Ćiro Blažević: Moramo da se tolerišemo, a ne mrzimo

“Utakmica je Srbija i Hrvatska. Nestade svijetla na Marakani. Bila je to 1996, ’97. I zamislite šta se dogodi. Ja sam se u jednom času, kao i svi, prepao da je to neka zavjera. U tom trenutku, svi igrači reprezentacije srpske zagrliše jednog po jednog mog igrača i čuvaju ga. Zamisli, molim te. Ja gledam i plačem. Dođe policija, kaže, mi smo određeni da vas čuvamo. Ja ih tjeram, ne treba mene niko čuvati, nema opasnosti. To su sportisti”, priseća se u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) legendarni hrvatski trener Miroslav Ćiro Blažević.

On se ovih dana našao u žiži medijske pažnje jer je, iako je poznati tuđmanovac i HDZ-ovac, snimio spot za Samostalnu demokratsku srpsku stranku Milorada Pupovca u kampanji za izbore za evropski parlament.

U intervjuu najpre govori o tome kako se dogodilo da on bude promoter srpske manjinske stranke.

Ćiro Blažević: Gospodin Milorad Pupovac je imao refleks da mene pita da li bih ja dao podršku. Nisam se dvoumio nijedne sekunde. Rekao sam “da”. I, naravno, ponosan sam na to, jer ja sam Evropljanin i ja volim ljude i jako me nervira ova anomalija koja nas dijeli, a u biti niko nema pravo na to, jer smo ovdje isuviše mali da bi egzistirali ako nismo jedinstveni. Ja ne dijelim ljude ni po čemu nego samo po dobroti. Meni je jako žao i solidaran sam sa Pupovcem što ima kojekakvih nezgoda i priklonio sam mu se da vide svi da sam ja solidaran.

​RSE: Rekli ste u jednoj izjavi da morate podržati “ove svoje”. U kom smislu su Pupovac i njegova stranka vaši?

Ćiro Blažević: Ma čujte, svi su oni građani ove zemlje. I imaju pravo na sve ono šta imamo mi koji smo druge vjeroispovijesti. I to mi je jako primitivno i to me iritira. Kako možemo praviti razliku? Ja je ne mogu praviti jer ja sam odrastao tako. Ja ne negiram da sam tuđmanovac i da sam HDZ-ovac, ali meni to nije zamjerio ni predsjednik vlade.

RSE: O čemu je spot? Rekli ste jednom prilikom da tu ima traktora, ima djece…

Ćiro Blažević: Izgleda da su oni eliminisali tu vrstu moje intervencije, pa su stavili nešto zgodnije, da su mene cijelo vrijeme zvali ˝Ćiro, pederu˝, ali zvali su me zato što me vole. A zašto Pupovcu viču ˝Pupovac, pederu˝?

RSE: Jeste Vi vidjeli spot?

Ćiro Blažević: Nisam ga vidio, ali ga imam u glavi.

RSE: Šta se promijenilo u hrvatskom društvu da je, kako vi kažete, “vrijeme za pozitivno ponašanje”, pa ste vi odlučili da budete prvi?

Ćiro Blažević: Ja sam sportista i mi smo sportisti u jednoj tradiciji uvijek pravili mostove. Sportista ne može biti šovinista. On ima internacionalnu dimenziju. Oni su kroz istoriju pokazali da su mirili i one kojima se činilo da su nepomirljivi. Meni jako smeta da nismo svi skupa humani i solidarni jedni prema drugima, bez obzira kakve smo vjeroispovijesti i kakve su doktrine.

​RSE: Vi kažete da sport spaja, što je tačno. Međutim, na prostorima bivše Jugoslavije, i u vrijeme kada su se pripremali ratovi a i danas, na stadionima se mogu čuti upravo parole koje razdvajaju.

Ćiro Blažević: Pa protiv toga se ja borim! Protiv toga! Ja ne mogu više ulicom proći. Ja sam i četnik i Draža Mihajlović, ali meni to ne smeta. Ja sam napravio svoju patriotsku dužnost da upozorim sve one nespretne i nesvjesne da se tako ne živi u civilizovanom svijetu.

RSE: Kako se vi osjećate kada čujete takve parole na stadionima i u Zagrebu i u Beogradu?

Ćiro Blažević: ​Grozno. Ali upozoriću vas da to nisu sportisti koji su na terenu. Nego, čujete, ja ću vam samo reći jedan detalj koji me je markirao za cijeli život. Utakmica je Srbija i Hrvatska. Nestade svjetla na Marakani.

RSE: Koja godina?

Ćiro Blažević: ​Godina 1996, ’97. I zamislite šta se dogodi. Ja sam se u jednom času, kao i svi, prepao da je to neka zavjera. U tom trenutku, svi igrači reprezentacije srpske zagrliše jednog po jednog mog igrača i čuvaju ga. Zamisli, molim te. Ja gledam i plačem. Dođe policija, kaže mi smo određeni da vas čuvamo. Ja ih tjeram, ne treba mene niko čuvati, nema opasnosti. To su sportisti.

RSE: A šta kažete za uzvik ˝Za dom spremni˝ koji se čuje na stadionu i na koncertu Thompsona (Marko Perković, hrvatski pjevač), protiv koga vi takođe nemate ništa protiv. On je neka vrsta muzičkog idola i navijača i hrvatskih navijača.

Ćiro Blažević: ​Znate, ja mislim da je to predimenzionirano. Ja Thompsona poznajem. Nismo nikada razgovarali o ovoj temi. Ali čini mi se da on nije taj koji bi pravio zlu krv. Ali nažalost, njegova egzistencija izgleda da je uslovljena njegovim ponašanjem, jer većina ovdje ove mladosti traži belaja. I toga se moramo kloniti i što je najbitnije, ne možemo nikakvim reperkusijama to spriječiti, nego ovako kako je vaš Ćiro pokazao primjer. Vjerujte mi, ovo je malo nespretno što ću reći, ja nisam bez ikakvog uticaja. I sad neki kažu imao je pravo, tako to treba. Drugi ne misle tako, ali ja sam napravio ono što smatram da je civilizovano i što smatram da je i dobro u cjelosti za moju domovinu.

​RSE: A kada idete ulicom, kako reaguju građani?

Ćiro Blažević: ​Kada idem ulicom? Više i ne idem. Dok to ne prođe.

RSE: Politika je uvijek bila bliska sportu, posebno fudbalu. Mislim, političari su jako voljeli da se miješaju u taj sport jer je vrlo popularan. Da li je to vama smetalo? I kada ste se vi prvi put sa politikom u fudbalu sreli?

Ćiro Blažević: ​Ja sam radio u bivšoj Jugoslaviji, sada ću vam se pohvaliti, ima živih svjedoka o tome. Igra Dinamo kojeg ja vodim i Crvena zvezda. 70.000 ljudi. Moj prijatelj pokojni Gojko Zec, on vodi Crvenu zvezdu. On izlazi na atletsku stazu, ništa se ne dešava. Ja izlazim iza njega, 70.000 u horu viču “Ćiro, majstore”. Zamislite, u Beogradu 1982. godine. Jer, tako su ljudi vjerovatno prepoznali u meni čovjeka koji nije opterećen ničim. Dapače.

RSE: Kada ste posljednji put bili u Beogradu?

Ćiro Blažević: Imam tamo jednu ljubav, pa stalno letim tamo.

RSE: Kako reaguju Beograđani? Sigurno vas prepoznaju i dan-danas.

Ćiro Blažević: Sa najvećim prijateljstvom i oduševljenjem. Uvijek se pozdravimo i sretan sam da je tako. Vrijeme je uglavnom to koje iskristalizuje sve vrijednosti. Nekad to ide brže, nekad treba biti strpljiv, ali vrijeme je da svi krenu putem Ćire koji je neki njihov ljubimac bio do juče.

RSE: Da li vam zamjeraju, jer ne vjerujem da ne pamte, da ste vi bili i ostali tuđmanovac? A to baš i nije…

Ćiro Blažević: Je, je, je… nemojte mi govoriti. Nemojte mi pričati, jer ja znam. Tuđman je želio pomirenje sa svima jer je isuviše pametan bio. Kao tako veliki državnik je razmišljao drugačije.

​RSE: Tuđman je sa Miloševićem crtao karte i dijelio bivšu Jugoslaviju.

Ćiro Blažević: To je laž.

RSE: Tuđman je vodio akciju “Oluja” u kojoj je doveo do egzodusa velikog broja Srba u Hrvatskoj.

Ćiro Blažević: Čujte, hoćemo na tome da živimo? Čujte, Tuđman je želio da napravi Hrvatsku slobodnom državom. U tome je uspio. A sad to nije razlog da se mi začaurimo i da prekinemo relacije sa svima, pogotovo onima koji su nam do juče bili najbliži.

RSE: Treneri su vaspitači mladih sportista. Šta je bio vaš kredo kao vaspitača?

Ćiro Blažević: Uvijek ljubav i jedna solidarnost sa protivnikom. Znati ga respektovati. U vrijeme moje vladavine nikad nije bio ni najbanalniji konflikt, nasuprot. Rekao sam vam onaj primjer koji slikovito priča jednu istoriju. To je bilo neposredno poslije rata. Znači, sportisti su to što sam vam već rekao. Oni prave mostove, oni ne poznaju primitivne porive koji se zovu šovinizam.

RSE: Kakav je vaš odnos, sentiment prema bivšoj Jugoslaviji?

Ćiro Blažević: Nemojte me sad tjerati da kažem nešto što vam se neće dopasti. Ja sam srećan da živim u slobodnoj Hrvatskoj i da mi imamo državu, kao što vi imate.

RSE: A da li je sport izgubio?

Ćiro Blažević: Nije sport ništa izgubio. Nije ništa sport izgubio, sport je dobio. Slobodna Hrvatska je napravila treće mjesto u svijetu, drugo mjesto u svijetu, znači da smo mi to bolje vodili nego što ste vi. Jer vi imate isto tako velike talente i velike igrače kao mi. Ali niste imali Ćiru. Provokativna si, znaš, provokativna si, što nisam očekivao od tebe, ali eto ja sam tu da me maltretirate.

RSE: Pa moram malo, moram malo i da provociram. Dakle, možete li da “napravite” jednu balkansku fudbalsku reprezentaciju.

Ćiro Blažević: Molim te, zašto ti nisi u mome duhu? Vi novinari se uvijek, narod se ponaša tako kako im vi servirate. Vi ste dužni i vi ste odgovorni za sve.

​RSE: Ovaj korak koji ste vi napravili je pozdravljen u medijima u Srbiji.

Ćiro Blažević: Hvala, pozdravite ih sve.

RSE: Hoću, ali nemojte da završimo razgovor, a da mi ne kažete koja bi bila fudbalska reprezentacija Balkana u ovom trenutku.

Ćiro Blažević: Prvak svijeta.

RSE: Koji fudbaleri bi bili u vašem timu?

Ćiro Blažević: Ovo podneblje, mislim na Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, nadasve Bosnu i Hercegovinu svakodnevno izbacuje najveće igrače svijeta. I prava je tragedija da smo mi sirotinja. Da mi imamo uslove, naši talenti bi bili i u Barseloni i u Madridu, kao što jesu. Sjetite se jednog Mijatovića…

RSE: Možete li da napravite reprezentaciju snova od svih fudbalera koje znate?

Ćiro Blažević: Mogu, mogu.

RSE: Hajde, recite sada ko su ti.

Ćiro Blažević: Neću. Znate zašto neću?

RSE: Zašto?

Ćiro Blažević: Ja ću reći Šekularac (Dragoslav) a moj Mlinarić (Marko) će se uvrijediti. To je nezahvalno. Ali zna se, za mene je najveći igrač u povijesti našeg nogometa Safet Sušić. On je Bosanac.

RSE: Dobro, Sušić, Šekularac, dalje?

Ćiro Blažević: Gdje je Savićević, gdje je Mijatović… Pa ima ih mali milion. Mali milion. Pa vidi ovoga malog Tadića (Dušan) kako igra. I on, da je dobro vođen, bio bi to što je bio i Šuker, prvi golgeter svijeta.