Bili su ubijeđeni da je ljubav jača i od smrti

Boško Brkić i Admira Ismić ubijeni su tačno prije 25 godina. Slika mrtvih tijela mladog para iz Sarajeva, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu, obišla je svijet. Prozvani su sarajevskim Romeom i Julijom.

“Samo nas metak može razdvojiti”, govorila je Admira, koju u opkoljenom Sarajevu nije želio ostaviti dugogodišnji dečko.

Godine 1986. bili su tipični jugoslovenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimali automobili, filmovi i muzika. Njihova ljubav zauvijek je prekinuta snajperskim hicima ispaljenim iz dijela Sarajeva pod muslimanskom kontrolom kada su na Vrbanja mostu pokušali prijeći u dio grada pod srpskom kontrolom, piše Radio Slobodna Evropa.

U 17 sati 18. maja 1993. godine, prije tačno 25 godina nesretno je završila jedna velika ljubav, koja je postala metafora rata u BiH. Boško i Admira, tada 24-godišnjaci, maštali su kako da se dokopaju druge strane Miljacke, što je za njih značilo slobodu. Željeli su doći do Grbavice koju su u to vrijeme držali Srbi. Planirali su u Beograd pa dalje izvan zemlje.

Američki novinar Kurt Schork, koji je svijetu prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi, 1993. za Reuters je napisao da su sve strane dozvolile da prođu liniju razgraničenja. I danas je nejasno zašto su pucali na njih. Boško i Admira krenuli su prema mostu uz zid, hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Držali su se za ruke kada su ih pogodili snajperski hici.

“Boško je prvi pao, ona je dopuzala do njega i zagrlila ga. Tako su umrli”, ispričala je Boškova majka Radmila, koja nikad nije saznala s koje strane su pucali na mladi par.

Neki su svjedočili da su ih ubili pripadnici tajne muslimanske terorističke jedinice Ševe.

Njihova zagrljena tijela nedjelju dana su ležala na ničijoj zemlji. Ni Unprofor ih nije smio ili nije htio evakuisati. Osmi dan srpska vojska je natjerala zarobljenike da ih podignu i odnesu na Grbavicu. Admira i Boško bili su sahranjeni u Republici Srpskoj, da bi nakon rata, po želji Admirinih roditelja, njihova tijela bila prenesena na sarajevsko groblje Lav. Za njihovo ubistvo niko nije odgovarao, piše Radio Slobodna Evropa.

Od pisama iz vojske do bijega

Među njima se ljubav rasplamsala polovinom osamdesetih. Godine 1986. od srčanog udara umro je Boškov otac, a njemu je došlo vrijeme za služenje vojske. U to vrijeme su se svakodnevno dopisivali.

Ovo su rečenice iz njihovih pisama:

“Moja najdraža Admira, svaku noć kada legnem u krevet ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…”

“Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…”

“Moja najdraža Admira, tako mi jako nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…”

Nakon odsluženog vojnog roka Boško je otvorio trgovinu kuhinjske opreme, koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju, a Admira je studirala ekonomiju. Premda kao ni mnogi drugi u BiH nisu vjerovali da bi moglo doći do rata, već 1992. granata je uništila Boškov stan. Njegova je majka tražila pomoć za bijeg iz Sarajeva. Admira i Boško su odlučili, a njegova im je majka uspjela preko prijatelja dogovoriti “siguran prolaz”.

Admira se s ocem nije ni pozdravila jer on nije odobravao pomisao na bijeg. Najteže se rastala od mačka Žuće. Majka joj je u odjeću ušila nešto novaca, dala nakit koji je imala i pozdravile su se. Admira joj je ostavila pismo, posljednje riječi:

“Draga majko, mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božja volja. Zvat ću te čim prijeđemo tamo. Brinem se za tebe, i za Žuću.

Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo.

Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše.

Volim te mnogo,

Tvoja Admira”

Boška su na mostu prvog pogodili iz snajpera i umro je na licu mjesta. Admira je ranjena jaukala i dopuzala do njega.

“Zagrlila ga je i onda je nastupila tišina”, ispričao je Dino Ćapin, zapovjednik hrvatske jedinice koja se borila uz tzv. Armiju RBiH.

Admirini roditelji Zijo i Nedreta Ismić kasnije će ispričati: ‘Stalno je govorila: Zar misliš da je pošteno da on ide sam, a da ja ostanem? To je bila njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.’