Slobodni lov na novinare i medije na hrvatski način ukida demokratske slobode javnog izražavanja i ugrožava opšti društveni interes. Novinari zahtijevaju hitan i primjeren politički i zakonski angažman po tom pitanju.
Protiv novinara i medija se u Hrvatskoj u ovom trenutku vodi više od 900 sudskih procesa s ukupnim odštetnim zahtjevom od približno 68 miliona kuna (više od 9 miliona eura). Apeli iz struke da se tim povodom nešto preduzme u cilju bolje pravne zaštite slobodne medijske riječi, posljednjih su mjeseci, međutim, u velikoj mjeri prigušeni zbog epidemije koja presudno određuje ritam društvenog života.
Među onima koji tuže su najčešći političari, privrednici, estradne ličnosti, jedinice lokalne samouprave, preduzeća – u pravilu „zbog povrede časti i ugleda“. S druge strane, raspored tužbi po mediju, odnosno izdavačkoj kući, određen je prije svega njegovom veličinom. Najveći broj parnica ima Hanza Media, a najviši prosječni odštetni zahtjev trpi Styria. Prednjače još i portali Indeks i Telegram, kao i nedjeljnici Nacional i Novosti, ali i samo Hrvatsko novinarsko društvo.
Vrijednost vrjednosnog suda
Posebno težak pritisak trpe rijetki, ali i te kako značajni neprofitni mediji kojima jedna tužba može u pitanje da dovede sam opstanak. To naročito dolazi do izražaja u protekle četiri i po godine, otkako je tim medijima uskraćena svaka javna finansijska podrška.
Davorka Blažević, urednica šibenskog portala Tris, još je kao novinarka Slobodne Dalmacije iskusila kako izgleda kad moćnici tuže autora zato što im se ne sviđa njegov stav ili necenzurisana istina. “Ali, kad sam s kolegama pokrenula Tris, s namjerom da radimo pošteno novinarstvo bez cenzure i kočnica, ta potreba pokazala se gotovo opasnom po život“, kaže ona za DW.
Jedna tužba naplaćena im je sudskim izvršenjem u iznosu od oko 36.000 kuna, iako nisu imali mogućnost odbrane – saznali su za tužbu i presudu tek nakon samog čina izvršenja. Potom ih je izvjesna sudija Vrhovnog suda Hrvatske tužila zbog vrjednosnih sudova u komentaru-portretu njenog lika i njenih presuda. I to prvo u krivičnom postupku, nakon kojeg je Blažević morala u državnu kasu da uplati 11.000 kuna, a zatim i u privatnoj građanskoj parnici za „duševni bol“ vrijedan 150.000.
„Naredno ročište zakazano je za oktobar“, kaže urednica Trisa koja je napisala sporni tekst i kojoj lično prijeti takav ogroman trošak. „Žaliću se do krajnje instance. Tekst zbog kojeg sam tužena pisan je u formi komentara, a ko god nešto zna o novinarstvu, poznato mu je da bez vrjednosnog suda komentar ne treba ni pisati.“
HRT protiv svojih novinara
Specifičan slučaj svakako predstavlja Hrvatska radiotelevizija, najveći hrvatski medij, pritom u javnom vlasništvu, ali koji se ističe tužbama protiv novinara i medija koji o njoj pišu ili govore. Štaviše, među njima su posljednjih godina sve više i sami novinari HRT-a. U toj bizarnoj ulozi zatekla se npr. predsjednica Ogranka Hrvatskog novinarskog društva (HND) na HRT-u Sanja Mikleušević Pavić, koja je 2018. godine potpisala saopštenje u kojem se novinari ograđuju od niza afera i netransparentnog trošenja javnog novca na HRT-u.
HRT zbog toga traži 200.000 kuna od HND, plus 50.000 od svoje novinarke. Njen kolega s istog medija Hrvoje Zovko, predsjednik HND, dobio je iz iste kuće već tri slične tužbe. Dobio je i otkaz, ali je sud nedavno odlučio da mora da bude vraćen na posao. Zato se dodatno nameće pitanje da li će iko na HRT-u da odgovara zbog pričinjene javne štete. Teško da se tako nešto može očekivati, ako se ima u vidu prethodni niz primjera te vrste.
“Saborski odbor za medije obavezao je generalnog direktora HRT-a Kazimira Bačića da prekine takvu praksu, pa to ipak nije sprovedeno“, kaže Mikleušević Pavić. „Ali moram opet da postavim i pitanje koje sam im uputila, mada mi ništa još nije odgovoreno: koliki je trošak samo za spoljne advokatske kancelarije koje HRT angažuje za tuženje novinara i drugih medija, iako raspolaže svojom stalnom pravnom službom?“
Jednostavna i brza zarada
Naša sagovornica tvrdi da novinari HRT-a koji su tuženi od sopstvene uprave imaju „tihu, ali osjetnu“ podršku svojih kolega iz matične kuće. Ipak, od Ministarstva kulture i medija Hrvatske se očekuje i zahtijeva da što prije izmijeni Zakon o HRT-u kako bi taj medij konačno postao nezavistan i demokratski javni servis koji primereno odgovara svojim pretplatnicima. A za sve sporne odnose unutar kuće, trebalo bi da se uspostavi interni i kvalitetni disciplinski alati.
Vesna Alaburić, pravnica s velikim iskustvom u tom području, napominje da je Hrvatska dugo i u kontinuitetu na samom evropskom vrhu po broju takvih procesa: „Iako pravna načela Evropskog suda za ljudska prava postaju dio hrvatske sudske prakse, događa se da sudovi olako dosuđuju značajne novčane sume osobama za koje se smatra da su povrijeđene nekim medijskim prilozima. Tako su medijski sporovi za pojedince postali način jednostavne i brze zarade. Postoje pojedinci koji vode deset i više parnica protiv medija.“
Strah od sudskih troškova
“Neki pojedinci i institucije na svaki neugodan medijski prilog reaguju tužbom s osnovnom namjerom da natjeraju novinare i urednike da ubuduće ne objavljuju takve priloge. Nije im čak toliko ni bitan konačni ishod tih sporova, već im je bitno da svaki urednik zna da će, nakon svakog kritičkog priloga, da uslijedi tužba. Oni vjeruju da će strah od sudskih troškova da rezultira odlukom da se prilog ne objavi“, smatra Vesna Alaburić.
Trebalo bi uočiti da veliki broj procesa za vratom određenog medija dobija i u Hrvatskoj razmjere i karaktere tzv. SLAPP-tužbi, onih dakle koje finansijski potentnijim tužiocima omogućavaju da stalnim obraćanjem pravosuđu drže konstantno neki njima mrzak medij u strahu. Zato je važno, prema onome što nam je rekla Alaburić, ne samo poboljšati zakonodavni okvir i unaprijediti sudsku praksu, već i praktikovati slobodnu, otvorenu i tolerantnu raspravu o svim temama od javnog interesa. Ispravke, odgovori i druga javna reagovanja trebalo bi da postanu osnovni način popravljanja štete nastale zbog nekog medijskog sadržaja.
Gordana Vilović s Fakulteta političkih nauka u Zagrebu smatra da broj tih parnica u Hrvatskoj pokazuje koliko je to zapravo porazan vid zastrašivanja: „U zemlji u kojoj je korupcija toliko žilava da se samo umnožava, istinska uloga novinara očigledno je velika smetnja, pa zato tužbe koje ’osramoćeni’ i ’uvrijeđeni’ podižu, djeluju samo kao smokvin list za ono što se u javnosti jasno vidi.“
Znak prijetnje
“Novinari su na vjetrometini, niko ih u državi ne štiti ako se usude da otvore teme koje nisu po volji političarima ili ’uglednima’. A oni ni najobičniji ispravak pogrešnog navoda u tekstu ne zahtijevaju sami, već to rade putem advokatskih kancelarija. To je loša praksa i znak prijetnje“, uvjerena je Vilović.
I ona ukazuje da glavnu odgovornost snosi Ministarstvo kulture i medija koje tu temu mora ozbiljno da otvori i da se pobrine za bolju zaštitu javnog interesa i demokratskih sloboda u medijima. Jer, kako zaključuje Vilović, slobodni mediji nisu demokratiji ukras, već nužnost.
I upravo Ministarstvo kulture, koje se odnedavno u Hrvatskoj zove Ministarstvo kulture i medija, tek bi trebalo da opravda svoj novi naziv – kako pravednijim i svrsishodnijim sistemom javne podrške po uzoru na bolje političke prakse, tako i zakonskim okvirom koji valjano odgovara na izazove opisane u ovom tekstu.
