Region

Autističnom dječaku zabranjen let do Tivta, otac: Goniću ih do Strazbura

Dječaku s autizmom, jedanaestogodišnjem V.A. iz Beograda, nije bilo dozvoljeno da se u nedjelju, 6. avgusta, ukrca u avion kompanije “Er Srbija” do Tivta, da ne bi uznemirio ostale putnike, tvrdi njegov otac, istoričar Čedomir Antić.

Otac je zbog toga riješio, da kako kaže, “presavije tabak”, pa će zbog ugrožavanja pravne države i ustavom zagarantovanih prava svih građana Srbije, podnijeti tužbu protiv Aerodroma i srpske nacionalne avio-kompanije.

Njegovu ispovjest prenosimo u cjelosti

U nedelju 6. avgusta 2017. po prvi put sam se suočio sa istinskom diskriminacijom. “Aerodrom NT” i “Er Srbija” ne shvataju da nijesu učinili samo nepravdu jednom teško bolesnom jedanaestogodišnjem dječaku. Odlučio sam da pravdu potražim na sudu, bez obzira koliko potrajalo i kako se završilo. Nije riječ više ni o Vidu, ni o ljetovanju. Radi se o pitanjima principa i pravde.

Čovjek je društveno biće. Koliko god neko društvo bilo humano, civilizovano i napredno, porodice osoba koje boluju od autizma ili neke mentalne bolesti uvijek će osjećati nelagodu, mučninu i neprijatnost kada sa svojom djecom, braćom, sestrama, unucima, ujacima ili tetkama izađu iz svojih domova. Kada su te osobe bebe i djeca (a mnoge od njih dobiju dijagnozu tek kada napune četiri ili pet godina), neusjpešno prolaze mnoge „testove” zajednice.

Vremenom za bližnje, posebno roditelje, jako bolan postane nebrojeno puta ponovljen vic o razmaženom dječaku koji do sedme godine nije govorio samo zato što „nije imao primjedbi”. Do suza dovede razočarenje starice koja pita „gdje zeka pije vodu”. Ili zbunjenost drugog djeteta koje glasno pita roditelje: „Da li je bata Kinez?”. Ili osmjehnuto razočaranje odrasle osobe i pitanje: „Imaš četiri godine a ne znaš kako se zoveš!?”.

Nekako bizarno zazveči i nezlonamjerno busanje drugara inžinjera koji pred okupljenima usklikne: „A ja mu kažem na sistematskom pregledu – Doktore! Izvinite što je moj sin u vinkli, odnosno, što je savršen!”

U prvo vrijeme zajednica sasvim prirodno pokazuje raspoloženje da primi i ovog svog, da kažemo drugačijeg, člana… Ali njegovi vršnjaci nepogrešivo znaju da ga iz svojih igara izbace. Vremenom svi pokazuju veću i veću nervozu prema takvom djetetu…

Za to vrijeme roditelji preživljavaju pakao. Autistična djeca tokom prvih godina imaju izraženo poremećeno ponašanje, vrlo često problem sa jelom, obično sa snom i po pravilu sa fiziološkim potrebama. Ipak, u društvu u kome su djeca rijetkost, roditelji obično govore ili kako „nisu ni osjetili” idealno i prebrzo odrastanje svoje djece ili ako su se nevjerovatno mnogo napatili sa stoprocentnim uspjehom za koji su zasužni malo više od Prirode a tek malo manje od Boga.

Većina žalbi roditelja djece sa autizmom, tokom prvih mjeseci i godina života njihove djece, naiđe na zid prezira i kritike: „Nijeste vi za djecu… Zašto se žalite? Djeca plaču… Djeca ne spavaju noću… Šta ste mislili?!”.

Prva sumnja uvjek pada na roditelje. Svako im kaže kako su djecu zapustili i zapostavili. Moja poznanica, čiji je suprug moler, morala je godinama da uvjerava razne činovnike i terapeute da joj muž ne pije i da ih ne tuče. Samo spominjanje ovog zanimanja navodilo je nadležne da razmišljaju u skladu sa stereotipom i naravno odmah „pronađu” uzrok i preporuče rješenje.

Pošto već polaze od toga da djeca sa simptomima koji pripadaju autističnom spektru ustvari imaju disfaziju – poremećaj u razvoju, pa im treba terapija logopeda – u srpskom zdravstvu (a tako je i u susjednim zemljama) nude dvije terapije nedjeljno u često neuslovnim zavodima.

Djeca iz drugih krajeva zemlje još treba i da putuju do Beograda. Tako je roditeljima izbor da nekako sakupe novac i plate terapeuta, što mjesečno košta više od prosječne penzije, ili da pokušaju sa alternativama. I tu dolaze do raznih programa dijeti, vitamina, skupocjenih soli, testova u SAD, homeopatije… Nade i razočarenja… I naravno, neprekidnih prekornih odmahivanja glavom i prekornih mantri: „Zašto ste došli ovako kasno?” ili „Ko je sa njim radio tako pogrešno?!”. I konačno sjetnog i razorno samoopravdavajućeg lamenta: „E da ste došli ranije… Sve bi bilo drugačije!”.

Dijagnoza autizma, koliko god bila teška i strašna za neke roditelje je olakšanje. Više ih niko ne krivi „zato što su upropastili dijete” i zajednica više ne pokušava da ih integriše. Manje obrazovani i primitivniji se sklone, dobrima među njima suze oči i drhte brade. Oni drugi sažaljenje prikrivaju nečim što podsjeća na poštovanje. Nervoza okoline tada nestane. Onda su svi predusretljivi i solidarni, ali dijete i roditelje ubrzo više niko ne poziva na rođendane i druge skupove. Na njegove rođendane se dolazi na poziv – iz pijeteta, dužnosti. I to je tako…

Svijet je promijenio stav prema svoj djeci sa posebnim potrebama. To je trend koji je nastao u SAD i Zapadnoj Evopi. Prihvataju ga i drugi. Među njima i u Srbiji. Srbija nije gora od sličnih i obližnjih država. Napredak je vidljiv. Poznanik mi je govorio o svom sinovcu, tridesetpetogodišnjaku koji je kao dijete veći dio vremena morao da provede u svojoj sobi. Nije bilo mjesta u javnosti za autistične i, uopšte, osobe sa posebnim potrebama. Sjetimo se samo revolucije sa rampama koje omogućavaju da osobe u kolicima prevaziđu nepremostivu prepreku koju su ranije predstavljale stepenice…

Kao i uvijek u istoriji, sve promjene najveću prepreku imaju u samom čoveku. Najteže se mijenjaju ljudi. Vuk Karadžić je jednom zapisao da je „narodu na silu moguće uzeti sve, ali mu na silu ništa nije moguće dati…” Slušao sam jednog roditelja mentalno zaostalog djeteta na televiziji koji je srećan, ozaren i sa suznim očima govorio o svojoj ćerki kao o posebnom djetetu. Nažalost ne spadam među takve roditelje. Svakog dana iznova, bar po nekoliko puta, osjetim svu težinu i mučninu teškog stanja u kom je moj sin. Žao mi je što je tako, nesrećan sam, ali pokušavam da živim sa tim. Moja porodica želi da mali Vid bude što srećniji i da mu ništa od njegovih skormnih želja ne bude uskraćeno.

Koliko god bježali od toga, u njegovom burnom, duboko zakopanom, klaustrofobičnom i tegobnom svijetu vječnog ponavljanja, burnih ali razlivenih osjećanja i snažnih draži koje neprekidno podnodi živimo i mi. Tako će biti do kraja. Dešavalo se da zbog Vida doživimo neprijatnosti. One nisu bile velike. Dva pokušaja izbacivanja iz gradskog prevoza kada je bio mlađi, jedan pokušaj pljačke od preporučenog terapeuta, jedna bezumna starica koja prijeti da će pozvati policiju, nekoliko besmislenih dobacivanja… Ništa vrijedno detaljnog pamćenja.

U nedelju 6. avgusta 2017. po prvi put sam se suočio sa istinskom diskriminacijom i uskraćivanjem prava. Dok smo čekali da se Vid, njegova sestra, majka i baka čekiraju uoči leta za Tivat, gdje su namjeravali da odu na desetodnevni odmor, naš dječak se rasplakao. Autistična deca imaju te povremene napade anksioznosti, nemira, tuge i gnijeva. Sve to prođe poslije desetak minuta. Svi smo pokušavali da ga umirimo. Nije bio preglasan i nije bilo protesta ili bilo kakve druge reakcije ostalih putnika koji su takođe strpljivo čekali u redu.

Poslije svega šest ili sedam minuta došla je jedna službenica koja je na sâm spomen autizma izjavila da mu neće dozvoliti da se ukrca na avion. Nije se predstavila, a to nisu učinili ni ostali akteri ovog sramnog skandala. Otišli smo u ambulantu, tamo je ljekar specijalista medicine rada (rečeno mi je da mu je to specijalizacija) ne uvodeći dijete u odrinaciju, presudio da mu neće dozvoliti da putuje. Spominjao je i obaveznu raniju „psihijatrijsku pripremu”, navodno kontrolisano davanje sedativa. To govori da o autizmu ne zna mnogo, uostalom u nalazu je napisao „rekli su mi da dječak boluje od autizma”.

Dječak, koji se u međuvremnu umirio. Menadžerka iz „Er Srbije” izjavila je da „želi da pomogne”, ali nije htjela ni da se predstavi niti da stupi u vezu sa pilotom koji ima pravo da primi ili zabrani ulazak nekog putnika u avion. Dakle, pored toga što smo obespravljeni, otkrili smo da Aerodrom „Nikola Tesla” i „Er Srbija” nemaju procedure za ovakve slučajeve, ni stručne i vaspitane službenike. Ne postoji pravo žalbe, ni druga instanca. Kada sam o svemu obavijestio medije iz „Aerodroma NT” su izjavili da nemaju veze sa slučajem. Dakle službenica koja je izdvojila dijete iz reda u kome su bili putnici raznih prevoznika ne radi na aerodromu!? A ambulanta vjerovatno pripada Domu zdravlja Surčin?! Iz „Er Srbije” su bili bezočniji i bestidniji. Izjavili su da je autistični dječak bio „agresivan”! Siguran sam da će to moći da dokažu snimcima sa sigurnosnih kamera! Imam i ja nešto snimljenog materijala koje takođe čuvam za sud.

Tvrdili su i da su se drugi putnici žalili. Zanimljivo… Valjda bi se prvo požalili roditeljima dječaka koji plače? Kada su prije uspjeli da nađu i prepoznaju anonimnu supervizorku? Taj poziv na putnike i njihovo mišljenje je tragikomičan.

Vid je šest godina išao u privatni vrtić, u državnom za njega prvo nije bilo mjesta, a poslije smo smatrali da to nije ni najsigurnije ni najbolje rješenje. Iako dobro čuvan i njegovan, često je iz vrtića dolazio sa masnicama i izujedan, ali nije zabiljeležen slučaj da je nekoga napao. Autistična djeca po pravilu nijesu agresivna.

Kada je jedna majka, nažalost diplomirana psihološkinja, upravi vrtića rekla da ne želi da njen potomak pohađa vrtić sa mentalno bolesnim djetetom, iz uprave su joj zahvalili na saradnji i predložili joj drugi vrtić. Za „Aerodrom NT” i „Er Srbija” je sedam minuta dječijeg plača dovoljno da mu ospore ravnopravnost, pravo na putovanje, ljetovanje…

Ostaje pitanje da li nepristojnost, uskraćivanje prava i ravnopravnosti, nestrpljenje (valjda je trebalo prvo da pomognu oko bolesnog djeteta, da mu dozvole da prođe procedure preko reda, da ga malo opserviraju, predlože neka rješenja, do leta je ostalo oko sat i po vremena, mogli su mu zabraniti da se ukrca i uoči samog ukrcavanja) kao i nepostojanje procedura, prate i teže okolnosti.

Negdje sam pročitao da su u SAD i EU tokom ovog stoljeća zabiljeležena tri slučaja zabrane putovanja izrečena bolesnoj djeci. Svaki od njih završen je tako što su kompanije učinile sve da izbjegnu suđenje, došlo je do vansudskih nagodbi i javnih izvinjenja.

„Aerodrom NT” i „Er Srbija” ne samo da ne razumiju da je došlo novo vrijeme, već ne shvataju da nijesu učinili samo nepravdu jednom teško bolesnom jedanaestogodišnjem dječaku. Oni su jasno pokazali da ih nije briga za oko 30.000 autističnih osoba u Beogradu koje će za njih, njihove službenike i ljekare ostati isto što i mnogo agresivni ili pijani putnici.

Takođe, dok me ne obavijeste o tome koliko su bolesne djece iz država EU ili SAD na ovaj način vratili, mislim i da je ovaj loš i nepravedan tretman rezervisan samo za bezuticajne srpske građane. Odlučio sam da pravdu potražim na sudu. Nije riječ više ni o Vidu, ni o ljetovanju… Radi se o pitanjima principa i pravde. Neću uzmaći. Bez obzira koliko potrajalo i kako se završilo, goniću ustanove, a ako bude potrebno i pojedince do kraja – do Vrhovnog suda, do Strazbura, do posljednjeg dinara koji posjedujem.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
R. Srpska
Gost
R. Srpska

A šta vas Crnogorci jede briga šta se događa u Air Srbija i sa jednim dječakom iz Srbije, pa to izaziva ovoliko komentara ?
Trpate nos đe mu mjesto nije.

Antiposrbica
Gost
Antiposrbica

Taj kome smeta bolesno dijete je trebao da odustane od puta… Tako sam ja uradio prije 7 godina,vidio 3 stara čovjeka,sa bradama do pola stomaka,obučena u crne haljine. Jedan od njih je vodeći ratni huškač na Balkanu,za drugog se koji mjesec kasnije ispostavilo da je pedofil…Elegantno iskulirao let,svjesno đavolisao140 eura i u tuzi ostavio dvije stjuardese,kod jedne se i suza… Više »

Petar
Gost
Petar

Kada u avion udje grupa pijanih, bogatih Rusa i čitav let provociraju putnike to je normalno, ili kada imamo grupu navijača koja uzemituju stjuardese, to se toleriše…. svaka osoba ne data od Boga, a posebno bespomoćna djeca.

Milena
Gost
Milena

Nadam se da ces uspjet da kaznis ne samo Air serbiju nego i sve ostale ucesnike i da das podstrek drugim roditeljima da isto urade

Psiholoskinja
Gost
Psiholoskinja

Znači (poštaplica nakon koje ne slijedi zaključak – obično je koriste oni koji ne znaju izvući zaključak – mala digresija). ‘Znači naučno je dokazano…. bla bla…’ Izvor, ko je radio istraživanje, da li je uzorak bio reprezentativan, reference… Ne, važno je da se neko pravi pametan jer je negdje pročitao da je neko ‘dokazao’. Ali, to da je dječji plač… Više »

realno
Gost
realno

Institute of Neuroscience at Newcastle University in Newcastle jel nasoj psiholoskinji dovoljno relevantno…pa ako kojim slucajem zna procitati na eng evo joj i teksta.. http://www.webmd.com/brain/news/20121012/10-most-annoying-sounds#1 Sto se tice da je plac signal za pomoc jeste dovijeka bio …dok je postojalo vaspitanja al zasto bi se realni ili bilo ko odazivao u pomoc kad rodjeni roditelj ne obraca paznju pitao bih… Više »

?48 618 000 ?
Gost
?48 618 000 ?

Svaka čast za roditelja. ………

Filipa
Gost
Filipa

Surov je ovaj svijet, borite se za vase dijete mnogo je barijera koje treba preskociti!

Ernad
Gost
Ernad

Apsolutno je covjek u pravu.
Zelim mu uspjeh i naplatu visoke kazne. Nadam se da bi to prizemljilo ove iz airserbia.
Mada bi tako nesto u ovim nasim novim takozvanim gradjanskim drustvima (ex Yu, dje su ugledni ljudi kao navedena gospodja dipl.psiholog) moglo svudje da se desi.

realno
Gost
realno

Avio prevoz je specifican ako neko dijete vristi place ne mozete prosto izaci iz aviona ….a to stvara nervozu kod ostalih putnika. Sto se mene tice ja vrisku i plac ne mogu ni u restoranu kaficu da podnesem a ne na 10 000m…Saosjecam sa covjekom i njegovim problemima ali ovo sto pricam se odnosi i na zdravu djecu. Znaci naucno… Više »

Brrr
Gost
Brrr

Stavis slusalice i ćao !!

Jorgowan
Gost
Jorgowan

Prosto ne mogu da vjerujem da postoji neko sa ovakvim misljenje. Ti sigurno nemas djecu i sigurno imas 45+ godina i dobro si frustriran. Zalosno….

realno
Gost
realno

Bio ja isfrustiran ili ne, nisam duzan da slusam nicije dijete za svoje pare….neke procedure postoje koje su ocigledno ispunjene u ovom slucaju…ti ako mozes slusat svoju/tudju djecu, samo naprijed po cijeli dan neka ti placu na uvo ali niko drugi nije duzan osim tebe. Ja moju ne bih vodio avionom ukoliko bi to stvaralo neprijatnosti,nervozu njima i ostalim putnicima.… Više »

Ana
Gost
Ana

Malo ste gospodjo/gospodine pobrkali babe i zabe,ovdje je rijec o bolesnom djetetu i kao takvom trebali su da mu ustupe mijesto da ne bi doslo do “vriske” A ta dijeca sto ne mozete da ih slusate su ogledalo svojih roditelja i nista vise. A vama ako bi smetalo da putujete pored autisticnog dijeteta ili dijeteta sa bilo kakvim vidom posebnih… Više »

Ja
Gost
Ja

E pa Ana postoje i propisi, koji kažu – neće da može! Druga stvar – U toku vanrednog inspekcijskog nadzora izvršen je i uvid u zapise iz rezervacionog sistema koji koristi avio-prevozilac, gdje je utvrđeno da rezervacija putnika kome je uskraćeno ukrcavanje N I JE sadržala informaciju da se radi o putniku sa posebnim potrebama. Biolo bi nam svima bolje… Više »

Tivcanka
Gost
Tivcanka

Ovakav komentar moze da postavi samo isfrustrirana osoba,ocigledno je da nemas djecu,ne podnosis vrisku???Zalim te ,iskreno!

realno
Gost
realno

Zalim i ja vas gospodjo kad kroz neartikulisane zvuke vase djece mozete da odredite njihovu tacnu lokaciju a da se ne pomjerite sa mjesta ne pitajuci se da li mozda to ponasanje nekom smeta ukoliko ste na javnom mjestu.

Istina
Gost
Istina

U potpunosti podrzavam – kao majka dvoje djece, cija mi je dobrobit na prvom mjestu, ali se visoko kotira i obzir prema ljudima oko nas. Iz tog razloga, dok su mi djeca bila mala, izbjegavala sam kafice, restorane i slicna mjesta, da moja djeca ne bi ostalim gostima remetila uzitak. Lijepo bi bilo kada bi pojedini roditelji imali barem priblizno… Više »

Jasarko
Gost
Jasarko

Bravo vasa djeca ce biti rijetki primjeri kulturno vaspitane djece koje je na zalost sve manje…ziva bila i vi i vasa djeca …

Sanja
Gost
Sanja

Očigledno da nisi ostvaren kao roditelj!!

Ja
Gost
Ja

А да није можда лет резервисан само за родитеље? Мора ли неко бити реодитељ да би имао став о врисци??

Send this to a friend