Kosovo i Republika Srpska u istom košu?

Čini se da sve veći broj stranih političara u načelu podržava ideju razgraničenja Srbije i Kosova, ali istovremeno upozoravaju da to ostavlja prostor za posljedice po druge države na Balkanu.

Ako pretpostavimo da unutrašnji dijalog o Kosovu još traje-a niko još nije objavio da je završen-jedna ideja dobija sve više prostora u srpskoj javosti. Izvjestan broj intelektulaca, naime, insistira na tome da bi rješavanje kosovskog pitanja trebalo povezati sa statusom Republike Srpske.

Objašnjenje je na prvi pogled jednostavno: ako Albanci na Kosovu imaju pravo na samoopredjeljenje, i na osnovu toga potražuju punu nezavisnost, isto takvo pravo bi se moralo tražiti i za Srbe u Republici Srpskoj. Zagovornici te teorije podsjećaju da se na etničkom principu raspala i bivša SFRJ, i da se situacija na Balkanu neće riješiti dok taj princip ne bude važio za sve.

Neka vrsta kompenzacije

Takav stav nije trenutno dio političkog mejnstrima, jer ga nije iznio ili podržao niko iz vladajuće koalicije Srbije, ali on, reklo bi se, dobija sve više pristalica u toj zemlji. Utoliko prije se može govoriti da će najvjerovatnije sve više dobijati na značaju kako se bude približavala konačna odluka o Kosovu.

Kako predsjednik Aleksandar Vučić uglavnom govori da Srbija u tom procesu neće moći da dobije sve, ali da će pokušati da dobije nešto ili izgubi što manje, insistiranje na nezavisnosti Republike Srpske vidi se i kao neka vrsta kompenzacije za potencijalne gubitke oko Kosova. Sa druge strane, forsiranje takvog stava se u krugovima njegovih zastupnika vidi i kao pokušaj pritiska na zapadnu međunarodnu zajednicu, kako bi se upozorilo na sve moguće komplikacije koje mogu nastati zbog rješenja kojim Srbija ne bi bila zadovoljna.

Tu bi takođe trebalo skrenuti pažnju da zabrinutost za sudbinu Bosne i Hercegovine već postoji, i to zbog rješenja koje trenutno djeluje najaktuelnije, a to je korekcija granica između Srbije i Kosova. Veliki broj stranih političara u načelu podržava ideju razgraničenja ili korekcije granica, ali istovremeno upozoravaju da to ostavlja prostor za posljedice po druge države na Balkanu.

Na takvu opasnost od “poteza na jednoj strani koji mogu dovesti do nekih posljednjih poteza na drugoj strani”, upozorava i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Selektivni principi

Istoričar i predsjednik Naprednog kluba Čedomir Antić za DW ocjenjuje da su velike sile u jugoslovenskoj krizi nastupile licemjerno i da je pravo na samoopredjeljenje dato za 1.600.000 Albanaca, ali da to pravo nije dobilo 1.750.000 Srba van Srbije. To je, prema njegovim riječima, ostavilo gomilu problema u svim balkanskim državama.

“Podsjetiću vas, a i zbog onih koji se pozivaju na Ustav SFRJ, da su Srbi, za razliku od Albanaca, imali status naroda. Tako da je potpuno logično da 1.100.000 Srba u Republici Srpskoj moraju da imaju ista prava kao 1.600.000 Albanaca. I jedni i drugi imaju želju da dobiju državu, a i jedni i drugi su dio međunarodno priznatih država. Ali, to nije zvaničan stav Srbije, i mislim da taktika srpskog predsjednika nije da se takav cilj i postigne”, kaže Antić.

Antić dodaje da Srbija ne bi trebalo da insistira na tome da se jedan problem, za koji Evropska unija misli da je lokalizovan, proširi.

“U tom smislu bi Srbija trebalo da kaže: U redu, Srbija ne traži da se poveća. Srbija ne traži ni nezavisnost za Republiku Srpsku. Ali traži samo ono što je svakome dato-a to je pravo da se opredijele. Jer, ne mogu to pravo imati samo Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, ili Crnogorci, i da su pri tom jedini parametar granice koje je odredio komunistički režim. A moderna Evropa je nastala na antikomunizmu”, napominje Antić.

Republika Srpska-rezervni dobitak

Mislim da ta dva pitanja ne bi trebalo povezivati i da je Kosovo slučaj za sebe, kaže za DW Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam.

“Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, članica Ujedninjenih nacija, i ukoliko bi se jedan njen entitet pripojio Srbiji, BiH bi se praktično raspala. Mi ovdje govorimo o suverenoj državi koja je uspostavljena Dejtonskim mirovnim sporazumom, iza koga stoje velike sile, i njeno rastakanje bi dovelo do posljedica koje svakako ne možemo ni da predvidimo”, upozorava Popov.

Šta bi u tom slučaju Srbija mogla dobiti i da li bilo šta time dobija, ukoliko, recimo, krene da povezuje ta dva pitanja-Kosovo i Republiku Srpsku? Aleksandar Popov smatra da se na taj način ne može dobiti mnogo. Popov podsjeća da je tokom proteklih godina u Srbiji bilo političara koji su “željeli da pojačaju svoj rejting u pregovorima oko Kosova time što su bili za to da ako se izgubi Kosovo onda je rezervna varijanta pripajanje Republike Srpske Srbiji”.”

“Međutim, to je na neki način prijetnja praznom puškom, jer je to prosto nemoguće uraditi, a da ne dođe do međunarodnog sukoba. RS se ne može izdvojiti bez saglasnosti Amerike, koja bez obzira na sve, primjer Bosne vidi kao uspješan završetak ratnog sukoba”, napominje Popov.

Signal međunarodnoj zajednici

Postoji i još jedno objašnjenje za povezivanje ta dva pitanja, a to je da srpska strana na taj način šalje poruku međunarodnoj zajednici ne bi li se tamo još jednom zapitali da li je insistiranje na punoj nezavisnosti Kosova pravi lijek za balkanske probleme. Ima međutim i onih, poput Mladena Ivanića, člana Predsjedništa BiH, koji kaže “da se Srbija povezivanjem ta dva pitanja jednog odriče: ako je Kosovo Srbija, onda to ne može biti i Republika Srpska”. Stoga se i čitav manevar vidi kao nekakav pokušaj da se ojačaju srpske pregovaračke pozicije. Ali Popov i to vidi kao račun bez krčmara i dodaje da se “i to može vidjeti kao dio politike Milorada Dodika, koji na taj način pokušava da učvrsti svoj položaj u biračkom tijelu u Republici Srpskoj”.

S druge strane, Čedomir Antić ističe da Srbija u ovom slučaju mora da insistira na principima. Moje uverenje je da govorimo o principu, napominje Antić.

“Ako jedan narod ima pravo da se opredijeli, a to pravo nije dato nikom drugom, onda taj princip treba mijenjati. Pošto Srbi u BiH imaju svoju državu koja se zove Republika Srpska, i koja je priznata međunarodnim sporazumom, onda je logično da i Srbi dobiju neka prava. Zato smatram da bi najbolje rješenje bila jedna velika međunarodna konferencija, uz učešće velikih sila, i da na toj konferenciji budu otvorena sva pitanja, i da se primijene isti principi na Balkanu”.