljudi su napustili Iran, pa su vlasti shvatile da moraju da školuju i žene i muškarce kako bi zemlja funkcionisala”, kaže Baronesa Hale Afšar, profesorka ženskih studija na Jork Univerzitetu koja je odrasla u Iranu šesdesetih godina prošlog vijeka.

Razgledanje izloga u Teheranu 1976. godine: Mnogo žena se prije revolucije oblačilo zapadnjački – što znači uske farmerke, mini suknje i majice kratkih rukava.

“Cipele se nisu promijenile – i strast za cipelama postoji u svima nama! Žene u Iranu nisu drugačije od drugih žena širom svijeta, a šoping je samo način da žene pobjegnu od svakodnevnog stresa”, kaže profesorka Afšar.

Piknik petkom u Teheranu 1976. godine: Porodice i prijatelji su se okupljali petkom, što je u Iranu vikend.

“Izleti su važni dio kulutre Irana i veoma su popularni među srednjom klasom. Ovo se nije promijenilo poslije revolucije. Razlika danas je u tome što su muškarci i žene koji sjede zajedno mnogo suzdržaniji u komunikaciji”, dodaje profesorka Afšar.

Frizerski salon u Teheranu 1977. godine: “Ovo je scena koju više ne možete da vidite u Iranu – ali čak i poslije Islamske revolucije, frizeri su nastavili sa radom”, napominje profesorka Afšar.

Prema njenim riječima danas muškarce nećete vidjeti u salonu – a žene znaju da treba da pokriju glavu čim izađu napolje.

“Neki ljudi vode i tajne salone iz svojih domova gdje dolaze i muškarci i žene”, ističe ona.

Obezbjeđenje oko šaha 1971. godine: Mlada žena prilazi šahu Mohamedu Rezi Pahvaliju na velikom obilježavanju 2.500 godina Persijske monarhije – ekstravagancu ovog događaja osuđivali su njegovi suparnici, i klerički i lijevo orijentisani.

“U to vrijeme šah već nije bio popularan kod mnogih ljudi, a neki vjeruju da je upravo ova slika neumjerenosti i slabosti dovela do revolucije osam godina kasnije”, objašnjava profesorka Afšar.

Šetnja po sniježoim ulicama Teherana 1976. godine: “Ne možete spriječiti žene da hodaju ulicama Irana, ali ovo danas nećete vidjeti – njene minđuše i izraženu šminku”, kaže profesorka Afšar. “U Iranu postoji taj koncept ‘pristojnosti’ – tako da žene koje danas šetaju ulicama vjerovatno nose kaput do koljena i šal.”

Poslije revolucije

Protest žena protiv hidžaba 1979. godine: Ubrzo po dolasku na vlast, novi Vrhovni vođa Irana Ajatola Ruhola Khomeini naredio je da sve žene moraju da nose veo – bez obzira na religiju ili nacionalnost. Osmog marta – na Međunarodni dan žena – hiljade žena svih starosnih dobi protestovalo je protiv ovog zakona.

Protest ispred američke ambasade u Teheranu 1979. godine: Studenti revolucionari uzeli su desetak zaposlenih u američkoj ambasadi za taoce, dok je hiljadu anti-SAD demonstranata opkolilo zgradu.

“Tada je u Iranu bilo normalno vidjeti različite ljude ujedinjene u apsolutnoj mržnji prema Americi”, kaže profesorka Afšar.

Amerikanci i Britanci imaju dugu istoriju pokušaja uticanja i preuzimanja nafte u Iranu, tako da je to duboko nepovjerenje prema SAD i Britaniji ukorenjeno odavno.

Porodice idu na moleban petkom 1980. godine: “Molebani petkom su prilika za vjernike – ili one koji podržavaju islamsku vlast ali ne žele da ih označe za disidente – da se okupe i solidarišu”, kaže profesorka Afšar.

Ali taj događaj i dalje pripada muškarcima. Ženama ne bi bilo dozvoljeno da budu u istoj prostoriji sa muškarcima – one bi se molile u odvojenoj prostoriji.

Kupovina vjenčanica u Teheranu 1986. godine: “Vjenčanice koje su u izlogu izgledaju zapadnjački – žene u Iranu u suštini mogu da nose šta žele, sve dok to rade iza zatvorenih vrata”, objašnjava profesorka Afšar.

Vjenčanja i žurke trebaju biti odvojene, tako da nije bitno šta si obukla ukoliko imaš samo ženske goste. Ipak, i dalje postoje mješovite žurke – neki ljudi plaćaju obezbjeđenje da dežura na vratima, drugi podmićuju lokalnu policiju.

Šetnja u Teheranu 2005. godine: Nisu sve žene u Iranu pristale da nose crni čador, veo koji pokriva telo od glave do pete, dok samo lice ostaje otkriveno. Neke više vole da nose opuštenije šalove, marame i kapute.

“Pitanje je koliko daleko povučete maramu unazad? Žene drže do malih činova otpora i često pokušaju da maramu gurnu što više unazad”, kaže profesorka Afšar.

Plaža na Kaspijskom moru 2005. godine: Ženama u Iranu je zabranjeno da se na javnim mjestima kupaju u kupaćim kostimima.

“Muškarci i žene ne treba da plivaju zajedno – ali ljudi se snalaze tako što iznajme brod koji ih odveze daleko u more, gdje mogu da plivaju jedno pored drugog”, ističe profesorka Afšar.

Miting podrške hidžabu u Teheranu 2006. godine: Više od 25 godina poslije revolucije, žene koje podržavaju čvrstu liniju vlasti održale su sopstveni skup kako bi protestovale protiv, kako su rekle, neuspjelog pokušaja primjene zakona o obaveznom hidžabu.

Gledanje fudbala iz tržnog centra u Teheranu 2008 godine: Iako ženama nije nikada zvanično zabranjeno gledanje fudbalskih utakmica u Iranu, njima često nije dozvoljen ulaz na stadione, a neke su i uhapšene kada su to pokušale da urade.

Prije revolucije, ženama je bilo dozvoljeno da prisustvuju sportskim događajima.