Ko je presudio Jugoslaviji

Ugledna splitsko-beogradska istoričarka dr Branka Prpa u intrevjuu za Slobodnu Dalmaciju pričala je o svom odrastanju u Splitu, dobrim i lošim stranama komunizma u Jugoslaviji, stanjem u današnjem društvu, ali i o položaju kapitalizma danas u svijetu. Uvodno predavanje na temu “Razvoj komunističkih ideja uoči i nakon osnivanja KPJ” održala je Prpa, pokazavši da ideja komunizma kod Južnih Slovena nije došla s Oktobarskom revolucijom, nego je i te kako postojala još u doba kada Lenjin nije bio ni rođen, piše Slobodna Dalmacija.

Predavanje je počela na neuobičajen način, pokazavši publici u tom trenutku najnoviju naslovnicu britanskog lista Finenšal tajms, s “vrućim” naslovom: “Kapitalizam se mora resetovati”.

Propali jer nije bilo demokratije

Na predavanju ste rekli da ste osnovnu školu u Splitu pohađali po “švedskom modelu”?

Prpa: Da. Ta država se modernizovala koracima od sedam milja. Radi se o izboru kulturnih paradigmi – SFRJ je imala komisiju koja je istraživala iskustva evropskih zemalja o osnovnom školstvu i izabran je taj švedski model. To su zanimljivi izbori koji nisu karakteristični za komuniste – čovjek bi očekivao ruski model, a ne švedski.

Valjda je to bila posledica raskida KPJ sa Staljinom?

Prpa: Da, ali to nije značilo raskid s boljševičkom matricom. Tito do smrti nije prestao da bude boljševik. Nikad se nije raskinulo s ideologijom boljševizma i to je bio problem Jugoslavije jer je Tito bio komunista starog tipa. Zato mi nismo imali komuniste reformiste.

Nažalost, jugoslavenska Partija se nikad nije transformisala iz boljševizma u nešto drugo. Sima Marković, jedan od osnivača KPJ, 1920. kaže u parlamentu: “Jugoslavija će biti demokratska ili je neće biti.” To je taj problem -Jugoslavija nikad nije bila demokratska.

Mrak verbalnog delikta

U Korčuli ste govorili i o minusima te prakse?

Prpa: Tu praksu je kompromitovao fenomen “verbalnog delikta” zbog kojeg si mogao završiti u zatvoru, a značio je nepostojanje prava na kritiku društvenog stanja.

To je minus tog modela, koji je zapravo bio dosta liberalan u odnosu na ostale socijalizme u svijetu. To je bila karakteristika boljševičkog modela – ako kritiikuješ, automatski si kontrarevolucionar. Ta ideološka paradigma je bila anakrona i nije mogla pratiti razvoj modernog društva.

Ipak, na predavanju ste kazali da su jugoslavenski komunisti uspeli da nadoknade zaostatak ovih prostora za svetom koji se merio vekovima?

Prpa: Mi nismo imali renesansu. Godine 1918, na početku stvaranja Jugoslavije, u Sloveniji imate osam odsto nepismenih, u Srbiji 64 odsto, u BiH 86 odsto. Bile su ogromne razlike u razvijenosti: osim Slovenije, sve drugo bile su seljačke zemlje.

To je ono što je KPJ ostavio u naslijeđe – komunisti su sproveli društveni skok za koji su Zapadnoj Evropi bila potrebna stoljeća. Bio je to civilizacijski poduhvat, izveden u samo nekoliko decenija.

I to je taj paradoks komunističke Jugoslavije – s jedne strane neviđena modernizacija, a s druge strane boljševički model koji ne dopušta ideološku kritiku.

Tito je ranije morao da se povuče sa vlasti

Vaša studentska generacija je bila dosta politična?

Prpa: Sve to je moja “baby-boom” generacija počela krajem šezdesetih komplikovati, a pritom smo bili vrlo obrazovani jer se ta jugoslavenska država pobrinula da budemo obrazovani, od stipendija do studentskih domova.

Bila je to velika investicija države u mlade ljude koja se događala od početka šezdesetih sve do kraja Jugoslavije. I naravno da je ta obrazovana generacija počela propitivati tu našu stvarnost, ne ljevicu, nego političku praksu koja je bila u nekim stvarima anakrona.

Kažete da je klica sloma SFRJ začeta još početkom sedamdesetih?

Prpa: Tada se obračunalo s tri glavne republiče partije – hrvatskom, srpskom i slovenačkom, te su došli konzervativni nasljednici.

Postajalo je sve gore i gore da bi nakon Titove smrti došla generacija političara još konzervativnija od svih prethodnih generacija. Oni su i srušili SFRJ.

Jugoslavija nije srušena u Bartolomejskoj noći, nego od državnog i partijskog vrha, što je istorijski presedan. Držim da se Tito morao ranije povući s vlasti. Iako je bio političar jedinstvenog kalibra, i teško je vjerovati da će ovi prostori ikada više dati takvog političara, mislim da je predugo ostao na vlasti.

Vratimo se na vaše korčulansko predavanje. Zašto ste ga započeli pokazivanjem naslovnice Finenšal tajmsa, s tim velikim naslovom “Kapitalizam se mora resetovati”?

Prpa: Zato što se teško uopšte moglo očekivati da neko tako javno i manifestno objavi da je kapitalizam u tako velikoj krizi.

Finenšal tajms nije Piketi pa mogu povremeno objaviti tako nešto, ali da ovako manifestno objave kako je kapitalizam došao u ćorsokak, to je zaista bilo teško vjerovati. Ideološka rigidnost kapitalističkog sistema je dovela do sloma kapitalizma na isti način kako je komunizam doživio slom.

Međutim kapitalizam se i prije pokazao puno žilaviji i sposobniji za promjene i prilagođenja nego što su to komunisti mislili?

Prpa: Više očito nije. Neoliberalni model mu je oduzeo tu sposobnost. Kapitalizam nikad nije bio suroviji nego danas i nikad razlike nisu bile veće u istoriji, da 47 ili 48 najbogatijih ljudi ima koliko i polovina čovječanstva.

To se u istoriji ljudskog roda nikad nije dogodilo, ni u jednoj civilizaciji. To su već metafizičke brojke.

Vratimo se na ove prostore. Na predavanju ste rekli da je ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa Bosna i Hercegovina?

Prpa: I to već 150 godina. Jugoslavija je 1918. i stvorena jer se nije moglo riješiti pitanje Bosne. Nikola Pašić 1924. traži amputaciju BiH, da Hrvatska i Slovenija odu, pa mu savjetnici kažu: “Ne može, biće puno krvi”. I Pašić odustaje i zove Stjepana Radića za ministra prosvjete.

I u ovom ratu se ključno razgraničenje između Hrvata i Srba događalo na prostoru BiH, ovog puta na štetu Bošnjaka. Ali kao i ranije, od Berlinskog kongresa 1878. nadalje, podjela Bosne nije uspjela.

Srbija je zapela

Kako tumačite novo pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije?

Prpa: Nekompetentne vlasti trebaju neprijatelja. Na tom principu ćeš izazvati solidarnost građana s tobom koji si predstavnik njihove volje. Znači, razvijaš paranoidnu svijest da si ugrožen i od “pete kolone”, dakle od svojih građana – pogotovo ako su druge vjere ili nacije – i od “spoljnih neprijatelja”, a to su pripadnici drugih naroda, susjedi.

Nacionalna retorika je vođenje svoje države i naroda na slijepi kolosjek, gdje se od silnog patriotizma ne stigneš baviti stvarnim problemima građana jer si zauzet fiktivnom ugroženosti. Taj stereotip vrijeđa inteligenciju, ali funkcioniše i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Protesti utihnuli

Prpa je u intrevjuu za Slobodnu Dalmaciju prokomentarisala i proteste koji se mjesecima vode u Beogradu, kao i aktuelnu vlast koju je optužila za stvaranje “nepodnošljivog stanja za Srbiju”. Ipak, ona je naglasila da je cilj protesta otkako su mu se priključile političke partije ostao nejasan.

Prpa: Ne može rušenje Vučića biti glavni politički cilj, već ono što bi trebalo doći nakon Vučića, a toga nema u političkim partijama današnje Srbije. Sad su one odlučile bojkotovati izbore. A zašto onda postoje? Kažu: “On je uzurpirao sve medije”. To je tačno, ali prostor slobode moraš osvojiti, to ti niko neće pokloniti.

Na predavanju ste Srbiju nazvali “zemljom diletanata i korupcije”?

Prpa: U Srbiji se živi od danas do sjutra jer je nestao projekt budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor depresije.

Političke elite Srbije ne samo da nisu sposobne odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulisati. Na nivou političke pameti to je postalo jedno stupidno društvo. Stvar je katastrofična i poprilično depresivna.

Ljudi se onda sjete vremena kad su imali projekt budućnosti, koji je gradila ljevica, i otud ono što zovu jugonostalgijom.

Jugoslavija kao najveći eksperiment

Ali utvrdili smo da Jugoslavija nikad nije bila demokratska država?

Prpa: Jugoslavija je bila vrlo komplikovana zemlja. Danas se i u teoriji razmatra jugoslavenski model kao jedan od najvećih eksperimenata u organizaciji države u svjetskim razmerima.

Ona je u sebi imala tolike nejednakosti – različite religije, konfesije, različiti nivo razvijenosti…

U 73 godine postojanja jugoslavenska država se bavila rješavanjem tih disbalansa. Cijela država, pogotovo ona stvorena nakon 1945, počivala je na ideji tolerancije, i to ne suživota, nego zajedničkog života. I pokazalo se da je to moguće.

Kako se pokazalo da je moguće, ako se raspala u krvi?

Prpa: Onog časa kad je nestalo tolerancije, kad je ona izbačena iz političkoga govora i kad se ušlo u ekskluzivističke koncepcije, to je bio kraj te države. Jugoslavija je prije svega bila kulturni projekt.

Ako gledate ljude koji su danas mlađi od 30 godina, ono što njih povezuje s Jugoslavijom je kulturna veza, izgrađena preko muzike, knjiga, preko jezika. Ta ideja duboke povezanosti ovog prostora više ne postoji u politici, ali postoji u kulturi.

I to će se nastaviti i u budućnosti, usprkos neopisivoj političkoj propagandi i proizvodnji mržnje i u Hrvatskoj i u Srbiji, koja samo što nije dovela do novog rata.