Region

Mart prije 49 godina i sjećanja na variolu veru: Strah od smrti

Strah od variole i velika smrtnost tjerala je ljude da trče sami da se vakcinišu – bez pisanja, poziva i molbi. Korone se ljudi, izgleda, ne boje, pa se predomišlaju da li da se vakcinišu ili ne, tako nam glavne sličnosti i razlike između velike epidemije koja je u martu 1972. pogodila tadašnju Jugoslaviju i ove današnje epidemije opisuje epidemiolog i učesnik u “ratu” protiv variole Radmilo Petrović. Za Nova.rs, on ističe da su te davne 1972. zdravstveni radnici sveobuhvatnom vakcinacijom pobijedili variolu veru za dva mjeseca.

Tada su, navodi,  za samo četiri nedjelje zdravstveni radnici tadašnje Jugoslavije vakcinisala 18 miliona ljudi. A sada je za dva i po mjeseca sa dvije doze vakcinislao jedva 10 posto.

“Tada se radilo, nije se čekalo da se zakaže, pa sve polako, samo još i kafu da popiješ. Sve je to kulturno, svaka čast, ali sporo. Mora da ide deset puta brže. 1972. su bile kolone i redovi za vakcinisanje. Zavrneš rukav i kolona ide dalje, ne gubi se vrijeme”, opisuje Petrović.

On poručuje da vakcinacija protiv korone mora da bude brža i sveobuhvatnija.

“Manimo se kulture, to je mnogo sporo. Efekat suzbijanja epidemije zavisi od sveobuhvatne vakcinacije”, opominje epidemiolog.

Za vrijeme epidemije varole vere organizacija zdravstvenih službi je bila potpuno drugačija.

“Ja sam vodio osam beogradskih karantina. Imali smo četiri bolničke i četiri vanbolničke izolacije. Vodilo se računa, trudili smo se da u sobama ne bude više od dvije osobe. Brzo se reagovalo i uspjelo smo da prekinemo taj lanac beogradske epidemije variola vere”,prenosi iskustva Radovanović.

Navodi, da vanbolnički karantini su bili u hotelima B kategorije, sada bi to bili hoteli sa tri zvjezdice.

“To su bili ‘Mladost’, sad Hotel M na Avalskom drumu, tu smo prvo smještali, pa zatim u ‘Nacionalu’, to je motel na Bežanijskoj kosi. Karantin je bio i u motelu ‘Šumadija’ iza Avale”, prisjeća se Radovanović.

Smrtnost od variole vere je veća nego od koronavirusa, ta bolest je bila mnogo opasnija, a ključ je bio u pravovremenoj reakciji i prekidanju lanca zaraze, ukazuje on.

“Taj koji je unio epidemiju u Beograd, on je samo u Beogradu zarazio 27 ljudi. Zarazio je i nekoliko u Novom Pazaru i Čačku, naparavio je i jednu metastazu u Moroviću. Energično smo reagovali, da nije ništa preduzeto u Beogradu ne bi bilo samo 27, bilo bi ih 150. Uspjeli smo da presječemo lanac. Samo je pet oboljelih bilo je u drugom talasu, a tih pet nije zarazilo nikoga, tu se lanac završio”, objašnjava Radovanović kako je epidemiolška služba razmišljala i reagovala prije skoro 50 godina.

Epidemiolog koji se na trerenu borio sa variolom verom Radmilo Petrović poručuje da nije trebalo razvlačiti epidemiju koronavirusa.

“Nije epidemija lastiš, niti žvaka. Oni su išli na tehniku razvlačenja. Trebalo je odmah da izoluju sve kontakte, i prve i druge. Trebalo je odmah da se ide na sve kontakte, a ne ‘pusti ga kući da se on sam čuva i da se javlja iz samoizolacije’. Nismo mi toliko disciplinovan narod”, oštar je Petrović u izjavi.

On se prisjeća i da je te 1972. policija je reagovala i u karantine odvodila sve kontakte zaraženog.

I on je lično bio smješten u jednom vanbolničkom karantinu.

“Ja sam spavao u karantinu ‘Mladost’, tu sam bio sa svojim šefom. Išao sam na teren, a sa kontaktima i potencijalno zaraženima sam u tom karantinu doručkovao, ručao, večerao. To je bio hotel Ferijalnog saveza Srbije i tu su bili smješteni svi oni koji su bili u prvom kontaktu sa zaraženima. Ljudi su pričali svoje životne priče i čekali su da prođe tih 16 dana izolacije”, priča Petrović.

Sebe opisuje kao izviđača, a svoj posao nam je objasnio do detalja, slikovito.

“Ja sam bio onaj koji, kada se javi neki sumnjivi slučaj, odlazi bilo gdje na teritoriji Jugoslavije, da se uzme materijal. Ja sam njemu čeprkao po koži, uzimao virus i odnosio ga na Torlak avionom, helikopterom, automobilom. Obišao sam sve karantine”, priča Petrović.

Svjedoči i da na samom početku epidemije nisu svi uslovi bili naročito sjajni, pa se u Đakovici, gdje je epidemija počela, dešavalo da u sobama bude po sedmoro do desetoro zaraženih.

“To je bio pakao”, opisuje Petrović.

Dodaje i da su na početku epidemije ljekari nosili samo obične maske, kape i rukavice, a oprema se po izlasku iz karantina i obilaska zaraženih ili potencijalno zaraženih odmah spaljivala.

“Posle 10-15 dana su napravljeni skafanderi”, prisjeća se on.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Котоr
Gost
Котоr

Sjećam se, škola je nas djecu organizovano vodila ba vakcinu, a čini mi se i da se vakcinacija odvijala i u preduzećima organizovano, ali ovo ne mogu da tvrdim imala sam 7 godina.

amo
Gost
amo

To je bila sretna država koju je vodio najpametniji lider svijeta Tito.

Ratko
Gost
Ratko

Ovaj tekst treba poslati premijeru Krivokapiću i Dr.borovinić Bojović da nauče kako se suzbija pandemija.

Send this to a friend