Kako nagovoriti Hrvate da ostanu da žive na ostrvima?

Na hrvatskim ostrvima živi oko 130.000 ljudi. Život na ostrvu je specifičan i zato hrvatska Vlada želi da novim zakonom neke stvari bolje uredi.

Kako piše Dojče vele, Vlada želi da podstakne ljude da ostanu na ostrvima.

Zemlja hiljadu ostrva obnavlja svoj Zakon o otocima. Pa ipak, umjesto svečarske atmosfere, proteklih dana oko toga je bilo prisutno dosta nervoze. Reakcije poslanika u Hrvatskom saboru, naime, bile su veoma podijeljenje. To je naravno ionako čest slučaj, mada su ovoga puta i vlast i opozicija jedinstveni u zaključku da je osnovna zakonska orijentacija dobro zamišljena. Ipak, njeno sprovođenje očigledno će ostati kamen-spoticanja, bar dotle dok se ne provjeri kako novo zakonsko slovo funkcioniše u praksi.

Da li će podzakonski akti kvalitetno da riješe operativni dio procesa? “Ne znam, jer nema vidljivog plana o tome šta uraditi i kako“, kaže Anka Mrak Taritaš, poslanica stranke Građansko liberalni savez. I iako Predlog zakona naziva “spiskom želja”, ona ipak naglašava i njegovu važnost.

“Svakako da nema dileme o tome da li bi trebalo ulagati u naša ostrva. S druge strane, tri petine jedinica lokalne samouprave svrstano je u područja kojima se pomaže, a sada su tu još i posebne regulacije za brdsko-planinske jedinice i ostrva. Ispada da će obična područja ostati takoreći samo Zagreb i Rijeka. O toj činjenici bi trebalo povesti i ne bi je trebalo olako zanemariti. Ovaj zakon je prilika za to, pa bismo morali u njemu da vidimo i akcioni plan, a ne samo načelni smisao i cilj. Dobar zakonski tekst nije dovoljan, on mora da ide dalje od toga”, kaže Mrak Taritaš za DW.

Navala zakonskih procedura

Ono čime se zakonski predlog konkretno bavi, prvenstveno su razvojne perspektive ostrva, nova klasifikacija koja će pomoći u tretmanu ostrva pri npr. oporezivanju, ili pitanje pravednije dostupnosti vode. Krajnji horizont zakona, pak, fokusira se već i deklarativno na ekonomski i demografski prosperitet ostrva.

Sagovornica DW, bivša ministarka građevine i prostornog uređenja Hrvatske, dodaje da neke probleme prepoznaje već i zbog toga što ima iskustva s čitanjem zakona. “Uočava se navala zakonskih procedura, jer je premijer rekao ministrima da sve to moraju da riješe sada, na jesen. Pa su mnogi ’skupusali’ svoje nacrte da bi ih iznijeli na vrijeme. To nije dobro i posljedice bi mogle da budu skuplje od dužeg čekanja.”

Ipak, s tim utiskom ne slažu se svi, npr. u udruženju za razvoj hrvatskih ostrva “Otočni sabor”. To udruženje je doduše učestvovalo u izradi nacrta zakona, ali samo zato što ono i jeste relevantna i aktivna organizacija. “Mi smo, uz Finsku, jedina evropska zemlja s takvim zakonom”, kaže predsjednik udruženja Denis Barić.

“Ima tu još nedorečenosti, a mislim da se opozicija buni zato što ne želi često mijenjanje zakona. Ipak, vjerujem da će se glavni dio otvorenih pitanja tretirati naknadnim pravilnicima. No ima i osnove da već ranije očekujemo rješavanje jednog broja propusta. Vjerujem da će se to obaviti nakon tematske sjednice Vlade Hrvatske na Hvaru, 26. oktobra”, dodaje Barić. Ovde bi trebalo primijetiti i da je sam premijer Andrej Plenković porijeklom s ostrva. I to baš sa Hvara. Da li je to dobro znamenje?

“Nadajmo se da jeste”, nasmijao se predsjednik “Otočnog sabora”, “jer ovaj zakon već donosi određene značajne ’novitade’. Recimo, borili smo se za izjednačavanje preduzetnika na ostrvu i kopnu. Hotelu na ostrvu ranije je brod-vodonosac bio često skuplji nego ostatak ulaganja u smještaj, a od sada bi to trebalo da bude povlašćena usluga. Takođe, ako neki preduzetnik ima lanac svojih prodavnica na ostrvima, onda nema smisla da on ima subvencioniran trajekt samo za jedan ostrvo, ono na kojem je sjedište njegove firme. On zbog dostave mora da ima jeftiniju kartu za sva ta ostrva i linije.”

Ko je uopšte ostrvljanin?

Drugi primjer Barić navodi iz sopstvenog iskustva: on je sa Iža, ostrvceta koje se vodi pod Zadrom, kao što je slučaj s manjim ostrvima uz veće centre na obali. Zato nema pravo na izvjesne povlastice, ali ubuduće će se kategorizacijom i indeksacijom i to da se uredi korektnije, da niko ne bi ostao grubo zakinut.

Na kraju, od sličnih detalja spomenimo i uvođenje ostrvskih koordinatora koji će neutralisati dosadašnju razjedinjenost većih ostrva u slučaju da više njegovih opština vode različite političke stranke. “Krk je uspio to da nadvlada, on se drži kao jedno ostrvo bez obzira na takve podjele-ali neki drugi nijesu”, nastavlja Denis Barić.

Ipak, korisno bi bilo da se vratimo na nedostatke i nedorečenosti sadašnjeg zakonskog teksta, a za koje i on sam kaže da postoje, i da bi ih svakako trebalo doraditi.

“Otočanima su nazvani svi koji na ostrvu žive barem 183 dana godišnje, dakle više od pola godine. To znači da će to biti i stranci koji tamo imaju nekretninu, samo ako registruju boravište na tom ostrvu, a s njima smije pod pojmom otočanin da se vodi i čitava njihova porodica. Ipak, naš vikendaš koji tamo stalno navraća, i porijeklom je sa ostrva, ali živi u nekom obližnjem gradu na obali, neće se voditi kao otočanin. To nije pravedno, ti ljudi su važni za ostrva, ne smijemo da ih oštetimo.”

Drugo, za ilustraciju, dodaje Barić, “imamo loš primjer ukidanja obaveze Ministarstva da otklanja alohtonu divljač, onu koja nije tradicionalno s dotičnog ostrva. Najčešće je riječ o divljim svinjama. To je bilo i u starom zakonu, i treba da bude, jer ljudi sa ostrva nikako ne mogu sami s tim da se nose.”