Mali spomenik, veliko djelo: Anis podigao obilježje ubijenim dječacima Petru i Pavlu

Ime Anis Kosovac ovih dana izašlo je iz anonimnosti zahvaljujući jednom malom spomeniku, ali velikom djelu. Godinama je ovaj 47- godišnji Konjičanin sakupljao novac kako bi ovjekovječio sjećanje na u ratu ubijene dječake Petra i Pavla Golubovića.

Dječake i njihove roditelje, šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic odvela se iz stana i strijeljala u julu 1992. Petar je preživio prvo strijeljanje, a drugo ne. Uspio se izvući, ali su ga stražari na punktu ponovo predali zločincima.

Krajem jula ove godine, došlo je vrijeme kada je Anisov višegodišnji san pretvoren u stvarnost. Na ulazu u jedno staro pravoslavno groblje u Konjicu, na kom nisu sahranjeni Petar i Pavle, ali u čijoj blizini Kosovac stanuje, osvanula je ploča sa ilustracijom dva dječaka leđima okrenuta i natpisom: “Kapiju u spomen na Golubović Petra 7 god. i Pavla 5. godina podigao Anis Kosovac.”

Pored spomen-ploče je nova kapija. I ona je podignuta zahvaljujući Anisu. Pravoslavno groblje iza njenih leđa bilo bi zapušteno, da ga Anis svakodnevno ne kosi i održava. O sebi govori nerado.

“Nije to veliki čin”, rekao je.

“To je odlučeno bilo davno, samo se čekalo da to opština uradi, a pošto opština neće-onda sam uradio ja. Tu mi je kuća. Isto tako ni sarajevska opština nije napravila Bošku i Admiri i neće nikad ni napraviti spomenik, kao što Trebinje nije napravilo Srđanu i onda moraju građani”, dodaje Anis.

Na pitanje da li u njegovom glasu, ipak, ima gorčine, kaže da nije ljut.

“Kad bude himna BiH Boško i Admira-onda neće biti gorčine. Pošto nemamo himnu, ni teksta, neka bude Boško i Admira, kud ćeš ljepše”, kaže Kosovac.

Poznanik ubijene porodice Golubović Luka Ivanišević poručuje da je svaka inicijativa koja govori protiv zla dobra, bez obzira gdje je pokrenuta.

“I ovaj spomenik govori o tome šta su radili neljudi, koji su uništavali cijelu porodicu, ubijali djecu, ni krivu, ni dužnu… Svaka inicijativa koja podsjeća da su ljudi činili zlo, a bilo je zla, moramo priznati, treba da se pozdravi… da se upozore mlađe generacije da smo mi ljudi iz tog doba bili loši, a neka oni budu bolji”, dodaje Ivanišević.

A da je ključ u zdravoj kulturi sjećanja, naglašava i konjički paroh, Milan Bužanin.

“Kultura sjećanja je putokaz da nam se više te stvari ne mogu i ne smiju događati. Taj događaj nas upozorava na to kakve strahote se dešavaju kada ljudi izgube razum i osjećaj sa realnošću i kada uzmu ljudi, koji nisu sposobni da vladaju, vlast u svoje ruke”, rekao je paroh iz Konjica.

A strahota stradanja porodice Golubović postaće dio kolektivnog sjećanja Konjičana, upravo zahvaljući maloj ploči, ali velikom djelu jednog čovjeka.