Prije tačno 20 godina počela je mirovna konferencija o situaciji na Kosovu u francuskom dvorcu Rambuje, da bi svega nakon 17 dana pregovori propali, a 24. marta 1999. godine započelo NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije, piše B92.
Razgovorima u Rambujeu prisustvovali su predstavnici jugoslovenskih vlasti i kosovskih Albanaca, uz posredovanje izaslanika SAD, Rusije i EU, Kristofera Hila, Borisa Majorskog i Volfganga Petriča.
Početku konferencije prethodili su mjeseci “šatl diplomatije” američkog diplomate, nakon koje je uslijedilo objavljivanje predloga mirovnog sporazuma, na čiji su sadržaj ozbiljne primjedbe imali i Beograd i kosovski Albanci.
Osim delegacija Srbije i kosovskih Albanaca, ceremoniji otvaranja prisustvovali su kopredsednici konferencije Iber Vedrin i Robin Kuk, trojica posrednika, a skup je, zvanično otvorio tadašnji francuski predsednik Žak Širak.
“Pozivam vas da omogućite da snage života trijumfuju nad silama zla. Svijet vas posmatra i čeka. Rijetki su momenti kada je istorija u rukama samo nekoliko ljudi. To je slučaj danas kada ste zauzeli mjesta za ovim pregovaračkim stolom”, rekao je tada Širak.
Prema opštoj ocijeni, ambiciozno zamišljena i pompezno najavljena mirovna konferencija u Rambujeu, bila je zakazana prerano i bez adekvatne pripreme, te je unaprijed bila osuđena na neuspjeh.
Kako je nekadašnji američki državni sekretar Henri Kisindžer, juna 1999.godine ocijenio za londonski “Dejli telegraf”, “Tekst sporazuma iz Rambujea, kojim je Srbija pozvana da prihvati NATO trupe na svojoj teritoriji, predstavljao je provokaciju, izgovor za početak bombardovanja. Rambuje nije dokument koji bi bilo koji Srbin prihvatio. To je bio loš diplomatski dokument koji se nikada nije trebao pojaviti u toj formi.”
Albansku delegaciju činili su: Azem Sulja, Bajram Kosumi, Bljerim Šalja, Bujar Bukoši, Edita Tahiri, Fehmi Agani, Hašim Tači, Hidajet Hiseni, Ibrahim Rugova, Idriz Ajeti, Jakup Krasnići, Mehmet Hajrizi, Ram Buja, Redžep Ćosja, Veton Suroji i Džavit Haliti, dok je srpsku delegaciju predvodio je Ratko Marković. U njoj su bili Vladan Kutlešić, Nikola Šainović, Vladimir Štambuk, Vojislav Živković, Guljbehar Šabović, Zejnelabedin Kurejši, Faik Jašari, Sokolj Ćuse, Refik Sinadinović, Ibro Vajt, Ljuan Koka i Ćerim Abazi.
“Samo jednom za istim stolom
“Nakon punih 17 dana natezanja u dvorcu pokraj Pariza i svega jednog zajedničkog susreta dvije delegacije, kosovski Albanci su, uprkos snažnom otporu predstavnika Oslobodilačke vojske Kosova, načelno prihvatili sporazum.
Kontakt grupa odlučila je da se pregovori o rješenju kosovske krize nastave 15. marta u Parizu.
Ratko Marković, tadašnji šef delegacije Vlade Srbije na pregovorima o Kosovu je izjavio da sastanak u Rambujeu “nije dao rezultate, jer se nije pošlo od temelja, već od krova”.
Delegacija kosovskih Albanaca, koju je na opšte iznenađenje ali i uz veliku podršku SAD-a predvodio do tada malo poznati Hašim Tači, prihvatila je u načelu predlog sporazuma o rješenju kosovske krize koji je predložila Kontakt grupa.
Glavni razlog albanskog pristanka bio je ogroman pritisak SAD-a, ali i činjenica da je Srbija unaprijed odbacila Hilov plan rješenja kosovske krize.
Delegacija Vlade Srbije, takođe, je načelno prihvatila predlog ali uz uslov da se ne dozvoli prolazak kroz zemlju trupama NATO-a i da međunarodne snage na Kosovu budu pod okriljem Ujedinjenih nacija.
Naredna runda pregovora o Kosovu počela je 15. marta u Parizu, a okončana je neuspjehom poslije svega četiri dana, a dvije delegacije su 18. marta potpisale različite sporazume.
Delegacija kosovskih Albanaca potpisala je sporazum koji su ponudili međunarodni pregovarači, dok je državna delegacija Srbije potpisala sopstveni predlog političkog sporazuma – Sporazum o samoupravi na Kosovu.
Ni u posljednjem pokušaju, 22. marta, specijalni izaslanik SAD Ričard Holbruk nije uspio da ubijedi tadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića da prihvati sporazum o Kosovu i razmještanje stranih trupa u pokrajini.
Neuspješne razgovore sa jugoslovenskim predsjednikom prije Holbruka, imali su i međunarodni posrednici za Kosovo Majorski, Petrič i Hil.
Dva dana kasnije, 24. marta, NATO-a je započeo bombardovanje SR Jugoslavije, što je poslije 78 dana rezultiralo povlačenjem jugoslovenskih snaga sa Kosova i uspostavljanjem privremene administracije Ujedinjenih nacija.
Članovi dvije delegacije samo su jednom zajedno bili za stolom, a na čelu stola je bila američki državna sekretarka Madlen Olbrajt.
Mediji su je tih dana predstavljali kao “novog Holbruka”, koji je u Dejtonu pustio evropske diplomate da “se igraju” ne bi li zatim preuzeo palicu i riješio stvar.
Sporno “Poglavlje 7
U knjizi “Put u Rambuje” dr Predrag Simić navodi da su sporne odredbe pregovora bile vojno prisustvo NATO u SR Jugoslaviji i održavanje referenduma na Kosovu, poslije tri godine.
“Poglavlje 7 odnosilo se na vojne aspekte. Nije bilo dostavljeno delegacijama sa ostalim dijelovima ponuđenog dokumenta, na početku pregovora”, navodi Simić.
“Prije razmatranja ovih pitanja, Kristofer Hil je otišao u Beograd i sa cjelokupnim planom, uključujući i anekse o bezbjednosti, upoznao Slobodana Miloševića, a sutradan se sa njim upoznala i delegacija u Rambujeu.
U prvom odjeljku Poglavlja 7, “Implementacija II”, navodi se: “Poziva se Savjet bezbjednosti UN da usvoji rezoluciju po Glavi VI Povelje, podržavajući i prihvatajući aranžmane predviđene ovim poglavljem, uključujući uspostavljanje multinacionalnih vojnih snaga na Kosovu. Strane pozivaju NATO da uspostavi vojne snage i rukovodi njima kako bi pomogle da se obezbijedi pridržavanje odredbi ovog poglavlja. One potvrđuju suverenitet i teritorijalni integritet SR Jugoslavije”.
Uloga Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti bila bi, da podrži formiranje međunarodnih snaga na Kosovu za implementaciju sporazuma, a te snage bi, bez učešća i uticaja Savjeta bezbjednosti, formirao NATO, na poziv pregovaračkih snaga.
Srpska strana se još prije Rambujea odlučno izjasnila protiv bilo kakvog prisustva međunarodnih snaga na teritoriji SRJ, uključujući Kosovo.
“Angažovanje Ujedinjenih nacija i posebno učešće Rusije u vojnoj implementaciji možda bi ublažilo taj problem. Koliko je poznato, nijedna takva ponuda nije učinjena”, kaže Simić.
haahha kako se pojedini opsirno raspisu o kukavnom srpstvu ugasenom 😭😭😭😭
Pokušaj da nađeš neistinu, a drugo što bi sa
Čl. 23….
I tvoj nik “cuba libre” raspitaj se i stav Cibe oko pomenute teme, i zamjeni, nije to reklama za uloške pa da ti može odgovarati…
Mi poslije 20g nismo daleko od sukoba, a Miloševića nema, za kojeg su nas ubjeđivati da je samo do njega. Nadam se u razum građana i da će se stvari u buduće rešavati, mirom.
Ali izgleda da to ponajmanje od nas zavidi, ali i toliko koliko zavisi, treba se potruditi za mirno i ljucko rešenje…
Suština je, da je najjači vojni savez od kada je Svijeta, i to odbrambeni savez, naglašavam (ko tradiktornost) “odbrambeni je napao,” bez dozvole UN, suverenu državu. I rat je završen potpisivanjem rez.1244, a ne Rambujea, za to i kažem da rat nije izgubljen, povod zbog koga je počet (ne potpisivanje Rambuje) nije ostvaren. Kasnije su Đinđiću, Koštunici, Tafiću, Vučić uzimali… Više »
Naglasio sam “Miloševiću ne” a ubjeđivati su građane da je On problem, On je uhapšen došli su na vlast oni koje je “zapad” i podržao. A bolju je poziciju izborio Milošević, nego oni sada.
Onda se postavlja pitanje, možda nije bilo do Miloševića, jer se stvari pogoršavaju od kada je on potpisao 1244…
Rambuje je bio teška provokacija za Srbiju, da bi NATO opravdao bombardovanje. Srbija je trebalo da prihvati da se NATO rasporedi na cijeloj njenoj teritoriji a ne samo na Kosovu, i da nakon tri godine Kosovo održi referendum o nezavisnosti. To ni jedna država na svijetu ne bi prihvatila, da pristane da je NATO cijelu okupira i da pristane da… Više »