Region

Genocid u Srebrenici 25 godina kasnije: Lične priče ljudi koji su jula 1995. bili djeca

BBC

Jula 1995. godine, 25 hiljada žena, djece i starih deportovano je iz Srebrenice.

Ovo su priče ljudi koji su tada bili djeca.

Hasan Hasanović se sprema da počne prvu psihoterapiju u životu.

Terapija je dio posla – zaposlen je u Memorijalnom centru u Potočarima nadomak Srebrenice i radi na projektu dokumentovanja iskustava djece tokom rata i genocida u Srebrenici.

Komemoracija i ukop održavaju se svake godine 11. jula u Memorijalnom centru Potočari nadomak Srebrenice/Vladimir Živojinović/BBC

Hasan intervjuiše sto ljudi koji su za vrijeme rata na prostoru Bosne i Hercegovine, od 1992. do 1995. godine, bili djeca.

I sam se, kaže, osjećao kao dijete kada je vojska Republike Srpske u julu 1995. godine, ušla u Srebrenicu.

U narednim danima, ubijeno je osam hiljada muškaraca, a oko 25 hiljada djece, žena i starih deportovano je iz grada.

Hasan Hasanović: Kako sam mogao da se osećam kao vojno sposoban muškarac kada sam imao 45 ili 50 kilograma?

Hasan je imao 19 godina.

“Ipak, osjećao sam se kao dijete. Kako sam mogao da se osjećam kao vojno sposoban muškarac kada sam imao 45 ili 50 kilograma? Četiri godine smo gladovali”, sjeća se.

Izgubio je oca i brata blizanca. Sahranjeni su u Memorijalnom centru u Potočarama gdje Hasan radi već 11 godina.

Prije obiljeležavanja 25. godišnjice zločina u Srebrenici, obavio je dvije seanse sa psihoterapeutom.

Prvu, kao vođa projekta dokumentovanja sjećanja, a drugu – kao preživjeli.

“To je bila prva terapija poslije toliko godina. Nakon razgovora sa terapeutom, o svemu sam mogao da pričam kao da… Pa, kao da govorim o leptirima”, kaže.

Naučio je, kaže, da je razgovor lijek.

“Poslije terapije, u stomaku nisam osjećao nikakvu napetost koju sam godinama osjećao. Nikakav problem. Iako godinama pričam o svemu, sada vidim da je razgovor lijek”, kaže on.

Na psihoterapiju je morao i svako od Hasanovih sagovornika.

Od sto ljudi koji su se prisjetili ratnog detinjstva, Hasan je uspio da prikupi 70 sati video materijala.

“Njihovo odrastanje je obiljeleženo gubicima. Osim video materijala, prikupili smo i lične stvari koje su im ostale iz rata. Jako ih malo, nažalost”, kaže  Hasan.

Ovo su priče nekih od njih.

Elvis Špiodić: “Nisam nikada govorio da sam ranjen jer su pričali da će ranjenike pobiti”

Elvis Špiodić danas, 25 godina nakon genocida u Srebrenici/Memorijalni centar

“Išao sam u školu, rascijepio kost i tako. Dobio unutrašnje krvarenje i operisao sam nogu” – ovo je jedanaestogodišnji Elvis rekao u kameru 1995. godine.

Boravio je u privremenoj bolnici za ranjenike u Bratuncu, koju je čuvala vojska Republike Srpske, kada je televizijska ekipa iz Srebrenice došla da napravio prilog, sjeća se.

“Donijeli su nam kutiju gaze i vate da se izbrišemo i plave pidžame da obučemo. Rekli su mi šta da odgovorim kada mi postave pitanje”, sjeća se Elvis.

Voditelj ga je pitao da li je dobio neke poklone.

“Jesam. Bombone, čokolade, smoki, štapiće”, odgovorio je.

Istina je bila drugačija.

Nekoliko mjeseci ranije, Elvisa je pogodio geler granate koja je pala tik uz zid kuće u kojoj se skrivao sa porodicom.

“Ja nisam nikada govorio da sam ranjen, jer su govorili da će ranjenike pobiti. Ja sam uvijek govorio da sam slomio nogu”, priča on.

Elvis godinama ni sa kim nije razgovarao o djetinjstvu.

Kada se, pre dve godine, na internetu pojavio snimak televizijskog priloga, odlučio je da progovori.

Sa porodicom je napustio selo, 50 kilometara od Srebrenice, kada im je nestalo hrane na početku rata 1992. godine.

“Dobili smo u informaciju da u Srebrenici ima hrane, pa smo se pješaka uputili. Imao sam sedam, osam godina”, priča on.

Krenuli su kroz šumu, putem kojim je prije njih krenula grupa civila.

“Jedna grupa ljudi je nestala. Do danas ne znamo da li su živi ili mrtvi. Još uvijek tragamo za njima”, kaže.

Dokopali su se Srebrenice i ostali u kući prijatelja.

Elvis se preko dana igrao u dvorištu.

“Pala je granata uz zid te kuće. Geler je, jednog čovjeka koji je bio u kući, pogodio u stomak i on je ostao mrtav na licu mjesta. Mene je jedan mali geler pogodio u nogu”, seća se.

Smješten je u srebreničku bolnicu, gdje je ostao sve dok više nije bilo mjesta – ranjenici su pristizali svakog dana i Elvis je otpušten na kućno liječenje.

Dane je provodio sa gipsom na nozi, na terasi kuće u brdima iznad grada, u kojoj se krio od granatiranja zajedno sa porodicom.

Slušali su radio i ništa nisu slutili. Na radiju su javljali da je stanje u Srebrenici “stabilno”, sjeća se.

“Sa terase smo vidjeli da se u vojnoj bazi Ujedinjenih nacija okupio ogroman broj ljudi”, priča Elvis.

Majka ga je stavila u kolica, zajedno sa štakama. Krenuli su ka bazi.

Tu će se i oprostiti od majke – bio je jedan od najmlađih ukrcanih na kamion koji je, navodno, ranjenike prevozio do Tuzle.

“Bila je neka žena u kamionu koja mi je rekla da ne plačem, da će ona biti sa mnom i da će majka doći sjutra”, kaže.

Vojnici su spustili ciradu i kamion je krenuo.

“U jednom trenutku je kolona stala i rekli su nam da izađemo iz kamiona. Mislio sam da smo stigli u Tuzlu”, priča.

Kamion se u stvari zaustavio kod mjesta Tišća.

“Nisam mogao da siđem iz tog kamiona. Ostali smo samo ja i jedan čovjek na nosilima, koji nije mogao da se kreće”, kaže.

Pitao je vojnika da mu pomogne da siđe sa kamiona.

“Ma sjed’ tu”, odgovorio mu je i kamion je ubrzo krenuo.

“Sad je kraj, to je gotovo. Pobiće nas”, plakao je čovjek koji je ostao u kamionu sa Hasanom.

Nije bio kraj – kamion je putovao cijele noći.

“Kada sam se probudio ujutru, otškrinuo sam ciradu i vidio da su nas vratili u Potočare”, sječa se Elvis.

Dan kasnije, stigli su u Bratunac, u pomoćnu bolnicu.

“Prepoznao sam tolike ljude iz bolnice u Srebrenice, ali nisam znao gdje su mi roditelji”, kaže.

Proveo je deset dana u povremenoj bolnici u Bratuncu.

“Dolazili su vojnici i ispitivali ostale ranjenike gdje su izgubili ruke, noge. Mene niko nije dirao, ali njih su tukli i šamarali”, sjeća se.

U tim danima, nastao je i televizijski prilog koji ga je, više od dvadeset godina kasnije, kada se pojavio na internetu, podstakao da ispriča svoju priču.

Zahvaljujući Crvenom krstu, čiji su radnici Elvisa stavio na spisak ranjenih koji hitno moraju da se transportuju u Tuzlu, sačuvao je nogu.

” U Tuzli sam imao dvije operacije. Da sam ostao još par dana, amputirali bi mi nogu, rekli su mi ljekari”.

Sa dijelom porodice se sreo kasnije.

“Otac i amidža se nikada nisu pojavili. Danas su ukopani u Memorijalnom centru”.

Kasnije je saznao i da dio ranjenika koji su se vozili kamionom sa njim, nije preživio.

“Nekoliko ljudi je ubijeno u Tišći. Srećom, ja nisam mogao da siđem sa kamiona”.

Do nedavno su ga u Srebrenici, kaže, svi poznavali, ali niko nije znao njegovu priču.

“Vratili smo se u Srebrenicu da gradimo suživot, mir i toleranciju. Ali svakodnevno smo izloženi negiranju svega što se desilo ovdje.

“To me je povuklo da sve ispričam”.

Ermina Selimović – “Srećna porodica”

Ermina sa porodicom danas (levo) i fotogmontaža “Srećna porodica” na kojoj je sa majkom, mlađom sestrom i ubijenim ocem koga se ne seća/Ermina Selimović

Erminine ćerke bliznakinje su ove godine završile prvi razred u mjestu Tinja, nadomak Srebrenika.

U školi je sve manje djece od kada je popularan trend odlaska u inostranstvo iz Bosne i Hercegovine, priča Ermina.

Ona je rodnu Srebrenicu napustila još kao beba, za vrijeme ratne 1993. godine.

“Ne sjećam se ničeg. Da sam mogla makar sećanja da ponesem. “, kaže.

Sve što zna, zna iz priča majke.

“Voljela bih da mogu da se sjetim oca. Kako je izgledao, kako je zvučao njegov glas”, priča.

Ipak, u sjećanju joj je ostao prvi razred osnovne škole koji je provela u izbjeglištvu sa majkom.

“Imala sam konflikte sa ostalom djecom u školi. Sva djeca su imala oba roditelja, bilo je možda nas dvoje, troje koji smo nekoga izgubili”, sjeća se.

Ermina nije znala gdje je je njen otac Senad.

“Svi su govorili da nemam oca, jer ga nikada nisu viđali, samo je majka dolazila po mene u školu. ‘On je poginuo, on je ubijen’, govorili su mi”, priča.

Pitala je majku da li je to tačno.

“Ona mi je govorila da smo otišle daleko i da je njemu potrebno vremena da nas nađe”, sjeća se Ermina.

Oca je sahranila 2010. godine.

“Sve do trenutka dok ne ukopate člana porodice, vi ga ne smatrate mrtvim. Niko od nas nije rekao da je poginuo, govorili smo da je nestao”.

U prvom razredu, jednog dana je drugovima iz odjeljenja rekla da se otac vratio.

“Rekla sam im da će sjutra doći u školu. Svi su se radovali zbog mene, a i ja sam bila srećna”, seća se.

Djeca iz razreda su ponovo počela da je zapitkuju kada se otac ni sjutradan nije pojavio u školi.

Ermina je nastavila da odbija da podigne ruku kada bi učiteljica na početku godine pitala ko ima samo jednog roditelja i nastavila da sluša priče djece o njihovim očevima.

“Pričali su kako se očevi ljute kada dobiju jedinicu. Ti sjedneš i zamišljaš, kako je to kad se moj otac naljuti, da li je stroži od majke?”.

Kaže da dugo nije mogla da izgovori riječ ” babo”.

“Nikada ni sa kim nisam o tome pričala. Okružena sam porodicom sa kojom sam to zajedno proživjela i mi ne pričamo o tome”, kaže Ermina.

Kada je prvi put, pred kamerom iza koje je bio Hasan, ispričala priču, sve vrijeme je plakala.

“Ali osjećala sam se dobro posle toga i skinula teret sa sebe”, kaže.

Kada god ima vremena, dodaje, razgovara sa ćerkama o svom detinjstvu.

“Ne smeiu zaboraviti. To im je dužnost i moja je dužnost da pričam o tome”.

Smatra da je važno da se govori o svemu što se dogodilo u Srebrenici.

“Ima mnogo mladih ljudi koji ne žele da pričaju o tome. A ja ne želim da smrt mog oca ostane zaboravljena. Ne samo smrt mog oca, nego svih ljudi”.

Selma Jahić – “Majka nije jela danima da bismo mi imali šta da jedemo”

Selma Jahić sa majkom 1993. godine u Srebrenici – fotografiju su poslale ocu koji je izbegao u Austriju početkom rata/Selma Jahić

Selma se vratila sa protesta Crni životi su važni u svoj stan u Beču. Tamo živi od sedme godine.

Nakon protesta, nije se osjećala dobro.

“Bila sam pod utiskom tog protesta i postidjela sam se sama sebe jer sam shvatila da ja nikada nisam ispričala šta se meni desilo”, priča Selma.

Ispisala je sjećanja na ratne godine i objavila ih na Tviteru.

“Imala sam šest godina kada je nastala ova fotografija. Poslali smo je ocu koji je prebjegao u Austriju. Nismo znali da li ćemo ga ikada ponovo vidjeti”, počela je priču u objavi na Tviteru.

Odjeća koju je nosila kada je uslikana, bila je napravljena je od djelova odjeće koju je prerasla, a cipele uvezane kaiševima koje su vojnici koristili za vezivanje tereta, pisala je dalje Selma.

“Majka nije jela danima da bismo mi imali šta da jedemo. Plakala je jer nije znala kako da nas nahrani”, napisala je.

Kada se 11. jula napravila gužva u Vojnoj bazi Ujedinjenih nacija u Potočarima, majka je obukla Selmi najlepšu odjeću misleći da je rat gotov.

Kada su stigle u Potočare, shvatile su da nešto nije u redu.

“Ljudi su vrištali da je neko ubijen”, napisala je Selma.

Uspjela je da se sa majkom ukrca na jedan od prvih autobusa koji su žene i djecu prevozili do Tuzle.

Baba i deda su ostali.

Dedu više nikada nije vidjela.

Iz Beča, gdje se ponovo srela sa ocem, vratila se u Srebrenicu godinama kasnije.

Kada je sve ovo objavila na Tviteru, Selma je otišla na spavanje.

Nije razmišljala o objavi dok je sjutradan nije nazvala prijateljica i rekla joj da pogleda Tviter – objava je dobila na hiljade komentara podrške.

“Mi rijetko u porodici o tome pričamo. Sa rođacima koji i dalje žive u Bosni i Hercegovini isto nismo pričali. Mi u dijaspori imamo neku vrstu distance, možda nam je malo lakše”, kaže.

Na Tviteru je pisala je i o traumama koje je preživjela prvih godina nakon rata i pri prvom povratku u Srebrenicu, godinama kasnije.

“U posljednje vreme sam počela da se suočavam sa strahovima i htela sam ove godine na 25 godišnjicu ponovo da posjetim Srebrenicu. Pandemije nas je spriečila”, kaže.

Irvin Mujić – Skrivanja

“Kada ukucate na internetu riječ Srebrenica, dobijte samo ratne slike ili slike komemoracije. A Srebrenica je mnogo više od toga”, kaže Irvin.

Pokrenuo je projekat “Srebrenica, grad nade” i bavi se etno turizmom.

“Mijenjamo sliku o Srebrenici i podržavamo narod koji živi u selima oko grada”, priča.

Kada je počeo rat, sa majkom, bratom i sestrom izbjegao je u Italiju. Sada već šest godina živi u Srebrenici.

“Bila je panika u kući kada je rat počeo. Jedne noći sam se sakrio ispod kreveta, rekao sam majci da se krijem od vojnika”, seća se.

Kada je saznao od majke da će napustiti kuću, pobjegao je u šumu.

“Našli su me i vratili. Ali sam opet pobjegao”, priča.

Majka ga je pronašla u sobi, sa torbom punom igračaka, kako se krije iza vrata.

“Ubijedila me je da ih ostavim jer ćemo se vratiti za nekoliko nedjelja”, priča.

Nije se vratio u Srebrenicu sve do 2003. godine kada je došao da sahrani oca.

“Izašao sam iz autobusa, ušao u kuću i odmah otišao u svoju sobu. Igračke su i dalje bile na istom mjestu”.

Danas, Irvina brine šta će se desiti sa poslom. Pandemija virusa korona opustošila je Srebrenicu – nema najava poseta turista.

“Prve godine kada sam počeo. bilo ih je samo 250, a četiri godine kasnije, posjeti oko četiri hiljade turista”, priča.

Turiste iz Italije, Francuske, Nemačke, Holandije, Japana, Kine i Sjedinjenih Država, Irvin vodi na pešačke ture ili ture na konjima.

“Prolazimo pored sela koja su nestala još u ratu, minskih polja, ali isto tako nalazimo na tvrđave iz turskog doba”, priča.

Nažalost, sva ta bogatstva su napuštena, dodaje.

“Zato svake godine dio zarade odvajamo i organizujemo radne akcije sa omladinom da bi očistili tvrđave”, kaže.

Dio ture podrazumijeva posetu Memorijalnom centru i učenje o genocidu.

“Kada izađu, budu potreseni. Ponekad ne mogu da vjeruju kako se narod vratio i živi ovdje ovako kao što mi živimo”.

Senad Džozić – “Smatram da je moja dužnost prema ocu i bratu koji su ubijeni da svedjočim i opominjem buduće generacije”

Elvir i Asim Džozić, Senadovi brat i otac od kojih se rastao 11. jula 1995. pred zgradom POšte u Srebrenici/Senad Džozić

“Dobijali smo sitne, male sveščice, svijetlo-plavih korica, na kojima je gore pisalo UNICEF”, sjeća se Senad osnovne škole.

Krenuo je u sedmi razred nakon što je Srebrenica 1993. godine proglašena Sigurnom zonom Ujedinjenih nacija i škole ponovo počele da rade.

U gradu često nije bilo struje, pa je nastava organizovana u tri smjene, a dok ima dnevnog svijetla, priča Senad.

Nije bilo udžbenika, učio je ono što su nastavnici diktirali.

“Te sveščice su imale svega desetak strana. Vodilo se računa da se što sitnije piše da bi moglo da stane u tu svesku”, kaže.

Međutim, ni plavih svezaka nije bilo dovoljno.

Senad je koncem uvezivao papire koje su bacali iz fabrika koje su, jedna za drugom, počele da se zatvaraju na početku rata.

Danas Senad radi kao kustos-istoričar u muzejskoj zbirci Narodne biblioteke u Srebrenici.

Ima sina koji završava prvi razred osnovne škole.

“Djeca su radoznala. On već sada pita kada odemo u Memorijalni centar šta je to, ko je tu ukopan, zašto”, priča Senad.

Dodaje da će biti potrebne godine da njegov sin odraste kako bi mu objasnio detalje.

“Smatram da je moja dužnost prema mom ocu i bratu koji su ubijeni 1995. godine da svjedočim i opominjem buduće generacije”, kaže.

Kada je 11. jula 1995. godine počeo metež u Srebrenici, Senad je insistirao da ga brat i otac povedu sa sobom.

Spremali su se da se, sa ostalim muškarcima, zapute šumskim putevima ka Tuzli.

“Htio sam preko šume sa njima. Bilo me je strah, ali bio sam jako sitan rastom. Neko ko me nije poznavao ne bi rekao da imam 16 godina”, sjeća se.

Međutim, otac je insistirao da ostane.

“Rekao je da je težak put, više od 100 kilometara pešačenja kroz šume i planine i tražio da ostanem sa majkom. Rastali smo se kod gradske Pošte”.

Nikada se više nisu sreli, a Senad se pre jedanaest godina vratio u Srebrenicu.

“Nažalost, Srebrenica živi samo 11. jula svake godine”, kaže.

Ipak, muzejska zbirka čuva istoriju Srebrenice koja bi mogla da zainteresuje ljude sa svih meridijana, smatra.

“Imamo arheološku, istorijsku postavku, predmete iz najstarijih vremena, od rimskih, srednjovjekovne države do modernog doba”, priča.

Dodaje da je Srebrenica u drugom i trećem vijeku prije nove ere imala dva značajna administrativna centra unutar Rimskog carstva.

“Meni je lično najzanimljivija arheološka postavka sa predmetima iz perioda rimske uprave na ovim prostorima. Srebrenica je u to doba imala 60 hiljada stanovnika”, kaže.

Nažalost, srednjovekovna utvrđenja koja okružuju Srebrenicu, danas su uglavnom zapuštena.

“Srednjovekovni grad Srebrenik je jedini dostupan turistima danas, ostala utvrđenja su u jako lošem stanju”.

Da bi se sve obnovilo, i danas, naglašava Senad, nedostaje finansijskih sredstava.

78

avatar
1000
40
38
0
 
61
MajaGloriaGloriaSasaBoban
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Gloria
Gost
Gloria

Zvati ga GENOCID ili drugacije, ne mijenja cinjenicu da su nevini ljudi stradali. Pojedini nestali, nijesu, niti ce ikada biti pronadjeni. Za mladju generaciju, koja je posle rata rodjena, ovo je izgleda i pomalo dosadna tema. A za ljude koji su nekoga izgubili – nezaboravna i neprebolna . Ja iako nijesam nikoga tamo izgubila, citajuci ove redove sam se tako… Više »

Gloria
Gost
Gloria

Zvati ga GENOCID ili drugacije, ne mijenja cinjenicu da su nevini ljudi stradali. Pojedini nestali, nijesu, niti ce ikada biti pronadjeni. Za mladju generaciju, koja je posle rata rodjena, ovo je izgleda i pomalo dosadna tema. A za ljude koji su nekoga izgubili – nezaboravna i neprebolna . Ja iako nijesam nikoga tamo izgubila, citajuci ove redove sam se tako… Više »

Boban
Gost
Boban

Ne pustate mi komentare, a vise cak i ne dijelim zasluzene epitete…nije u redu burazeri…smajli….

Boban
Gost
Boban

Da je bio genocid, sad ne bi pricali….

broj 1
Gost
broj 1

postoje presude u kojima pise da se desio genocid to sto neki to osporavaju to je druga prica

Sasa
Gost
Sasa

Tebi je prijatelju najteže sa samim sobom. Tražiti opravdanje za ove stvari može samo bolesnik.

sabonis
Gost
sabonis

Cio svijet zna za ovo..bruka najveca moguca, negirati se ovo ne moze, pobili su ljude ni krive ni duzne, nacionalisti.

Ivan
Gost
Ivan

Zao mi je zbog toga sto se tamo desilo. Stvarno mi je zao. Tesko je to shvatiti. Pogledajte ove dokumentarne filmove
IZDANI GRAD i SARAJEVO RIKOSET

Ohladite malo
Gost
Ohladite malo

Genocid,a slatkiše i prevoz dobili,danas za novine pričaju? Genocid je sistematsko uništavanje jednog naroda, toga tamo nije bilo. Uništena je 28. brigada Armije BiH, na koji način,o tome se može diskutovati. Ne banalizujte pojam Genocid. To se desilo Jevrejima, Indijancima, Jermenima, Srbima u NDH… Ovo je malo jače strijeljanje koje je Klinton naručio. Nije 96-ta ljudi, postoji internet,dokazi, snimci…

Don
Gost
Don

“Nije genocid nego malo jace strijeljanje a kriv je Klinton”. Neka mu je prosto ko u to vjeruje.

Prosjecno radim
Gost
Prosjecno radim

Sve dok vecina Srba pravda genocide protiv drugih naroda zlocinima koji su njima ucinjeni, nema napredka Srbiji… U drugom svjetskom ratu najvise je stradalo Njemaca ali su i najvise boli zadali drugim norodima sirom svijeta, to im nije smetalo da se suoce sa svojim zlocinima u da nakon 50,60 godina isplate odstetu sirom svijeta i da postanu najaca drzava u… Više »

Putnik
Gost
Putnik

Britanci su VJEKOVIMA “odradjivali “ genocid po cijelom svijetu. Jesu li se i oni suocili sa tim i trazili oprost od ijedne nacije koju su vjekovima tlacili? Taj narod je najkrvolocniji narod na svijetu. A moram da te ispravim, naveci broj zrtava u II sv. ratu su imali Rusi/Sovjeti.

Koja
Gost
Koja

Totalno si dezinformisan ili si neobrazovan. Njemaca nije najvise stradalo u II svjetskom ratu vec Sovjeta 22 miliona. A u odnosu na broj nacionalne grupe onda Jevreja, nad kojima je vrsen sistematski teror sa cilje istrebljenja. Pod dva Njemacka nije nikad isplatila ratnu odstetu za II svjetski rat. A najrazvijenija je upravo zbog toga.

Rozaj
Gost
Rozaj

Risto i vojvoda andrija i jos dosta DF-ovaca je ucestvovalo po bosanskih ratista i stradanja

Vido
Gost
Vido

Svi smo podržali ili poznavali nekoga ko je bio tamo. Mogu da kažu onih nekoliko hiljada starih liberala da nisu ali tada je bio rat i morala se izabrati strana, a Srbi iz RS su nam braća isto kao vama Bošnjaci iz Federacije. Koliko god mi voljeli našu Crnu Goru,to je činjenica. Pitaj ministra vojnog ako mi pušte komentar

SrbljiPlagijat
Gost
SrbljiPlagijat

Podje Vucic da proslavi ovaj dan sa Makronom. Tuga i sramota. I od ovih nasih cetnika i ubica.

mrkela
Gost
mrkela

Da nije bilo Mila Crnogorci bi dobili tri u jedan ! Srebrenica , Sarajevo , Vukovar ! Crnogorska opozicija slavi radovana i macu !

Žile
Gost
Žile

Ma to bi masakri bili po Nikšiću,Budvi,Novome, Podgorici 🤣🤣🤣.. Kako to misliš, sami sebe, harakiri?

Oly
Gost
Oly

Srećan 11 jul ko slavi…

broj 1
Gost
broj 1

slave fasisti

Miki
Gost
Miki

Risto im je blagosiljo oruzje, da se ubijaju ovi ljudi!

Njegoš
Gost
Njegoš

I pop Pavle bogomi.

Putnik
Gost
Putnik

A Milo im je dao gorivo… nego sjecanje izgleda kratko traje.

broj 1
Gost
broj 1

popovi spc

Dijamant
Gost
Dijamant

Miki kratko ti je sjećanje.A na koju bandu je tada bio Milo zaboga???Bolje da se ne sjećamo

Goran
Gost
Goran

Ovu politiku baštini DF, koja je proizvela ovaj zločin.

Rovo92
Gost
Rovo92

Pretuzno..

Primorje
Gost
Primorje

Dokazano je da nije bilo genocida. Nego ko pobi 3000 ljudi u pravoslavna sela oko Srebrenice?

Njegoš
Gost
Njegoš

A Zemlja je ravna ploča.

Joo
Gost
Joo

Genocid je DOKAZAN ……a ti slusaj ono sto te DF, Vucko, Seselj, SPC i drugi ucesnici uce……

Boban
Gost
Boban

Kojom presudom, kojeg suda? Daj poduci nas neznavene….

Bernini
Gost
Bernini

Dokazan je genocid i svako njegovo osporavanje govori o onom ko osporava. Zločin nad Srbima o kojem govoriš je bio u selima oko Bratunca,i tačno je,niko nije odgovarao za to. Orić je oslobođen i to pokazuje da u ratu prvo strada istina. Ali ono što se mora reći,zločina nad Srbima je bilo,ali i genocida u Srebrenici.

Boban
Gost
Boban

To si je ti dokazao? Jer niko drugi nije, cak je i Hag oborio…budaletino neinformisana…

broj 1
Gost
broj 1

hahahahahaha

Angela Merkel
Gost
Angela Merkel

Najgore od svega je što se ljudi kao ovi, a najpoznatiji od njih Arkan slave u srbiji kao heroji. Zamislite da njemačka slavi himlera ili mengelu. Pih

Putnik
Gost
Putnik

Nazalost, pojedini Srbi slave tog zlocinca Crnogorca.

Broj 1
Gost
Broj 1

On se izjašnjavao kao srbin

Support
Gost
Support

Zločinca koji je prodavao oružje kome je stigao. Drugi Tuđmanov čovjek je svjedočio da se više puta sastao sa Franjom i dogovarao naoružavanje Hrvata. Krvave su bunde koje nosiš, babo srpska. Nagrdiste to dijete da nosi ime i pečat đeda fukare. Pretužno.

Tara & Lovćen
Gost
Tara & Lovćen

Ni jedna nacija u Evropi nije tako GENOCIDNA kao SRBI ,

Putnik
Gost
Putnik

Nemoj tako. Ipak su Njemci i Britanci sampioni. Ovi prvi za Evropu, a ovi drugi za cijeli svijet.

Bernini
Gost
Bernini

Za Njemce se slažem,za Britance ne! Osim ako nijesio mislio na Engleze!?

Putnik
Gost
Putnik

Ispravka, Engleze. Hvala.

Bijeli Pavle
Gost
Bijeli Pavle

Po Hristu najveci je grijeg ne priznati grijeh ali dje medju srbaljima naci hriscane

Maja
Gost
Maja

Ne daj Bože da se takvima kao ti može!

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

“oko za oko, zub za zub” tu krilaticu Srbi moraju da ispostuju i primene dugovi se moraju vracati i ako tako bude a treba i mora bice puno posla.

el_guapo
Gost
el_guapo

Bolesti.

Joo
Gost
Joo

Onda vas nece ostati ni za po onu Tarabicevu sljivu ako vam svi krenu naplacivati jedan na jedan svo zlo koje ste pocinili po Balkanu……

Darlington
Gost
Darlington

Je li te to vjera i litije naucile? Najgore je sto i ti pripadas pravoslavlju, a hvala Bogu pa se ja ne druzim sa izrodima poput tebe nego sa normalnim ljudima.

Putnik
Gost
Putnik

Nije krilatica, lijepo pise u bibliji u Starom zavjetu – “oko za oko, zub za zub”…dio zakona koji treba da se primjenjuje za neke stvari da bi se sudije lakse odlucile.

mala murtenica
Gost
mala murtenica

Ovo dati amfilohiju da nauci na pamet….i da imena svih zrtava svaki dan pomene u molitvi za oprost grijehova svetosavaca koje je hyskao tada kao sto radi sada….i naravno da oprost ne dobije vec zasluzenu kaznu….SVJEDOK BOZJE LJUBAVI

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

Matijas Fink zbog svog na hiljadu stranica napisanog obuhvatnog dela ‘Srebrenica. Važi za jednog od boljih poznavalaca ovog velikog zločina. On govori o 1.200 srpskih žrtava. To što se o tom zločinu u vreme kada se dešavao u zapadnim medijima skoro uopšte nije izveštavalo, i što niko za te zločine nije osuđen pred Haškim sudom, nije nimalo slavno. Tačno je… Više »

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

Bosanski muslimani u glavnom gradu Sarajevu za vreme rata ubili su 5.000 srpskih civila.

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

Bivši vojnik Armije BiH Samir Avdić je tužiocu za ratne zločine ispričao da je prilikom napada na selo Založje zarobljeno osam Srba, od kojih je Orić jednog zaklao prethodno mu izvadivši oči nožem.”Evo, videli ste šta je sa njim urađeno. Ovako treba da prođe svaki Srbin”, rekao je tada Orić, naveo je svedok.Avdić, koji je inače i sam bio osuđen… Više »

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

Na dan 21. juna 1992. u rano jutro, zloglasna ekspedicija ulazi u selo Ratkoviće i nekoliko drugih zaselaka u okolini. Hordu predvodi Naser Orić, lično. Svi su u uniformama Armije BiH. Ubijaju svakog koga uhvate. Pale kuće, pljačkaju imovinu.

Novak Ramov
Gost
Novak Ramov

Pope nema grada u Bosni Da niste osakatili,to se pobrojati ne moze.Kako te nije strah od boga Da poistovjecujes ono sto su tvoje zlikovacke horde uradili golorukom narodi po Bosni,I nekih Bosnjaka koji su iz osvete I poremecenog uma uradili zlocin kad su vidjeli sto im radite.Prvo popovi pa onda topovi i Arkan i bijeli orlovi kolji i ubijaj.

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

Vučić je išao u Potočare, dok Izetbegović nije u Bratunac.

FlyFry
Gost
FlyFry

Cetnicima je malo….sta reci za sledbenike takve ideologije…jadnici

Mesija 'No.1'
Gost
Mesija 'No.1'

U Podrinju je stradalo 2.682 Srpskih civila, podaci su Centra za istraživanje rata i ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. U širem području Podrinja, veruje se da je ubijeno oko tri i po hiljade Srpskih civila i dece.

Posrbica3'13
Gost
Posrbica3'13

ssssekta cetnicka ne miruje i ne moze im se nista vjerovat genocid uradit a dobru se nadat
TESKO…..

Strijelac
Gost
Strijelac

Uzalud pričate bilo što, cijeli svijet je vidio trogodišnje bombardovanje Sarajeva, cijeli svijet zna da su Srbi imali naoružanje od JNA, da je starešinski kadar poslat iz Beograda, fa je Beograd slao zločinačke paravojne jedinice, koje su nemilosrdno pljačkali i ubijali po Bosni.

Erol
Gost
Erol

Prokleti da su četnici, a posebno ova dvojica koji su na Berninijev komentar “bilo, ne ponovilo se” stavili tumbs down. E na takve se ljude ponosi Srbija i taj genocidni entitet koji su zajedno izvrsili sva zla u bivsoj nam drzavi. Bilo je mnogo četnika iz Crne Gore, nije to tajna, i sad su oni tu, oni su bili najzesci,… Više »

el_guapo
Gost
el_guapo

Pun si mržnje, jadan ne bio. Prokleti da su svi zločinci, koju god kapu nosili. Koga briga je li Srbin, Musliman, Crnogorac ili šta god, zločinac je zločinac.

Ja.
Gost
Ja.

Ne ponovilo se nikome!

JoKso
Gost
JoKso

A dje su sudbine sarajevskih srba, okoline bratunca….

HR8
Gost
HR8

Ovome je svemu Risto i njegovi kumovao.

Праведник
Gost
Праведник

Kakve ovo veze ima sa bilo čime u Crnoj Gori? Čemu ovi tekstovi posle 25 godina ovdje i sada kad se narod bori da preživi goli život?

Darko
Gost
Darko

U ratu samo čovjek strada, bilo koje vjere i nacije.

Narcis Zgubidan
Gost
Narcis Zgubidan

A šta bi nama crnogorcima uradili da smiju,nesmijem ni mislit?

Joo
Gost
Joo

Jos gore….puno gore….jer nas jos vise mrze……

Celo
Gost
Celo

SPC umnogo doprinijela zlocinima.

Lida
Gost
Lida

Sramotno,narode ne dajte se cetnicima.

Boro
Gost
Boro

I posle svega što se dogodilo ne odustaju od projekta velika Srbija

Miki
Gost
Miki

Mislis bg pashaluk ? Jadni su,da jadniji ne postoje na svijetu !

Marko
Gost
Marko

Ne laži

Bernini
Gost
Bernini

Bilo,ne ponovilo se!

Miki
Gost
Miki

Stidite se cetnici pihhhhh

Cica Dr.
Gost
Cica Dr.

Hteo si reci komunisti

Miki
Gost
Miki

Ne ne nego cetnici, genocidni srbi da pojasnim cica drazo hehehe jadan li si fuj !

Send this to a friend