Baki Stani godine ništa ne mogu: Banjalučanka čita i hekla i u stotoj godini

Banjalučanka Stana Srdić i dalje čita, plete i hekla nakon što je u decembru prošle godine proslavila 100. rođendan, piše agencija Anadolija.

Ova visprena starica i dalje se raduje ljepšem vremenu kako bi mogla da izađe i prošeta po dvorištu. Preživjela je dva rata, rodila desetoro djece, mnogo je radila i život joj je kaže bio “svakakav”, ali se ne žali.

Stana ima 19 unuka i 20 praunuka, ali je većina njene porodice u inostranstvu, pa je obilaze barem jednom godišnje.

Stana živi sa ćerkom Draginjom Macanović (74) i njenom porodicom u banjalučkom naselju Lauš, a zadovoljna je, jer je “mozak još služi ispravno”, a zdravlje joj je odlično.

Dosadili su joj zimski dani, jer joj je zbog slabe cirkulacije hladno na rukama, pa ne može da plete, ali pomalo hekla.

“Čitam malo, pregledam novine. Čitam ovih svojih knjiga, imam ih dosta. Pročitala sam ovo Jevanđelje već pet puta, a ima 500 stranica. Šta ću, uzmem pa čitam”, ispričala je ona ekipi Anadolije.

Uz njeno uzglavlje nalaze se tri štapa i mobilni telefon, koji redovno koristi pošto joj većina djece ne živi u Banjaluci.

“Imam evo tri štapa, mogu do toaleta otići, mogu izaći napolju kad je lijepo vrijeme sa štapovima”, priča ona.

Stana je rođena daleke 1917. godine u selu kod Kulen Vakufa. Nakon što joj je prvi muž nastradao, preudala se i živjela u Petrovcu do 1995. godine, nakon čega je izbjegla u Derventu. Živela je jedno vrijeme i u Kotorskom, a u Banjaluci je u proteklih desetak godina.

“Radila sam, i šta god sam radila, pjevala sam i radila. Nijesam nikad bila tužna. Podigla sam djecu, rodila, nijesam išla kod lekara, sve sam porodila bez ljekara, bez babica, sama”, kaže ona.

Na pitanje u čemu je tajna njenog dugog života, odgovara da ne zna.

“Težak je dug život, da sam u svojoj kući bila uvijek, bilo bi dobro, ovako, koliko sam kuća promijenila, i sada sam kod kćeri i zeta, dosadilo mi je”, rekla je Stana Srdić.

Vremena su, kako kaže, danas drugačija. Njoj ništa nije bilo teško da radi i sve joj je bilo kako treba.

“Nema posla koji nijesam radila, sve, i kopala i orala i žela i sve sam radila. nemam razumijevanja za današnje žene. Gledam ih sjede, puše i piju kafu, ne rade ništa, čeka da joj čovjek zaradi i donese. Ja nijesam čekala, nego sam radila kao rob što se kaže”, kaže Stana.

Penzioner je od 1982. godine, a najžalije joj je što smatra da je teret ćerki koja brine o njoj, a nije dobrog zdravlja.

Čita i “Robinzona Krusoa”

Na dohvat ruke, osim ručnih radova, Stana čuva ikone i knjige, a među vjerskom literaturo odudara “Robinzon Kruso” Danijela Defoa.

Ovu knjigu bakica je pročitala jednom, a sada je počela ponovo, jer tako radi sa svim knjigama koje dobije: prvo ih pročita jednom, a onda ponovo da bi upamtila ono što je zanima.

“Puno je bio sam u pustinji, brod je udario u kamen, raspao se, a mornari izginuli i on je ostao sam. Uspio je zametnuti divlje koze i vratio se kući živ”, prepričala je Stana u kratkim crtama ovaj avanturistički roman.