Nikson kod Tita prije pola vijeka: Živjela Hrvatska! Živela Jugoslavija!

Kraj je septembra 1970. godine. Na beogradski aerodrom sletio je američki predsjednik Ričard Nikson. Dolazi u trodnevnu posjetu tokom koje će obići Beograd, Zagreb i Kumrovec. Bio je prvi američki predsjednik koji je posjetio Jugoslaviju. Direktor Instituta za noviju istoriju Mile Bjelajac podsjeća zašto je posjeta Ričarda Niksona bila istorijska.

Kako kaže, ni veliki kumovi stvaranja Jugoslavija, poput Vudra Vilsona, nisu stigli da je posjete.

“Neki bi možda izvratili posjetu, kao Kenedi koji je primio Tita ali nije stigao da dođe, pa je ispalo da je Nikson bio taj”, dodaje Bjelajac.

Do posjete dolazi u vreme previranja u međunarodnim odnosima. Do šestodnevnog rata između Egipta i Izraela došlo je 1967. Godinu dana kasnije snage Varšavskog pakta ušle su u Čehoslovačku, što je pokrenulo pitanja da li bi nešto slično moglo da se dogodi u Rumuniji ili Jugoslaviji.

Nikson je poslije inauguracije 1969. sam poslao pismo Titu i izrazio želju da dođe u posjetu.

Na američku inicijativu brzo je stigao potvrdan odgovor i želja da se posjeta upriliči što je prije moguće. Međutim, Nikson je prvo posjetio Rumuniju u leto 1969. godine.

Bila je to prva posjeta istočnoevropskim zemljama od 1945. i Hladnog rata, signalizirajući značaj Rumunije u tom trenutku, kaže saradnik Instituta za evropske studije Milan Igrutinović.

“U tom trenutku Rumunija nije prekinula diplomatske odnose sa Izrealom tokom rata 1967. za razliku od Jugoslavije, i u tom smislu negdje je bila bliža američkim pozicijama nego SFRJ”, kaže Igrutinović.

Jugoslavija kao mjesto susretanja 

Iako sa povremenim usponima i padovima, Jugoslavija kao dio Pokreta nesvrstanih, bila je za mnoge zemlje, pa i velike sile kao SAD, mjesto susretanja, gdje su se slale poruke članicama Pokreta, pa i čitavim regionima.

“Poznato je da su SAD tražile od nas posredovanje kod lationoameričkih država, u nekim stavovima prema Indokini, posebno oko Bliskog istoka. Izvjesno je da su neformanim kanalom poruke slate i Moskvi i vjerovatno i obrnuto”, kaže Mile Bjelajac.

Da je posjeta bila od velike važnosti pokazuje i to što je dva dana prije Niksonovog dolaska umro egipatski predsjednik Naser, ali je Tito na sahranu kao ličnog izaslanika poslao Edvarda Kardelja.

Niksonov susret i rukovanje sa Beograđanima

Prva stanica Ričarda i Pet Nikson u oktobru prije pola vijeka bio je Beograd, gdje su Nikson i Tito razgovarali u Bijelom dvoru i u SIV-u.

Priređen je kulturno-zabavni program, a Nikson je zasadio drvo u Parku mira.

Tito i Nikson vozili su se u otvorenom automobilu i mahali okupljenima.

Kolona vozila sa američkom delegacijom paralisala je saobraćaj kod Londona, Nikson je iznenada zaustavio automobil i rukovao se sa Beograđanima.

Međutim, i pored ovih scena, zapadni mediji su pisali da je doček bio umjereno učtiv, bez direktnog prenosa na televiziji, pozdravnog govora, uz kratku ceremoniju dočeka.

Nikson prije Beograda posjetio Šestu flotu 

Jugoslovenski ministar spoljnih poslova Mirko Tepavac tada je rekao da je “sve bilo relativno srdačno i vrlo dostojanstveno sa stepenom uzdržanosti koji je jugoslovenska javnost morala da ima prema šefu supersile sa čijim se spoljnopolitičkim potezima SFRJ u mnogo čemu ne slaže”.

I ne samo zato. Prije Beograda, Nikson je bio u Italiji, gdje je posjetio američku Šestu flotu.

“Za Jugoslaviju je bio problem posjeta američkoj vojnoj sili na Mediteranu, a odmah potom Jugoslaviji. Željela je da malčice obori značaj te posjete, kako SSSR ne bi pomislio da se Jugoslavija vojno približava SAD. Zato u Beogradu nije bilo tako velikog dočeka ni ceremonije na aerodromu, posjeta je bila državna, ali prije svega radna. Više ljudi je bilo u Zagrebu, I zagrebačka televizija je više pažnje posvetila nego televizija Beograd”, kaže Igrutinović.

Najveće interesovanje za posjetu Zagrebu 

Danas možda najveće interesovanje postoji upravo za posjetu Zagrebu, kao drugom najvećem gradu u Jugoslaviji. Niksonov potez iznenadio je jugoslovenske zvaničnike.

Tada se Jakov Blažević, predsjednik Sabora SR Hrvatske Niksonu zahvalio na posjeti, a Nikson mu je uzvratio riječima da je posjeta Hrvatskoj presedan, jer američki predsjednik tokom zvaničnih posjeta obično stigne da posjeti samo prijestonicu.

Zabilježeno je i da je Nikson u Zagrebu rekao da “duh Zagreba, duh Hrvatske, nikada nije uništen i nikada nije porobljen”, “da će Hrvatska uvjek živjeti” i na kraju, uzviknuo na srpskohrvatskom: “Živjela Hrvatska! Živjela Jugoslavija!”

Da li je Nikson podržao hrvatske nacionaliste

Još tada je to izazvalo revolt kod nekih političara u Jugoslaviji i pokrenulo pitanje da li je Nikson podržao nacionaliste u hrvatskom rukovodstvu.

Milan Igrutinović kaže da se iz dokumenata koji su danas dostupni vidi da je u Hrvatskoj percepcija bila heterogena, bez pridavanja pretjeranog značaja tim riječima, jer je rekao i: “Živjela Jugoslavija!”

“To nije mnogo ljudi shvatilo kao podršku hrvatskim nacionalistima, posebno ne onima koji će biti uvod u eksploziju Maspoka, tu treba biti oprezan u odnosu na savremena čitanja i naknadna čitanja. Američki dokumenti ne pokazuju namjeru ni Niksona ni Kisindžera da unutrašnje pitanje Jugoslavije remeti. Kada je 1971. Tito išao u uzvratnu posjetu, u Los Anđelesu je rekao Viva Amerika. U Los Anđelesu se rodio Nikson”, kaže Igrutinović.

Mitja Ribičič, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, poslije Niksonove posjete je rekao da Amerikanci očigledno dobro poznaju unutrašnje odnose u JugoslavIji, ali “da od Niksonovih riječi ne treba praviti neke velike zaključke ili intrige”.

Jugoslovenski ambasador u Vašingtonu Bogdan Crnobrnja vjerovao je međutim, da “Amerikanci u vidu imaju dvije opcije. Prva je jedinstvena Jugoslavija, a druga da se, ako dođe do dezintegracije, aktivira rezervna opcija”.

Pritisak najjače hrvatske emigranstke organizacije

Mile Bjelajac kaže da je Nikson prije posjete bio pod pritiskom hrvatskog vijeća, najjače emigranstke organizacije, koja ga je podsjetila da su hrvatskim glasovima republikanci uvjek dobijali.

“Mislili su da nije vrijeme da Nikson odaje priznanje beogradskom režimu, komunističkom režimu, koji je proganjao Hrvate. On je možda učinio jedan mali ustupak tom dijelu američke javnosti, jedan gest prema javnosti unutar Hrvatske. Teško da bi to bila njegova podrška hrvatskom pokretu. Kad se čitaju stručne američke analize iz tog vremena, za njih je to bilo nešto negativno, jer im Jugoslavija treba kao stabilna”, navodi Bjelajac.

Dodaje i da je Nikson ponovo bio izložen “hrvatskoj emigrantskoj zlovolji” pred dolazak Tita u uzvratnu posjetu SAD.

U Kumrovcu su se Nikson i Tito kratko zadržali. Postoje mišljenja da je time htio da ublaži iznenađenje zbog posjete Zagrebu.

Uz to, bio je zgodan za posjetu pošto je blizu glavnog grada Hrvatske. Tada se prepričavala i šala da je Nikson išao da popiše imovinu predsjedniku siromašne zemlje koja traži kredite.

Dogovor o ekonomskoj saradnji, otvaranje za strani kapital

Tokom posjete pričalo se o ekonomiji. Dogovoreno je da se saradnja proširi. Bio je to znak ohrabrenja Jugoslaviji da krene putem daljeg otvaranja zemlje za strani kapital. Ipak, uglavnom se razgovaralo o Bliskom istoku, jugoistočnoj Aziji, Africi.

Nikson je iz Beograda otišao 2. oktobra 1970. Tito je posjetu uzvratio godinu dana kasnije.

I o njoj se mnogo govorilo, a političke i ekonomske posljedice oba događaja često zasijeni netačan detalj o tome kako je Tito zapalio tompus u Bijeloj kući, a da Nikson nije smio ništa da mu kaže.

Mile Bjelajac kaže da su to manifestacije koje šalju višestrane poruke”.

“Prvo poruke da jedan samostalni put čak i socijalistički, može da bude prihvatljiv zapadnom svijetu u slučaju konfrontacija. Poruka Moskvi da zapad stoji iza integriteta Jugoslavije i očuvanja modela koji je možda za taj svijet jeretički”, dodaje Bjelajac.

Podrška na nivou MMF-a i Svjetske banke

U ekonomskom smislu dolazi do pune komercijalizaije, američki federalni fondovi su otvoreni za Jugoslaviju koja to koristi. Dolazi do podrške na nivou MMF-a i Svjetske banke.

“Pa ti paketi osamdesetih, neko smatra da je to dug, neko da je pomoć, ali Amerika je značajno uticala na MMF da odobri te pakete. Postoji 50 godina kasnije paralela. Ponovo imamo američki fond koji dolazi u Beograd kao nekada OPIC. Današnji fond je nasljednik te institucije”, kaže Milan Igrutinović.

Poslije Niksona Jugoslavija je vidjela još dvojicu američkih predsjednika, prvo Džeralda Forda, a potom i Džimija Kartera, koji je u zemlju došao poslije Titove smrti.

Do kraja osamdesetih, Jugoslavija više nije bila primjer alternativnog komunizma, a američki predsjednici se više nisu obreli u Beogradu.

Zagreb je 2008. posjetio Džordž Buš mlađi.