Region

Izborni zakon: Dogovor Hrvata i Bošnjaka nema alternativu

Dolazak Milorada Dodika u Zagreb, a potom i Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, izazvali su niz reakcija s obje strane granice. Da li je to kako neki tvrde politička agresija Hrvatske na BiH ili je posredi nešto drugo?

Sastanak hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika (SNSD) u Zagrebu (16.9.) u posljednji čas je najavljen medijima, pri čemu se kroz plasiranje informacija mijenjao karakter tog sastanka, od neformalnog do službenog.

Dr Senada Šelo Šabić, sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose, negativne reakcije koje je izazvao taj sastanak objašnjava tvrdnjom da nikada dvije strane ne bi trebalo da razgovaraju protiv treće, o bilo kojim kombinacijama se radilo. „To je pogrešno. Ako se vodi dobronamjerna politika dijaloga i građenja dobrih odnosa svih strana, onda bi trebalo biti inkluzivan prema svima. Sastanak je bio netransparentan u smislu najava i čitan je kroz poziciju straha i referisanja na ne baš sjajnu prošlost.“

A da li su se zaista dvije strane sastale protiv treće? Nezavisni politički analitičar Davor Đenero smatra da bi taj događaj trebalo izmaći iz političkog konteksta i pripisuje ga Milanovićevim dugovima iz vremena kad je bio konsultant: „Ideja je bila pridobiti Dodika da pristane da otvori mogućnost Ivanu Čermaku da, preko Bosanskog i Slavonskog Broda, prodaje gas u BiH. Čini mi se da je riječ o privatno-ekonomskom interesu predsjednika koji se kosi s hrvatskim državnim interesima.“

Đenero kaže da je Dodik bio kod premijera Plenkovića samo zato što on u tom trenutku nije želio sukob s Milanovićem. Njihovi kabineti, dodaje, u važnim spoljnopolitičkim stvarima djeluju uigrano, kaže Đenero: „Plenković se čitavog dana ponašao tako da je pokušavao da smanji štetu koju je predsjednik napravio. Situaciju je definisao tako da se s Dodikom razgovara kao s realnim vršiocem vlasti u jednom entitetu BiH, te da se njim pokušava da riješi probleme koje povratnici u RS imaju.“

Plenković je potom iskoristio, kaže Đenero, hint koji mu je putem medija poslao Bakir Izetbegović (SDA) rekavši da hrvatski premijer može da učini nešto po smirivanju odnosa. Pozvao ga je u Zagreb, pa je sastanku (28.9.) priključio Dragana Čovića (HDZ BiH). „Poslao je poruku koja otprilike glasi – Sarajevo ti je glavni grad, odnosi se moraju riješiti prvenstveno u Federaciji BiH, u savezništvu s Bošnjacima. Pa je iniciran razgovor između vrha SDA i vrha HDZ BiH, a Hrvatska je u tome bila samo posrednik“, kaže sagovornik DW.

Valja reći da je i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović (SDP) za portal „Slobodna Bosna“ ocijenio da su, bez obzira na problematične protokolarne aspekte, obje posjete bile zamišljene kao dijalog za unapređenje odnosa i da bi ih, kao takve, trebalo benevolentno tretirati.

Izborni zakon je ključ

Đenero napominje da je Izborni zakon BiH ključni element odnosa unutar BiH, ali i da je ranije Izetbegović dao neugodnu izjavu u kojoj je zaprijetio da će tehnologija primijenjena u odnosu na Predsjedništvo BiH, gdje su Bošnjaci Hrvatima izabrali predsjednika, ubuduće biti primjenjivana i na drugim nivoima. Naravno, ako Čović ne promijeni svoj pristup. „Upravo je Čoviću u Zagrebu rečeno da ne može da računa na hrvatsku pomoć, ako ne razgovara s Bošnjacima kao saveznicima“, navodi Đenero.

Neutemeljenu Dodikovu izjavu nakon sastanka s Milanovićem, a prema kojoj bi Srbi i Hrvati mogli da napuste BiH, Đenero smatra štetnom: „To je strašno opasna izjava i nije dobro to što se na nju u Zagrebu reagovalo mlako. Trebalo je žešće staviti do znanja da Vlada Hrvatske s tim nema apsolutno ništa.“

Predstavnici stranaka ili predstavnici naroda?

Trebalo bi reći i da je naknadni dolazak Izetbegovića i Čovića u Zagreb zbunio i same novinare koji su ih najpre predstavljali kao predstavnike bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH, a potom kao kopredsedavajuće Doma naroda Parlamentarne skupštine. „To su predsednici stranaka i sigurno ne predstavljaju sve građane u BiH. To je redukcionistički i održava nacionalističku politiku“, smatra Senada Šelo Šabić.

Da bi Izborni zakon trebalo mijenjati slažu se svi, naglašava Šelo Šabić, a u novi će morati da se ugradi i presude Evropskog suda za ljudska prava. Tu je, kaže, i pitanje Ustava. „Aneks 4 Mirovnog sporazuma, koji je važeći Ustav BiH, nikada nije ratifikovan u parlamentu, a ne postoji ni zvanični prevod. BiH će morati da mijenja ustav, baš kao i sve druge zemlje koje su izrazile želju da uđu u EU. Izmjene moraju da pomire interese svih strana“, kaže naša sagovornica.

Ali tu su, dodaje, i „ostali građani“, pa navodi presude protiv BiH koje kažu da Ustav diskriminiše pripadnike nekonstitutivnih naroda koji ne mogu da postignu ni političku ravnopravnost. „Odgovor na te kritike je – da ih je malo. Ali manjine su uvijek u malom broju i zato za njihovu zaštitu postoje instrumenti i mehanizmi. Nismo u kraljevinama i autokratskim državama, pokušavamo da izgradimo društva vladavine prava i ravnopravnosti njenih građana. Kad se raspakuje Izborni zakon, sve te stvari bi trebalo uzeti u obzir.“

Pogled u budućnost

Problem Dejtonskog sporazuma, kaže Šelo Šabić, je u tome što političku participaciju svodi na etničku pripadnost i to u vremenu kada se pojedinac definiše kroz mnoštvo identiteta: „Moderna društva su pluralna, otvorena i progresivna. Svijet se mijenja. Pričamo o tri naroda i ’ostalima’, a šta će biti danas-sjutra kada dođu neki novi građani? Mislim da je mnogo bolji put liberalnih zapadnih demokratija, a kojima BiH formalno teži svojom željom ulaska u EU – na način da je u centru svega pojedinac s pravima i obavezama, te da postoje legalni mehanizmi koji štite i grupna prava. Kada grupna prava idu nauštrb pojedinca, to je negiranje ljudskih prava.“

Đenero kao dobar model za funkcionisanje zemlje triju naroda i dvaju entiteta navodi Belgiju: „Dosta je problematičan način na koji bošnjačka strana a limine odbija razgovor o tom modelu. Trebalo bi naći način da se ozbiljno sjedne za sto i postigne dogovor koji štiti obje strane. Činjenica je da Hrvati nemaju alternative u dogovoru s Bošnjacima unutar Federacije BiH.“

Šta očekivati od hrvatskih političara?

Sudeći po nastupima predsjednika Milanovića, sagovornica DW smatra da se ne može predvidjeti da li će njegovo djelovanje ići u smjeru stabilizacije situacije u BiH. „Problem same hrvatske politike prema susjednoj državi, osim parcijalnog gledanja na stvar, jeste fokusiranje na famozno Predsjedništvo koje zapravo ima vrlo ograničene ingerencije. A postoje vlada, parlament i mnogo načina za participiranje hrvatskih građana u političkom životu BiH. Hrvatska bi trebalo da ohrabri Hrvate da konzumiraju prava i obaveze, i da na kraju dođemo do situacije da ćemo imati političare koji preuzimaju odgovornost, a ne optužuju druge. Generalno, u BIH svi grade poziciju žrtve.“

Kada kritikuje hrvatsku politiku, Šelo Šabić navodi da ta politika uvijek nastupa s tezom da je Hrvatska saodgovorna za BiH zbog potpisa na Dejtonskom sporazumu. „Ali ona je potpisnica samo zato što je bila strana u sukobu, a ne benevolentni posmatrač. Druga stvar, to šta je hrvatska stavila u svoj Ustav, ne obavezuje nijednu drugu državu. Treće, briga o Hrvatima van Hrvatske može se sprovoditi na mnogo načina.“

“Hrvatska ne želi da komada BiH“

Analitičar Đenero komentariše reakcije iz Sarajeva uz ocjenu da hrvatska vlada zapravo nema nikakve imperijalističke stavove, niti ideju o agresiji bilo kojim sredstvima. „Ne postoji čak ni ideja nametanja rješenja za Izborni zakon. Postoji samo uvjerenje da s modelom po kojem BIH nije konsolidacijski organizirana, po kojem Hrvati nemaju jednaka prava kao Bošnjaci i Srbi da biraju svoju elitu, da takva država nije održiva. Milanovićeva retorika da Hrvati neće biti manjina u BiH potpuno je nepotrebna, jer zaoštrava konflikt, a ne otvaraju se razgovori.“

Mogu li Hrvati zaista da postanu manjina u političkom smislu? „U posljednjem popisu ih je nešto više od 15 posto. U poređenju s popisom iz 1991. godine to nije drastična promjena u apsolutnim iznosima, jer manje je svih. Najgora varijanta bi bila da se u političkim promjenama redukuju na manjinu. Zato mi se i čini da je mnogo bolje, iz pozicije progresivne hrvatske ideje, zagovaranje jedne napredne, demokratske politike koja daje punu ravnopravnost svima, a ne redukcionističko svođenje Hrvata na mali komadić BiH“, navodi Šelo Šabić. I zaključuje:

„Kada bi politika dominantnog etničkog sastava bila recept za uspjeh, Zapadnohercegovački kanton bi bio super-uspješan, bogat, plate bi bile visoke i bio bi to Eldorado. Isto tako u Sarajevu niko ne smeta Bošnjacima da imaju fantastičan javni prevoz, a nemaju ga. Da je to recept, djelovi RS ne bi bili na ekonomski nižem nivou od komplikovane i skupe Federacij BiH. Dodatno dijeljenje potpuno je promašeno.“

Send this to a friend