Ljudi sa tetovažom JNA-simbol jednog doba

Ljeto na izmaku otkrilo je po plažama do sada neviđenu masovnost tetovaža, kao i među njima nezamislivu smjelost izraza, ali je još više “satjeralo u ugao” muškarce sa “JNA motivima”, nekada dominantnu grupu tetoviranih na području bivše države, piše N1.

Hiljade muškaraca koji su iglama na svoja tijela nanosili vidljive podsjetnike na služenje vojnog roka, prošlo je kroz salto istorijskih zbivanja. U njima je ta vojska najprije postala neprijateljska, a potom nestala, pa ih znakovi s podlaktica ili ramena ponekad više zbunjuju nego što bistre njihova sjećanja, objašnjavaju stručnjaci.

Osim medija i brojnih foruma, tema već duže vrijeme pobuđuje zanimanje antropologa, koji su o njoj posljednjih godina objavili nekoliko naučnih rasprava.

Ističu se tekstovi Sandija Abrama iz Ljubljane u hrvatskom časopisu “Etnološka tribina” i mlađeg kolege iz Splita Duje Dorotke u posljednjem broju časopisa “Ethnologica Dalmatica”.

Mnoštvo specijalnih znakova

Popularnost JNA tetoviranja bila je različita od kasarne do kasarne i zavisila je od vremena nastanka. Dok je najstariji Dorotkin svjedok iz 1950. godine bio jedini u svojoj četi koji se tada tetovirao, šezdesetih i sedamdesetih godina se od 30 do čak 90 odsto vojnika, prema neslužbenim procjenama, podvrgavalo toj tehnici trajnog samooznačavanja.

Vojnici su se najčešće tetovirali ručno, iglom koju je imao svaki od njih. Ona bi bila omotana koncem umočenim u neki tekući pigment. Boja bi poticala iz hemijske olovke, od tinte ili najčešće crnog tuša, koji se u tadašnjoj vojsci mogao svuda naći.

Likovni motivi najviše su obuhvatali napis JNA, godinu početka i mjesto odsluženja roka, zatim eventualno oznaku jedinice, roda vojske i slično. Potom su dodavali imena djevojaka, omiljenih klubova, likove sirena – naročito mornari – orlove, oružje, strip-junake, političke motive, imena bendova i tako dalje.

Radilo se o mnoštvu specijalnih znakova – na tijelo nije doslovno preslikana tadašnja dominantna ideologija, nego su se u toj eklektičnoj cjelini često našli zajedno politički likovi, simboli sreće, razna fauna, ljubavno-empatični znakovi i mitološka bića, ističe Abram.

Sličan kontekst, različiti doživljaji

Kontekst u kome su se vojnici tetovirali bio je u velikom broju slučajeva sličan. Činilo se to u slobodno vrijeme podalje od očiju pretpostavljenih. Naime, u JNA je tetoviranje bilo formalno zabranjeno, ali zabrana se nije strogo poštovala, naročito ako motivi nijesu bili previše subverzivni.

Ionako, većina je “starešina” imala pod uniformom slične oznake, objašnjava Abram i napominje da je mnogo njegovih sagovornika bilo socijalizovano s vojničkim tetovažama preko tijela svojih očeva.

Tako su tetovaže za svakog imale lični doživljaj i bile dio intimne životne priče.

JNA kao velika tattoo konvencija

Prema literaturi, zatvorenici, ljudi kojima je u zatvoru sve oduzeto, tetoviranjem se inate vladajućem režimu. Tetoviranje je u zatvorima subverzivni tjelesni akt kojim zatvorenik preuzima vlast nad svojim tijelom i izaziva sistem koji pokušava da ga kontroliše, ističu autori.

Tokom prve polovine 20. vijeka tetovirali su se uglavnom mornari, zatvorenici i još neke grupe. Potom, tetoviranje vjerno slijede pripadnici triju civilnih pokreta iz druge polovine dvadesetog stoljeća: feminističkog, gej i New age pokreta.

Oni su tetovažama izražavali bunt protiv nekih ustaljenih društvenih konvencija, naročito kako bi izrazili otpor protiv socijalne kontrole nametnute opšteprihvaćenim pojmom lijepog, ističe Dorotka.

Abram smatra da je kod nas JNA nehotice preuzela ulogu glavnog promotera moderne tetovaže.

“To je bilo zlatno razdoblje Jugoslavije, sve do smrti Josipa Broza, pa se taj ponos prenio i na kožu. Tako, JNA nije bila samo “kovačnica bratstva i jedinstva”, nego zapravo i velika tattoo konvencija”, dodaje Abram.

Kako se nose sa stigmom

JNA tetovaža danas prije svega dokazuje služenje vojnog roka u Jugoslaviji, kaže Abram. Ići u vojsku u ruralnom društvu bila je svojevrsna potvrda da si zdrav, a to je “mladoženjama” bila poželjna oznaka.

Međutim, u velikom broju slučajeva JNA tetovaža danas znači stigmatizaciju, zato nositelji oznake često preispituju značenja tetovaža. Najčešći je odgovor: “Takva su bila vremena”.

Prekrivanje i uklanjanje tetovaža

Možda više od riječi govore pokušaji bivših vojnika da uklone svoje tetovaže, ističe Abram i navodi dva najčešća načina uklanjanja.

To su skarifikacija, odnosno prekrivanje drugom tetovažom, na primjer, da se riječ “JNA” pretvori u “ONA”; te kauterizacija ili spaljivanje, odnosno hirurško uklanjanje tetovaže.

Tetovaža je obično i uljepšavanje tijela, ali skarifikacija se ne može takvom smatrati, napominje Abram – ona je odraz srama i prikrivanja toga srama, odnosno žaljenje za prošlošću.

Tetoviranje i brisanje tetovaže dva su suprotstavljena čina. Kod JNA tetovaže se na tijelo preslikavala tada dominantna ideologija jugoslovenskog socijalizma. Kod uklanjanja se radi o preoblikovanju tijela u postsocijalističkom razdoblju, o uklanjanju toga pečata s očiju javnosti.

Brisanje tetovaže je povezano s osjećajem srama i treba ga uzeti kao konstitutivni dio zaborava pojedinaca. Brisanja na tijelu je preduslov za brisanje u memoriji, zaključuje Abram.

Dorotka, međutim, smatra da tetovaže ne kvalifikuju nužno njihove nosioce kao nostalgične pojedince niti da se oni zbog toga osjećaju stigmatizovani. Tetovaža je, smatra on, figura sjećanja koja pomaže u rekonstrukciji prošlosti koja je preživjela različite istorijske lomove.