Za nekoliko decenija svijetu će biti potrebno toliko hrane da pokrije potrebe devet milijardi ljudi. Američko-italijanski naučni tim predstavio je novo rješenje problema: seljaci bi mogli da razmjenjuju poljoprivredne kulture kako bi uspješnije iskoristili raspoložive resurse, naročito vodu.
Oni su kompjuteru povjerili zadatak da izračuna najbolju moguću kombinaciju 14 poljoprivrednih kultura koje danas čine tri četvrtine ukupnog uzgoja.
Kajl Dejvis sa Univerziteta Virdžinije u Šarlotsvilu izračunao je da bi svjetska poljoprivreda mogla da prehrani 825 miliona ljudi više nego danas kada bi se obradivo zemljište optimalno koristilo.
“Kada bismo se preorijentisali na biljke koje zahtijevaju manje vode, a imaju veću hranljivu vrijednost, prinosi bi se značajno uvećali”, kaže ovaj stručnjak.
Soja i kikiriki su, na primjer, bogati bjelančevinama. Korjenaste kulture imaju manju hranljivu vrijednost po kilogramu, ali je prinos po hektaru veoma visok. Sve tri nude značajnu prednost u odnosu na kukuruz, pirinač i pšenicu, koji zahtijevaju mnogo vode.
Kompjuterski model omogućava povećanje količine proizvedenih proteina za 19 odsto, a kalorija za deset odsto, dok se globalna potrošnja vode smanjuje za jednu osminu (Nature Geoscience). Gotovo trećina cjelokupne uštede otpala bi na Indiju, Čile bi sveo potrebe za vještačkim navodnjavanjem na svega desetinu, Izraelu bi bilo potrebno 51 odsto manje kišnice, a Sudanu gotovo 70 odsto. Naučnici ističu da ova metoda ne bi rezultirala monokulturama, budući da njihov model vodi računa i o raznovrstnosti i uzima u obzir kvalitet zemljišta i potrebe za stočnom hranom.
Recept bi se razlikovao od zemlje do zemlje. Njemačka bi, na primjer, trebalo da zamjeni polovinu proizvodnje žita i trećinu proizvodnje šećerne repe kukuruzom, krompirom i rotkvom. Korenasto-krtolaste biljke bi, prema modelu, mogle da donese šest puta veći prinos nego danas. Računar je proizvodnju uljane repice smanjio u korist suncokreta, soje i prosa. Poslije svega, njemačka poljoprivreda trošila bi oko deset odsto vode i obezbjeđivala devet odsto više kalorija i 12 odsto više proteina.
Nekim zemljama bi koristile znatno veće promjene: Etiopija bi, na primjer, mogla šestostruko da poveća proizvodnju bjelančevina i udvostruči količinu kalorija kada bi se masovno preorijentisala na gajenje kikirikija i soje, a gotovo potpuno odustala od uzgajanja kukuruza, prosa i žita. Pakistan bi, osim žitarica, trebalo drastično da smanji i proizvodnju šećerne trske i umjesto toga gaji 18 puta više suncokreta, 23 puta više korjenastih biljaka i 47 puta više kikirikija. Uprkos impresivnim podacima, drugi stručnjaci su uzdržani.
“Kakvim ekonomskim instrumentima naterati seljake da se potpuno preorijentišu?”, pita Martin Banza sa Instituta Tinen u Braunšvajgu.
Dejvis priznaje da će biti potrebni sveobuhvatni državni programi kako bi se poljoprivrednici i potrošači privoljeli da se potpuno preorijentišu.
