Hrvatski biskupi poručili Irineju: Vaše izjave podstiču mržnju

Hrvatski biskupi su 18. novembra prošle godine uputili patrijarhu Srpske pravoslavne crkve SPC Irineju pismo, čiji je sadržaj objavljen tek sad. HBK, kako se navodi, objavljuje pismo kako bi se “izbjegla nagađanja, pogrešna tumačenja ili neistine”.

Kako se navodi na početku pisma, nakon završetka rada Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i SPC, čiji je zadatak bio da zajednički razmotre lik Alojzija Stepinca prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, učestale su izjave i svojevrsni prekori u javnim nastupima i medijima najviših predstavnika SPC, upućeni Katoličkoj crkvi i biskupima u Republici Hrvatskoj.

Dodaje se, da tu “posebnu težinu imaju riječi srpskog patrijarha“, prenosi Večernji list.

“Vaša svetost je nekoliko puta javno ponovio kako biskupi u Hrvatskoj ćute“, tim riječima počinje pismo, a potom biskupi podsjećaju na riječi koje je Irinej izrekao u intervjuu Televiziji Hram 3. januara 2018. gdje kaže da ga iznenađuje ćutanje Rimokatoličke crkve i da bi trebalo da podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vjere.

Biskupi potom podsjećaju i na govor na 62. Međunarodnom sajmu knjiga 2017. godine, kada je patrijarh, govoreći o stradanju srpskog naroda tokom 20. vijeka, izjavio da je najtragičnije “to što su ona došla jednim dijelom od muslimana, a mnogo više od naše braće rimokatolika”, te da SPC toliko godina očekuje da čuje riječ kajanje i izvinjenje “braće rimokatolika”.

Takođe, podsjeća se i na govore od 4. avgusta 2018. u Bačkoj Palanci povom godišnjice akcije Oluja, te na posjetu Crnoj Gori u julu, kada je na pitanje novinara s kojom bi istorijskom epohom uporedio položaj Srba danas u Crnoj Gori, u intervjuu za podgorički dnevnik Dan rekao da bi ga uporedio sa položajem Srba u Hrvatskoj u doba NDH, te da u Hrvatskoj ni danas nije bolji položaj Srba u Hrvatskoj.

Napominje se da “ni u nekim drugim prigodama Irinej nije birao riječi kada je govorio o Crkvi i biskupima u Hrvatskoj”.

“Pitamo se, kakavi bi mogao da bude cilj i smisao navedenih tvrdnji po kojima kod Katoličke crkve u Hrvatskoj i njenih pastira ne postoji gotovo nikakvo dobro, nego samo zlo. U ne tako davnim vremenima slušali smo slične ocjene i o Vatikanu i o papi. Međutim, danas čujemo pohvale papi Franju i Rimokatoličkoj crkvi, a pokude biskupima i Crkvi u Hrvatskoj. U intervjuu objavljenom u Jutarnjem listu 7. januara 2017. ponešto ironično kažete da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog biskupa nego pojedini hravstki katolički biskupi. Smatramo neobičnim da poglavar jedne pravoslavne Crkve javno suprostavlja biskupe Katoličke crkve u Hrvatskoj papi Franji, upućuje im prekor i pripisuje zločine cijeloj toj Crkvi i cijelom hrvatskom narodu. Za zločine, kako u hrvatskom, tako i u srpskom, te u drugim narodima, krivi su pojedinci s imenom i prezimenom, pa je na njima odgvoronost za ono što su počinili”, navodi se u pismu.

Kako dodaju, ne uspijevaju da razumiju namjere saopštenja sa posljednjeg zasijedanja Svetog arhijerejskog sabora SPC kad javno razvrstava hrvatske biskupe i tumači ko je o njih dobronamjeran i ko od njih djeluje prema II vatikanskom saboru, a ko ne, te većinu njih označava kao ljude “neprikrivene proustaške orijentacije”, bez objašnjenja na osnovu čega ih smatra takvima. Takođe, pitaju se i koji su razlozi zabirnutosti za odnos hrvatskih biskupa prema papi Franju.

“Navedenim javnim negativnim načinom komuniciranja nije moguće riješiti bilo kakav problem ili pitanje. Takav pristup u hrvatskom društvu izaziva otpore prema nastupima Vaše Svetosti, budi nepovjerenje prema Vašoj osobi i prema SPC, te prema samim srpskim građanima u Hrvatskoj, produbljuje ranjivost iz ratnog vremena koja još nije iscijelila, podstiče mržnju. Nastupi koji ne pokazuju nikakva saosjećanja za žrtve i stradalnike uzorkovane od srpske strane, posebno teško pogađaju one hrvatske ljude koji su za vrijeme nedavnog Domovinskog rata bili istgerani iz svojih domova na području tzv. Republike srpske krajine, BiH, banjalučkog kraja, gdge nije bilo rata, a ubijena su i trojica sveštenika”, navodi se u pismu.

Kako se dalje naglašava, tokom 1991. u Hrvatskoj je bilo 536.000 prognanika i izbjeglica, dok ih je 1992. bilo oko 800.000 iz Hrvatske, BiH, SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore.

“Kuće su im najvećim dijelom bile razorene, brojna rodbina poubijana, a mnogi otjerani u srpske logore. U to doba među prognanicima je bio i jedan sadašnji hrvatski biskup, koji je kao župnik sa vrećom u ruci, zajedno sa vjernicima izbjegao iz svoje župe pred nasiljem srpskih snaga. Određeni broj drugih sveštenika završio je takođe u srpskim logorima, a jedan je ubijen. Tokom Domovinskog rata u Hrvatskoj po dosadašnjim saznanjima stradalo je 15.007 osoba, od kojih je 13.914 ubijeno, a 1.093 nestalo. Više od 1.300 objekata Katoličke crkve i drugih svetinja uništeno je ili teško oštećeno”, navodi se u pismu biskupa.

Kako se naglašava, posebnu težinu ima izjava da je nedavni rat mogla da spriječi Katolička crkva.

“Nije ona imala nikakav uticaj na srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, na JNA, na paravojne formacije iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskom tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakav odjek. Poznato je da je većina srpskih političara, kao i SPC u vrijeme demokratskih promjena 90-ih godina prošlog vijeka, zastupala stav kako srpski narod ne može da živi sa hrvatskim narodom u samostalnoh hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugog izbora nego da uzmu oružje u ruke”, navodi se dalje.

Kako se dodaje, iako je patrijarh Pavle 1999. godine povodom svoje posjete Zagrebu nakon Domovinskog rata savjetovao Srbima da budu lojalni građani Hrvatske i podstakao ih da časno ispunjavaju svoje građanske dužnosti i postupaju svjesno po državnim zakonima Republike Hrvatske, “posljedice navedene srpske politike osjećaju se i danas u srpsko-hrvatskim odnosima, za koje se ne može optužiti Katolička crkva”.

Naglašava se da izjava da “gdje god žive Srbi, to je Srbija”, ne pridonosi miru.

“Kada upućujete pisane poruke vjernicima SPC u Hrvatskoj, Vi gotovo redovno ne navodite državu u kojoj oni žive nego pokrajine Dalmaciju, Slavoniju, Liku. Nezavisnost Republike Hrvatske priznale su gotovo sve svjetske države, te joj Vaše ignorisanje ne može nauditi, ali ono nanosi štetu Vašem ugledu u Hrvatskoj i ujedno građane srpske nacionalnosti stavlja u nova iskušenja. Status Srba u Hrvatskoj definisan je Ustavom i zakonima, oni imaju svoje predstavnike u Hrvatskom saboru i na svim nivoima lokalne uprave te danas učestvuju kao koalicioni partneri u Vladi Republike Hrvatske. Osim toga, ubrzo nakon potpisivanja posljednjeg Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o ekonomskim pitanjima, Hrvatska je Vlada sklopila sličan Ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom po kojem joj iz državnog budžeta dodjeljuje određena finansijska sredstva te je ona otvorila i vlastitu Gimnaziju u Zagrebu. Nije malen broj nekretnina, oduzetih tokom komunističke vladavine u Jugoslaviji, koje je Republika Hrvatska vratila Srpskoj pravoslavnoj crkvi”, piše dalje.

Upozorava se i da su na susretima s patrijarhom Pavlom, u propovjedima, nastupima u javnim medijima biskupi zauzimali za pravo Hrvata na slobodnu državu, te pravo svih njenih građana, prije svega Srba da u njoj žive svoj vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Dizali su glas protiv svakog nasilja, tražili da se nastali problemi rješavaju mirnim putem, snažno se borili protiv mržnje i osvete Srbima.

“Hrvatski biskupi su nakon legalne i međunarodno priznate vojno-redarstvene akcije Oluja upozoravali na nedopustivost ubistava, pljački i paljenja kuća srpskih izbjeglica te su se zauzimali za njihov povratak”, navodi se u pismu.

Dodaje se da su hrvatski biskupi 1995. na dan početka akcije Bljesak uputili javnosti pismo HBK u kojems u iznijeli jasna stajališta s obzirom na stradanja tokom Drugog svjetskog rata u kome su iznijeli jasne stavove i izrazili žaljenje prema svakoj žrtvi Jasenovca i u drugim mjestima stradanja srpskih, jevrejskih, romskih, hrvatskih i drugih žrtava, te prema onim Srbima koji su izgubili živote u ratu 1991-1995, “među kojima su po posljednjim statistikama stradale 7.204 osobe, većinom pripadnika srpskih vojnih redova, uračunavajući u taj broj i 873 osobe koje se vode kao nestale, te se zauzeli za pomirenje.”

Dodaje se da im je namjera i dalje da se zalažu za međusobne susrete i razgovore, te mogućnost redovnih susreta Komisije HBK za odnos sa SPC i Komisije SPC za odnos sa Katoličkom crkvom koje se nakon smrti patrijarha Pavla nisu više sastale.

Pismo potpisuje 19 vjerskih zvaničnika.