Region

Kako su bosanski muslimani spašavali Jevreje i prije Holokausta

Piše
Faruk Vele

Naredne godine navršiće se 200 godina od jedne od najljepših stranica iz istorije Sarajeva, one ispunjene potpunim čovjekoljubljem i tolerancijom-po svaku cijenu.

Jevreji i muslimani

Riječ je o nevjerovatnom događaju s početka 19. vijeka kada su sarajevski muslimani, rizikujući živote i izlažući se pogibiji da budu proglašeni pobunjenicima, ustali protiv osamsnske vlasti, tačnije tadašnjeg Ruždi-paše, kako bi, pravdoljubivošću i komšijskim čojstvom, iz tamnice oslobodili nepravedno zatočenog rabina Mošu Danona i još deset najuglednijih sarajevskih Jevreja.

Tim povodom Jevrejska opština u Sarajevu i Islamska zajednica u BiH sklopiće uskoro sporazum i u 2019. godini zajednički obilježiti ovaj po svemu jedinstveni događaj u istoriji odnosa muslimanskih naroda i Jevreja, te iznova baciti svjetlo na priču o 500 godina zajedničkog života na ovim prostorima.

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci kaže da su poruke ove priče posebno važne u vremenima rasta tenzija u BiH i na Balkanu.

“To se dešava bez ikakve potrebe, ali iz nekih političkih razloga. Oni koji učestvuju u toj političkoj trci misle u smislu “više će moji glasati za mene ako im ukažem koja je opasnost u onima drugima i drugačijima”. A mi smo svi izvana jednaki. Kada šetate ulicama Sarajeva, vi ne znate ko je koje vjere, nacije, kojem se Bogu moli i u kojim bogomoljama. Takvo Sarajevo je Sarajevo koje svi volimo. Želimo da se taj duh Sarajeva održi, pa i vrati u punoj snazi”, započinje priču Finci.

Profesor Eliezer Papo, nerezidentni rabin za Bosnu i Hercegovinu, smatra da je to jedan od izvanrednih primjera suživota između Jevreja i muslimana.

“To je vrlo poučan primjer da stvari između Jevreja i muslimana ne moraju da izgledaju onako kako izgledaju danas u sklopu jevrejsko-palestinske borbe oko komada zemlje, nego mogu da izgledaju i drugačije, čemu nas uči tradicija”, naglašava Papo.

Inače, Jevreji ovaj događaj obilježavaju kao Sarajevski purim, na sličan način i sa sličnim motivima kako se u obilježavaju Beogradski i Dubrovački purim.

“Ustanovljen je praznik koji se zove Sarajevski purim ili, na ladino jeziku, Purim de Saraj, kojim se slavi uspomena na oslobađanje rav Moše Danona iz zatvora u koji ga je nezakonito bacio vezir Ruždi-paša s ciljem da od Jevrejske opštine u Sarajevu ucjenom oduzme novac, i to baš veliku svotu”, priča Papo.

U sjećanju na Moše Danona, čiji grob se, danas mjesto hodočašća i nalazi u Stocu, gdje ga decenijama održava opet bošnjačka porodica Medar iz ovog prelijepog hercegovačkog gradića, proistekla je i priča Sarajevska Megila koju je prije više od 100 godina napisao Moše Atijas, zvani Zeki effendi Rafajlović. Ljepotu njenog sadržaja, 1926. godine, preveo sa ladina dr. Isak Samokovlija, čuveni bosanskohercegovački književnik takođe jevrejskog porijekla.

Tauber: Grob Zekkija Effendija biće uskoro obnovljen

A priča ide ovako. Bio je, kaže  Papo, Jevrej koji se “nekad zvao Moše i po rodu Havijo”, a koji je prešao na islam. Ovaj je u vrijeme sultana Mahmuda, tvrdio da mu se u snu javio poslanik Muhamed a. s., pa je poslije toga, vjerovatno u nastojanju da dođe do privilegija, postao derviš po imenu Ahmed.

“Ovaj islamizovani Jevrej je počeo da hoda po travničkim selima i pobunjuje narod, i to je ono što se u islamskom vjerskom pravu zove fesad ili fitna”, objašnjava Papo.

Prema jevrejskim izvorima, on je nagovarao i bosanskog namjesnika Derviš-pašu da “udari velike poreze na Jevreje, da bi ih mučio mukama različitim”, a kako bi se osvetio narodu iz kojeg je potekao i kod kojih je “izgubio čast”.

“S obzirom na to da je Osmansko carstvo bilo hilafet, odnosno kalifat, te da ne postoji nikakva razlika između vjerskog i političkog, samim tim je radikalna vjerska interpretacija i politički problem, pa njega tadašnji vezir smakne”, dodaje Papo.

Međutim, sljedbenici tog Derviša Ahmeda u Travniku “tugovahu za njim dugo i čekahu da bi se osvetili Jevrejima”, jer su smatrali da su oni “potkupili pašu i nagovarali ga da bi počinio zlo”. Kada je sultan zamijenio Derviš-pašu i u Bosnu uputio Ruždi-pašu, dobili su priliku…

“On je čuo da je jedan Jevrej, odnosno derviš Ahmed, pogubljen na bigajrihak jer su ga, navodno, Jevreji optužili za fitnu. Njemu nije bilo previše stalo do Moše Havija ili derviša Ahmeda, ali mu se strašno svidjela ideja da cijelu stvar iskoristi i amortizuje svoje postavljanje vezirom. Jevrejska opština u Travniku je bila mala za njegove apetite, pa je zato otišao u Sarajevo i odmah bacio u zatvor viđene vođe Jevrejske opštine na čelu sa rav Moše Danonom”, ističe Papo.

Štaviše, Ruždi-paša nije samo pritvorio, već je sarajevske Jevreje iznenada osudio i na smrt 1819. godine, a za njihove glave tražio je ogroman otkup. Riječ je bilo o čak 500 kesa dukata, koji ni Jevrejska zajednica, niti cijelo tadašnje Sarajevo nisu mogli prikupiti.

Iskorijenićemo zlo

Haim Levi, viđeniji sarajevski Jevrej, je, legenda kaže, obišao sarajevske kafane, i to-suprotno jevrejskom vjerozakonu-na Šabat, ostavljajući za svaku kafu po jedan dukat. Sarajlije su na osnovu takvog neobičnog ponašanja shvatili da se nešto događa, pa su otišli do njega na Bjelave. On im je kazao da se zatočenim treba suditi ili da budu pušteni, ali istovremeno i postavio pitanje koja je to krivica koja se može sprati sa toliko kesa dukata? Zapitao je i hoće li Ruždi-paša stati kada uzme novac Jevreja?

Čaršija narednog jutra nije otvorena. Sarajlije su pod vodstvom Ahmet-age Bajraktara Bjelavskog krenuli na vezirski konak da uhvate vezira i razriješe ga dužnosti, što Bosancima ni ranije nije bilo mrsko, te da oslobode zatočene ljude. Među ustanicima protiv nepravde su bili ljudi iz svih slojeva, uključujući u vjerska lica.

Predvodnik sarajevskih muslimana je povikao: “Ustasmo jutros na oružje da se branimo zla”, “kunemo se Allahom da ćemo ga iskorijeniti”… Vezir se, vidjevši koliko je sati, kaže Papo, preobukao u feredžu i pobjegao u Travnik.

“A sarajevski muslimani su oslobodili Mošu Danona i viđenije sarajevske Jevreje. Sarajevo potom piše Arzuhal (pisana predstavka, molba) vlastima u Stambolu, da se ne radi o pobuni, te koji su problemi grada. Tu ponovo stupa jevrejski lokalpatriotizam, te preko carskog draguljara, koji je bio u dobrim odnosima sa sultanijom majkom i suprugom sultana, ishoduju da Ruždi-pašino obraćanje ne bude pročitano prije dopisa iz Sarajeva”, prenosi Papo.

Pravedni sultan je tada kazao: “Tužba je velika na slugu mojega, Ruždi pašu-ali su i njegova nedjela velika.”

Novi paša je stigao, pozdravljen od Sarajlija. Ruždi-pašu otpremiše u Tursku, a ubrzo “stiže glas iz Carigrada da bi pogubljen”.

Istoričar, osmanista prof. dr. Enes Pelidija, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kaže da je Bosna uvijek bila primjer kako ljudi različitih konfesija, civilizacija i nacionalne pripadnosti, jedni druge razumiju i uvažavaju. Tome svjedoče slučajevi od Srednjeg vijeka i bogumila do Osmanlija i dolaska Jevreja iz Španije i cijele Evrope, pa ga dešavanja s početka 21. stoljeća u BiH, veoma čude.

“Tako je bilo i prije 200 godina, ali smo mi veoma malo o tome učili. Jednostavno, kada su se pojavili pojedini nasilnici, a nalazili su se na vlasti, imali su moć države, običan narod, pripadnici svih konfesija, i svih društvenih slojeva, ustajali su protiv te nepravde. Na te slučajeve je ukazivao još akademik Avdo Sućeska. Kada su se muslimani tokom 17. i 18. vijeka bunili protiv zloupotrebe vlasti, ne samo prema njima, već i u odnosu prema komšijama pravoslavne, katoličke i jevrejske vjeroispovijedi. Oni su nalazili zajednički jezik u borbi protiv nasilja, nepravde i nepoštivanja”, govori Pelidija.

Ljubav prema Bosni

Bez obzira na sve, dodaje Pelidija, ljubav prema Bosni kao svojoj domovini bila je jača, daleko veća, na primjer, kod bosanskih muslimana, nego ljubav prema osmanskoj državi.

“Ja sam izričito na tome insistirao, da ukažem i kolegama i široj publici, da pokažem kako su ljudi u prošlim vjekovima više voljeli i osjećali Bosnu svojom nego jedan dio današnjeg stanovništva BiH”, ukazuje Pelidija.

Finci dodaje da priča Sarajevska Megila govori o tome kakav je bio suživot u Sarajevu, kako se obraćala pažnja na druge i drugačije, te kako je, kada je god bilo prilike, pomagalo drugima i drugačijima “jer se samo tako može preživjeti”.

“Mi smo u proteklom ratu najbolje vidjeli šta to znači kad jedni drugima pomažemo. Bez obzira što je taj rat bio strašan, što je ostavio iza sebe duboke posljedice, podjele među ljudima, za nas koji smo ga preživjeli u Sarajevu, imao je puno svijetlih tačaka, jer smo stekli puno prijatelja. Koga god ste na ulici sreli, bio vam je prijatelj, jer je bio živ, jer je preživio”, kazao nam je Finci.

Naglašava da bi i u proteklom ratu “bilo daleko više žrtava da nije bilo onih koji su bili spremni da pruže ruku i pomognu”. To je tradicija koja bila duboko ukorijenjena u ovo tlo. Podsjeća da BiH, koja je mala zemlja, ima čak 50 “pravednika među narodima”. To je titula koju država Izrael dodjeljuje onima koji su, rizikujući život, spašavali svoje komšije, prijatelje, poznanike Jevreje. A mnogi su i stradali prilikom tog humanog djela.

“Ova priča o Moši Danonu i Sarajevskoj Megili je dokaz da se nije tek tokom Holokausta pojavio takav slučaj, nego je to bilo mnogo ranije. Bili su spremni da pomogu drugima, koji nisu bili ništa krivi”, ističe Finci.

U spašavanju Jevreja od Holokausta su, kaže Pelidija, učestvovali i katolici i pravoslavni iz BiH, ali najviše muslimani, Bošnjaci.

“To su činjenice o kojima se čitavi tomovi knjiga mogu napisati. Nažalost u zadnjim decenijima 20. i prvim decenijima 21. vijeka dobar dio stanovnika BiH, koji je tu rođen i niko mu to ne osporava, više voli susjedne nego svoju zemlju. Želi napraviti neke odluke na svoju štetu, ali da se dodvori susjednoj, a ne Bosni koja je uvijek bila otvorena za sve što ih vole”, ističe Pelidija.

Biti čovjek

Finci dodaje da upravo zbog spomenutih vrijednosti žele obilježiti događaje od prije 200 godina, o kojima govori Sarajevska Megila.

“Taj događaj želimo obilježiti kao praznik zajedničkog života, pomaganja jednih drugima i dokaz da ne samo da se može, već da nema drugog načina nego da živimo zajedno, pomažući jedni druge i držeći se zajedno… U Sarajevu se još uvijek ne pita ko si i šta si, već kako ti mogu pomoći. Bez obzira na politiku, uvjeren sam da političari neće uspjeti da pokvare duh Sarajeva koji je ovaj grad održao pet-šest vjekova, koji se uvijek uzdizao poput Feniksa. Nastavio je da širi duh zajedništva i suživota. Upravo se to cijeni svugdje u svijetu”, zaključuje Finci.

Biti uvijek čovjek, brinuti se o bližnjem svom, bez obzira kojem narodu pripada i na koji način i u kojoj bogomolji se moli Bogu, ustati protiv nepravde, bez obzira ko je provodi, je nešto što je krasilo vjekovima dobrosusjedske odnose u ovoj zemlji koja je za Istok bila prva tačka Zapada, a za Zapad početak Istoka. Zapisao je ove riječi Jakob Finci u brošuri koja govori o životu Moše Danona. To su vrijednosti za koje se vrijedi boriti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

12 Komentara na "Kako su bosanski muslimani spašavali Jevreje i prije Holokausta"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend