Region

Balkan i religija: Derviši – za jedne pravovjerni muslimani, za druge sekta

Foto: BBC

Kad se iz centra Novog Pazara, takozvane Stare čaršije, krene Prvomajskom pored Altun alem džamije i skrene lijevo preko rijeke Jošanice, za pola sata hoda stiže se do starog groblja Gazilar.

Ono se nad ovim gradom nadvija vjekovima, čuvajući kosti pazarskih branilaca iz Austro-turskog rata iz 17. vijeka, na kome najmanje 250 godina leže i dva drvena sarkofaga – turbeta dvojice derviša.

O ovom groblju vjekovima brine porodica Dervišhalitović.

Porodično prezime i sjećanje starijih ukazuje da su i oni nekad bili derviši.

Penzionerka Zibija Dervišhalitović Šarenkapić, potomkinja ove porodice, nije sljedbenica derviša, ali brojne sufije, kako se derviši drugačije nazivaju, ima u sopstvenom okruženju.

„Derviši su oduvijek viđeni kao liberalniji u razumijevanju praktikovanja vjere, oko alkohola na primjer, ali i kao intelektualniji dio zajednice.

„Oni su promišljajući dio društva, onaj koji je pravio iskorake u kulturi, umjetnosti i nauci“, kaže ova profesorka književnosti.

Duga derviška tradicija

Od 17. vijeka do nacionalizacije u doba komunističkih vlasti 1945. Dervišhalitovići su upravljali vakufom u Novom Pazaru, što je turska riječ za zadužbinu.

To znači da se vakuf ne nasljeđuje u vlasništvo, već najstariji član porodice ima obavezu da o njemu brine.

U tom imanju su kuće, tekije – mjesta derviških okupljanja, dva turbeta – mauzoleja, pazarsko groblje Gazilar i selo Pljevljani uz groblje.

U jednom turbetu leži Ahmed Gurbibaba, sufijski pjesnik iz 17. vijeka, koji je moguće predak ove porodice.

Dervišhalitovići pjesnike imaju i među savremenicima.

Dino Merlin je moj bliski rođak i naši stari jesu bili derviši.

„Moj otac i njegov djeda jesu, to pouzdano znam“, kaže Dervišhalitović Šarenkapić.

Iako prezime Dervišhalidović sugeriše da su neki od njegovih predaka bili derviši, kantautor Dino Merlin nije derviš, poručili su za BBC iz njegovog tima.

„Derviši, inače, nemaju potrebu da se javno deklarišu, ne nose zastave i ne ističu to kao preduslov za komunikaciju ili rad sa njima.

„Tretiraju sebe i sopstvena uvjerenja kao normalnost i ne bih rekla da bilo ko u gradu može da pokazuje na njih, iako oni imaju sopstveno viđenje svijeta“, kaže Dervišalitović Šarenkapić.

Ova Pazarka ne samo da potiče iz porodice koja već 300 godina živi u tom gradu, već su joj i muževljevi tu već četiri vijeka.

Iz iskustva kaže da derviši nikad nijesu razarajuća tačka, već spona u društvu.

Poznavati ih – blagodat

I Alena Demirović je puna riječi hvale za sufije.

Rođena je u Prijedoru, Bosni i Hercegovini, a odrasla u Torontu, u Kanadi.

„Jedna riječ koja bi opisala moje iskustvo sa dervišima na engleskom jeziku je zealous, koja znači žarki, revnostan, istrajan, temeljan.

„Poznavati jednog ili više njih je blagodat Božija“, navodi ova komunikološkinja s adresom u Sjevernoj Americi.

Alena Demirović poznaje mnoge derviše, ali oni, kaže, namjerno ne dolaze mnogo pod medijske reflektore jer sufizam podrazumijeva i skromnost.

„Pored toga što su istinski predali svoje srce i dušu Bogu, derviši su i misionari vjere čiji je posao da je prenose preko znanja i duha, od velegrada do najmanjeg sela na svijetu.

„Za mene, oni su vjerni predstavnici kako islama, tako i države iz koje potiču, a ponajviše predstavnici Bogu predanih osoba, istinskih vjernika“, kaže ona.

Oni traže spokoj i zadovoljstvo od Boga, a ne od ljudi, dodaje.

„Kroz istoriju, sufije su prolazile kroz ugnjetavanja, progone pa i istrijebljenja.

„Sve to ih dodatno podstiče na veliku skromnost kojom se izbjegava bilo kakav oblik samoreklamiranja“, navodi Demirović.

Kako muslimani gledaju na derviše

Među muslimanima različito se gleda na sufije, kaže muftija beogradski Mustafa Jusufspahić.

„Uvijek imate one koji gledaju očima djeteta i one koji nikako ne gledaju, već samo kritikuju.

„Većinski dio populacije ne pravi nikakvu razliku, dok postoje i oni koji ih nikako ne smatraju muslimanima, što je po meni nedopustivo“, napominje Jusufspahić.

Muftija beogradski potiče iz čuvene porodice imama sa Dorćola.

Njegov otac Hamdija Jusufspahić dužnost beogradskog imama i muftije obavljao je od 1967. godine, a zatim je to od 2008. do 2016. bio njegov brat Muhamed Jusufspahić.

„Moj otac je volio otići u Bosnu, na vrelo Bune u tekiju i bio je veoma blizak sa šejhovima tog vremena.

„Moj djeda Mustafa iz Egipta po majčinoj liniji je bio šejh rifajiskog reda i imao je svoju tekiju u mjestu Zagazik“, kaže Jusufspahić.

Tekija na Buni postala je i turistička atrakcija u Bosni i Hercegovini, ali kada se u njoj ne održavaju obredi, iz debelih zidova sa malim prozorima i šarenim prorezima u obliku zvjezdica u plafonu, izbija hladnoća.

Ova višespratnica u turskom stilu uglavljena je u pećinu na samom izvoru rijeke, nadomak Blagaja.

Derviši u Beogradu

Koliko ima tekija i gdje su raspoređene u Srbiji, muftija beogradski – nema informaciju.

Islamska zajednica Srbije samo u Beogradu broji oko 180.000 muslimana.

Islamsku zajednicu čine svi pravci islamske teologije, uključujući i derviše.

Oni se okupljaju u postojećim džamijama i manjim bogomoljama – mesdžidima i tu obavljaju derviški obred zikr.

„Danas se u Beogradu zikr održava svakodnevno u svakoj od islamskih bogomolja, kojih trenutno ima 15.

„Zikr se održava poslije svake molitve, kojih svakodnevno ima pet, u nekim džamijama se obavlja grupno i naglas, a u nekim svako za sebe i tiho u sebi“, kaže muftija beogradski i vojni Mustafa Jusufspahić.

O njima se ne zna ništa’

Ipak, mali procenat ljudi na Balkanu zna nešto više o dervišima, najčešće samo kada ih imaju u neposrednom okruženju.

To uviđa i Beograđanin Milan Drobnjak, koji je derviše izučavao za potrebe studija.

„O njima se dosta zna, a s druge strane – ne zna se ništa.

„Derviši su sami po sebi tajanstveni i ne žele uvijek baš sve da otkriju, a mnogo toga zavisi i od istorijskih okolnosti“, kaže Drobnjak.

On je diplomirao arapski jezik na Filološkom fakultetu, a za master rad pisao je o dervišima na Balkanu jer se, kaže, u toj temi prepliću istorija, religija i kultura.

Izučavao je i literaturu, ali i novinske članke.

Zaključio je da stav o dervišima zavisi od toga koga pitate: za neke su jedini pravovjerni muslimani, dok su za druge sekta.

I tako je u cijelom svijetu.

„Suniti i šiiti, dvije glavne struje islama, ne gledaju blagonaklono na derviše – zbog percepcije da oni žele da dostignu Boga, ni oni ih ne vole“, kaže Drobnjak za BBC.

Šiiti i suniti

Suniti i šiiti se slažu oko osnovnih principa islama, kao što su vjera u jednog Boga i važnost proroka. Oni dijele i istu svetu knjigu – Kuran.

Razlog zbog kojeg je došlo do razilaženja nastao je u prvim godinama islama.

Nijesu se usaglasili oko toga ko treba da bude zakoniti nasljednik proroka Muhameda kao vođe muslimanske zajednice nakon njegove smrti.

Mnogi muslimani su vjerovali da će Abu-Bakr, prorokov najbliži saradnik, biti prvi kalif (što znači „zamjenik Božijeg poslanika“).

To je sunitsko gledište.

Manjina je vjerovala da Alija, prorokov zet, treba da vodi zajednicu.

Ovi muslimani su postali poznati kao šiiti, što znači „Alijina stranka“.

Bektašije janjičari

Muftija Jusufspahić podjseća da su u 16. i 17. vijeku u Beogradu postojale registrovane tekije u kojima je bio zastupljen veliki broj derviških bratstava.

Pored halvetija, sadija i bektašija, u Beogradu su se nastanile i kadirije i nakšibendije.

„Kadirije su imale tekije na Dorćolu i Kalemegdanu.

„U Gornjem gradu se njihova tekija nalazila pored šehidskog turbeta Damad Ali-paše, osvajača Moreje, koji je poginuo u bici kod Petrovaradina avgusta 1716. godine“, dodaje u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.

Jedno od prvih derviških bratstava koje je stiglo na Balkan bile su bektašije – zvanični red janjičara, turske elitne vojske za vrjeme Osmanskog carstva.

Njihov zadatak je bio da šire islam, što je bilo najizaraženije tokom osvajanja balkanskih država, ali i kada su gubili vlast.

„Oni su među najzaslužnijim za širenje islama na Balkanu, pa se zato bektašijski red smatra pravovjernom vizijom ovdašnjeg islama“, ističe.

Najveći broj njih ostao je u Turskoj i poslije propasti Osmanske carevine.

Tokom 20. vijeka, kada je 1923. u Turskoj došao na vlast Kemal Ataturk, osnivač moderne države i sekularista, bektašije su došle na Balkan i grupisale se u Albaniji.

„Do Drugog svjetskog rata, Albanija je bila centar svjjtskog bektašizma, dok je sa dolaskom Envera Hodže to sve bilo uništeno.

„Ipak, nešto nikad ne možete u potpunosti da uništite, ali opstane u mnogo manjem broju“, ističe Drobnjak.

Komunista Enver Hodža vladao je Albanijom od 1945. do smrti 1985.

Ista sudbina je zadesila i derviše i tekije Bosni i Hercegovini.

„Interesantno je da na Balkanu postoji razlika između bosanskih i albanskih derviša, u filozofiji i obredima.

„Na primjer, Albanci se probadaju, a to nikad među slovenskim dervišima nije bilo uobičajeno“, kaže Drobnjak.

Za mnoge simbol derviša, red mevlevija sa bijelim ogrtačima i cilindričnim kapama koji se vrte, rano je stigao na Balkan, mada ih sad nema mnogo.

Moderna prijetnja dervišima – vehabizam

Derviši su na Balkan došli u manjem broju i prije osmanske vlasti, te se smatraju prvim misionarima islama.

Alena Demirović smatra da ih je tu dočekalo pogodno tlo za njihovu filozofiju.

„Ne smijemo zaboraviti da su na prostorima BiH, a i većinom Balkana, autohtoni narodi bili Bogumili, koji su vjerovali u jednog Boga i kojima je osnovna praksa bila katarza – duboko i potpuno pročišćenje čovjeka koje postupno prosvjetljuje čovjekovu negativnu stranu i budi božansku prirodu.

„Ako malo dublje zađete u sufijsku literaturu, doći ćete do sljedećeg zaključka: zar to nije ono što i sufizam nalaže?“, kaže Demirović.

Ona je članica svjetske međuvjerske i interkulturalne zajednice i često predstavlja Balkan u Americi.

„U bivšoj Jugoslaviji, za vrijeme komunističke vladavine jeste bilo tlačenja sufizma kao i drugih grupa iz svih religija sa ovih prostora, ali iskreni vjernici su pronalazili načine da se održi i očuva.“

Vjerskoj toleranciji koja danas postoji na Balkanu doprinijele su sufije, uvjerena je.

„Muslimani većinom imaju pozitivan stav prema njihovom učenju, iako, moramo naglasiti, ni njihovo učenje nije ostalo pošteđeno različitih oblika devijacija“, kaže ona.

Modernim dervišima najveća opasnost mogla bi da prijeti od radikalnih islamista.

O Kosovu kao plodnom tlu za bujanje vehabizma i salafizma koji zahvaljujući novcu iz Saudijske Arabije ugrožava bezbjednost i šire zajednice, pisao je Njujork Tajms 2016.

Debele predrasude

U Beogradu su u vrijeme Osmanskog carstva postojala 274 molitvena prostora za muslimane, ali je i to relativno nepoznat podatak, navodi muftija.

„Jednostavno sve se činilo da se taj dio istorije zakopa i da se u svakom slučaju prikaže kao crni period ovoga prostora.

„Međutim, nesporno je da je mnogo toga došlo sa Osmanskom carevinom i u smislu civilizacijskih vrijednosti“, kaže muftija.

Pošto se o tome rijetko govori, došlo je udaljavanja ljudi jednih od drugih.

“Smatram da se nedovoljno poznajemo i da se posebno o islamu na ovim prostorima gleda sa debelom predrasudom i kroz prizmu istorijskih sukoba“, ističe muftija.

Šta dalje?

Novi Pazar je donekle izuzetak.

Ovaj grad vjekovima uspijeva da u suštinskoj toleranciji i razumijevanju čuva raznolike vjerske i nacionalne grupe, iako slike u medijima nekad bacaju sjenku na to, smatra Zibija Dervišhalitović Šarenkapić.

„Mi imamo svijest da te grupe postoje, prihvatamo ih kao takve, uvažava se da ljudi mogu drugačije gledati i tumačiti svijet oko sebe dok vas ili većinu ne ugrožavaju.

„Možda za neki dio stanovništva derviši nijrsu rado viđeni, ali nema koraka netrpeljivosti ili neuvažavanja“, kaže ova Pazarka.

Tu prije svega misli na one koji čine vjersku, političku i društvenu većinu, i ne „vole kad se iskače iz kolosjeka“.

„Suština njihovog postupanja, kako ja razumijem, jeste vještina da se u saglasju živi sa drugima“, kaže Dervišhalitović Šarenkapić.

Ipak, tu se ogleda širi društveni problem nepoznavanja drugačijeg, posebno među pripadnicima različitih vjeroispovijesti.

Đaci u Srbiji biraju hoće li učiti vjeronauku ili građansko vaspitanje, što ova profesorka smatra velikom greškom.

„Bolje bi bilo da svi imaju istoriju religije, gdje bi mladim ljudima bila pružena prilika da saznaju nešto više o onim drugima i drugačijima, sa kojima ne dijele životni prostor i nemaju zajednička iskustva.

„Društvo je uskraćeno za razumijevanje različitosti i shvatanja da je svijet šaren po svim aspektima“, zaključuje ova Pazarka.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Crni panter
Gost
Crni panter

Istinske sufije i danasnji drvisi nemaju ništa zajednickog. Sufije su sledbenici islama koji osim nalozenih obaveza upražnjavaju i metodu osamljivanja da bi razmišljali i meditirali oko svega sto je Bog stvorio. Oni su po prirodi blagi i to osamljivanje su sebi pripisali iako nije im to obaveza. Drvisi sadašnjice su u vecini slučajeva suprotnost od sufija, jer niti izvršavaju vjerske… Više »

Send this to a friend