Region

Otkud logori za Bošnjake u Srbiji?

U Srbiji pravdu ne vrijedi tražiti na sudu. Tako bi mogao da glasi najkraći rezime izvještaja koji je prije neki dan objavio Fond za humanitarno pravo pod naslovom “Zaobilaženje pravde: Zastarjelost kao mehanizam uskraćivanja prava žrtvama rata na naknadu štete”. Izvještaj sadrži detaljnu analizu prakse srpskih sudova u postupcima za naknadu štete koja je nastala kao posljedica kršenja ljudskih prava, a napisan je na osnovu bogate prakse koju je FHP stekao zastupajući žrtve u parničnim postupcima protiv države Srbije.

FHP je vodio oko hiljadu slučajeva za naknadu štete žrtvama genocida, torture i drugih ratnih zločina, ali se ispostavilo da sudovi u Srbiji nemaju mnogo sluha za patnje žrtava, pogotovo ako su te patnje prouzrokovali pripadnici srpskih državnih organa kao što su vojska ili policija. A naročito ako su žrtve Bošnjaci koji su bili zatočeni u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje u Srbiji, ili Albanci sa Kosova. U takvim slučajevima sudije se ne drže zakona kao pijani plota, već na snagu stupa nepisani zakon ćutanja, mafijaška omerta.

Nema odštete za žrtve

Srbija je ratifikovala brojne međunarodne konvencije koje državu obavezuju na obeštećenje žrtava, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, Konvencije protiv mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, Konvencije o pravima djeteta ili Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, to što je država nešto potpisala ne znači da će potpisano u praksi i da sprovodi. Pa na šta bi Srbija ličila kad bi sudovi sprovodili zakone u djelo? Te međunarodne obaveze ionako prihvatamo pod pritiskom, protiv svoje volje, ali tražiti od nas i da ih poštujemo – to bi već bilo previše.

Pogubna praksa poštovanja zakona ugrozila bi naš nacionalni identitet koji se upravo i zasniva na nepoštovanju pravnih regulativa i sličnih zapadnjačkih izmišljotina. I srpski Ustav i zakoni nalažu da država obešteti žrtve, ali to je tek mrtvo slovo na papiru. Piše svašta u Ustavu, čak i da je Kosovo neotuđivi dio Srbije, pa stvarnost za to nema nimalo razumijevanja. Zašto bi onda sudovi imali razumijevanja za odredbe koje ih obavezuju da isplate reparacije žrtvama?

Pravedna borba za falsifikovanu prošlost

Sudovi su razvili različite strategije kako bi zaobišli pravdu i onemogućili žrtve da ostvare svoja prava. U izvještaju Fonda se navode neke od najčešćih: nametanje nesrazmjernog tereta dokazivanja oštećenima, otezanje sudskih postupaka, nepovjerenje u navode žrtava ili dokaze koje predlažu. Omiljeni metod za ruganje pravdi koji primjenjuju srpski sudovi je zastarijevanje. Generalna skupština Ujedinjenih nacija donijela je Rezoluciju o osnovnim principima i smjernicama prava na pravni lijek i reparacije za žrtve teških kršenja ljudskih prava koja je obavezujuća i za Srbiju. U Rezoluciji jasno stoji: “Tamo gdje je to predviđeno primjenjivim ugovorom ili je sastavni dio drugih međunarodnih pravnih obaveza, odredbe o zastarjelosti se neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava”.

Sve je jasno dok se sudski službenici ne prihvate tumačenja koje više liči na hermeneutiku pjesničkog teksta, nego na pravničku interpretaciju zakona u cilju postizanja pravde. Jer sudsko osoblje u ovakvim slučajevima i nema za cilj utvrđivanje činjenica i donošenje pravedne presude. Cilj sudskih organa je sasvim drugačiji: abolirati državu Srbiju od zločina koje je počinila devedesetih godina, negirati učešće Srbije u ratovima, osporiti činjenicu da je Srbija izvršila agresiju na susjede. Treba sačuvati srpsku javnost od nezgodnih činjenica iz zločinačkih godina i sasjeći u korjenu svaku mogućnost za suočavanje s prošlošću.

Na primjer, treba sakriti fakat da su na teritoriji Srbije postojali konc-logori za Bošnjake. Otkud logori u Srbiji kad ona nije bila u ratu? To se uopšte ne uklapa u sliku koju smo stvorili o sebi. Na kreiranju te lažne slike o nevinoj Srbiji udarnički su radile legije medijskih poslenika, pisaca, intelektualaca, čitava elita je bila upregnuta u poduhvat poricanja, pa je red da i sudovi daju svoj doprinos u pravednoj borbi za falsifikovanu prošlost.

Šljivovica i Mitrovo Polje, logori za Bošnjake

U julu 1995. godine, nakon pada zaštićene zone Žepa i genocida u Srebrenici, preko 800 Bošnjaka preplivalo je Drinu na improvizovanim splavovima, u bjekstvu od Vojske Republike Srpske. Tu su ih dočekali graničari, pripadnici Užičkog korpusa Vojske SR Jugoslavije, koji su ih uhapsili i zlostavljali. Među njima su se posebno istakla dva vojnika. Jedan sa nadimkom Vojvoda, koji ih je udarao kundakom puške i drugi kog su zvali Ljubovija, koji je udarao zarobljenike metalnom šipkom po leđima. Jedan od zarobljenika, Mujo Hodžić, pokušao je da pobjegne, ali su vojnici zapucali i na mjestu ga ubili. Graničnim bataljonom VJ u to vrijeme komandovao je današnji načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković.

Zarobljenici su prebačeni vojnim kamionima u Šljivovicu (opština Čajetina) i Mitrovo Polje (opština Aleksandrovac). U kamione predviđene za 15 osoba vojnici su natrpavali i po 50 zatočenika, tako da se Edhem Torlak, mladić iz Žepe, ugušio. Njegovo tijelo je iznijeto iz kamiona tek po dolasku u Šljivovicu. Po prispjeću u logor zatvorenici su morali da prođu kroz “špalir” i premlaćivanje pendrecima. Ta dva logora obezbjeđivali su pripadnici MUP-a Srbije, koji su zarobljenike tukli pendrecima, letvama i električnim kablovima. Neki zatvorenici bili su i seksualno zlostavljani. Uslijed sistematskog izgladnjivanja zatočenici su smršali i po nekoliko desetina kilograma, zbog čega su im se policajci podsmijevali pjevajući im poskočicu “Neuhranjen si, Alija, zato što si balija”.

Svakodnevna tortura

Jednom logorašu su prebili dva rebra, drugom su polomili ruku pendrekom, a trećem, Amiru Omerspahiću, prebili su prste, zbog čega je odvezen u bolnicu u Užicu, gde mu je amputiran prst koji je bio zahvaćen gangrenom. I prva dva logoraša takođe su liječena u istoj bolnici, ali je Zdravstveni centar Užice kasnije negirao da je bilo ko iz logora liječen kod njih. Čuvari su logorašima dali srpska imena, tjerali su ih da se na njih odazivaju i da se krste, prisiljavali ih da prenose kamenje s jednog na drugo mjesto, u najboljem maniru Golog otoka.

Tjerali su ih da direktno gledaju u sunce dok se ne onesvijeste, da urade 30 sklekova za jedan minut, a ko ne uspije – gurali su mu glavu u bure sa vodom i hlorom. Ljekari iz Užica su posjećivali logor Šljivovica, ali evo kako je to izgledalo. “Dolazio je jedan doktor iz Užica i kada je došao, povikao je: ’Daj da ih sve pokoljemo!’ Psovao je majku balijsku (…) Kada je davao pomoć jednom zarobljeniku, rekao je da je njegov život u njegovim rukama i da može da uradi šta hoće, ali će mu ipak dati injekciju. Nakon sedam dana taj čovek je umro, zvao se Nazif Krlić”, svjedoči logoraš Enes Bogilović.

Logoraše su policajci koristili kao robovsku radnu snagu, pogotove one zatočene u Mitrovom Polju, oni su radili na izgradnji brane, sjekli drva, istovarali ugalj, a jednu grupu logoraša su vozili do Brusa gdje su radili na izgradnji hotela. Kraj rata nije značio i okončanje muka logoraša zatočenih u Srbiji, koja formalno u ratu nije ni bila. Logori su raspušteni tek 10. aprila 1996. godine, nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Usljed zlostavljanja i svakodnevnog nasilja u logorima su, pored Nazifa Krlića, preminula još tri logoraša: Ahmo Krlić, Meho Jahić i Šećan Dizdarević.

Tražite pravdu u Strasbourgu

Na predstavljanju izvještaja FHP-a jedan od učesnika bio je nekadašnji zatočenik logora Mitrovo Polje Senad Jusufbegović. On je još prije 11 godina podnio tužbu protiv države Srbije zbog torture i nehumanog postupanja. Proces još nije okončan, čemu žurba, a Jusufbegović je opisao kako izgleda traženje pravde na srpskim sudovima. Sudija mu nije dozvolio da upotrijebi riječ logor, već je u zapisnik ušlo da je bio u “prihvatnom centru”. Vještakinji nije bila važna tortura koju je prošao, već to što je po izlasku iz logora (pardon, prihvatnog centra) završio fakultet i osnovao porodicu. Sud je više vjerovao svjedočenju vođe čuvarske smjene koji je govorio o logoru kao o raju, nego svjedočenjima 50 logoraša koji su preživjeli zlostavljanje.

Pošto je očigledno da od pravedne presude u Srbiji neće biti ništa, žrtve su prije godinu dana pokrenule postupak i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. U izvještaju FHP-a detektuje se intencija “sudija da na svaki mogući način uskrate oštećenima pravo da dobiju adekvatno obeštećenje pretrpljene štete, odnosno da na svaki mogući način zaštite budžetska sredstva”, te se zaključuje da “ukoliko odluke Evropskog suda za ljudska prava u ovim postupcima budu na štetu Republike Srbije, umjesto zaštite budžeta koju je sebi postavilo kao primarni cilj, pravosuđe Srbije će biti dodatni uzrok njegovog urušavanja”.

Tačno je da svojim ponašanjem sudije štite budžet, ali mislim da to nije njihov primarni cilj, već prije nuspojava. Nije uobičajeno da se u Srbiji javni službenici ponašaju štedljivo prema budžetskom novcu, pare uzete od građana bacaju se na sve i svašta, bez ikakvih posljedica. Gotovo svi resursi sprskog društva mobilisani su zarad održavanja u stanju poricanja, pa i sudovi rade na tome, u okviru svojih mogućnosti. Kad je u pitanju uloga države Srbije i njenih institucija u ratovima devedesetih, pravosuđe je tu tek saučesnik u zataškavanju ratnih zločina. Na kraju se nameće zaključak koji smo naveli na početku: U Srbiji pravdu ne vredi tražiti na sudu. Bolje je odmah obratiti se Strazburu.

6 Komentara na "Otkud logori za Bošnjake u Srbiji?"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend