Gorana Tabak: Bila sam u panici, mislila da je gotovo ako zatvorim oči

Iskustvo Gorane Tabak sa koronavirusom – ledi krv u žilama. Nije joj bilo na kraj pameti da se može zaraziti, jer je žena u najboljim godinama, zdrava, redovno trenira, ne pamti da je bila lošeg zdravlja. Do korone. Gorana sa porodicom dvije decenije živi u Madridu. Ona je majka, supruga hrvatskog košarkaškog trenera Žana Tabaka. Želi da za njeno iskustvo čuje što više ljudi. Ne smijemo, kaže Gorana, biti u zabludi i igrati se sa prevelikim opuštanjem.

Licem u lice sa korona virusom. On nevidljiv, a Gorana Tabak uvjerena da će je takav neprijatelj zaobići jer je sportski tip, disciplinovana, vodi uredan život i zdravo se hrani. Prevarila je, kaže, sebe. Virusu dozvolila da je savlada. Pedeset dana trajala je borba.

“Tačno sam mislila da meni ne može ništa, nisam ulazila u nijednu rizičnu grupu, izrazito sam sportski tip, provodim dva sata dnevno u teretani, trčim. Nikad nisam imala više od dvije gripe u životu, tako da apsolutno nisam pripadala nijednoj rizičnoj grupi. Kako sam ga dobila i gdje nemam pojma. Rekli su mi da u mojoj teretani ima puno slučajeva, vjerovatno sam tamo jer je to najlakši prenos, znoj. Dobila sam ga kroz nos, znači neko je pored mene kihnuo ili zakašljao”, priča Gorana za Prvu TV.

Visoka temperatura od 41 stepen, trajala je gotovo sedmicu. Zabrinula je, ali su je španski ljekari vratili kući objašnjavajući joj da ne bi trebalo da ima ozbiljniju kliničku sliku i da će za dvije sedmice ozdraviti. Nisu bili u pravu. Borba za vazduh tek je počinjala.

“Moja rendgenska slika pluća, dan prije nego sam izašla, bila je bijela. Nije bilo nijednog obrisa, nego su se malo pri dnu vidjela kao dva rebra, ništa drugo. Ja sam imala ogromni krvni ugrušak od šest centimetara, koji oni nažalost nisu mogli vidjeti. Kako nisam disala danima jedino na trbuhu, odlučili su da mi urade operaciju na grlu. To me je spasilo”, kaže Gorana.

Operacija je spasila, ali se Goranina agonija nastavlja. Prati je jeziva panika od gušenja.

“To je grozan jedan osjećaj, ja sam to okusila. Grlo mi je otvoreno, kroz grlo mi ulazi nekakav vazduh, a kroz usta sam bila intubirana. Kad to skinu, meni na nos ništa ne ulazi, konstantno udišem ali vazduha nema. Konstantno gušenje. Nisam oči zatvarala dok me nisu uspavali. Bila sam u panici da je gotovo ako zatvorim oči”, govori o svom bolnom iskustvu Gorana.

Tokom boravka na intenzivnoj njezi bila je u polusnu. Sjeća se, kaže, momenata kada su je ljekari reanimirali, istovremeno govorili da je gube, da je jaka, da mora da preživi. Izborila se, ali posljedice surovog virusa i dalje osjeća.

“Mene je to ostavilo nepokretnom. Nisam mogla da hodam, podignem se iz kreveta, pomjerim ruku. Ništa nisam mogla”, priča Gorana.

Sada se oporavlja, redovno vježba i polako se vraća u normalu. Priča da su joj prijatelji kada je izašla iz bolnice pokazali poruku koju im je poslala – u kojoj piše da se neće izvući živa. Priznaje da se toga ne sjeća. Kaže da će dan kada je izašla iz bolnice od sada da proslavlja kao drugi rođendan. Upozorava sve da je uspjela da, kako kaže, prevari smrt, ali da virus korona treba posmatrati – kao nekog ko želi da oduzme život.