Posljednji jugoslovenski ministar inostranih poslova Budimir Lončar kaže da će 2017. biti godina najvećih iskušenja u 21. vijeku. Osim toga, on je u intervjuu za hrvatski portal “Novi list”, naveo da je jedino rješenje da Asad ostane na vlasti u Siriji, kao i da su Putin i Tramp “proizvodi situacije”.
Takođe, Lončar kaže da SAD nijesu smjele tako grubo da ruše Gadafija, da je Irak “abortus američke politike”, a smatra i da ukoliko Marin Le Pen pobijedi na izborima u Francuskoj da će to dovesti do kraja Evropske unije.
Kako kaže, nekadašnji svijet u kojem je on radio kao diplomata bio je jednostavniji jer su postojala dva pola.
“Velike sile SAD i SSSR kontrolisale su jedna drugu, a time i svijet. Taj se sistem temeljio na ravnoteži straha, nuklearno oružje je bilo najveća opasnost, ali je istovremeno služilo i kao sredstvo odvraćanja, pa bi se moglo reći da je svijet tada, koliko god se to činilo kontradiktornim, bio sigurniji. Postojala je relativna stabilnost, tačno se znalo gdje je Rubikon koji se ne smije preći. Međutim, i tada je bilo 100 unutrašnjih i 80 međunarodnih sukoba u kojima je poginulo 23 miliona ljudi”, kaže Lončar na početku intervjua.
Kako se navodi, i dalje je aktivan na svjetskoj sceni i član je, između ostalog, Svjetskog savjeta vjerskih i duhovnih vođa, panevropskog think-tanka European Leadership Network i predsjednik Savjeta Instituta za Balkan i Bliski istok.
Osim toga, predaje na Visokoj školi za međunarodne odnose i diplomatiju u Zagrebu.
Na pitanje kakav je sadašnji svijet odgovara da nakon kraja Hladnog rata svijet više nije bio bipolaran nego unipolaran, na čelu s SAD, “koje, nažalost, nijesu iskoristile šansu da svijet povedu u dobrom smjeru”.
“Napravili su grozne greške, naročito s izvozom demokratije, ratom u Iraku i lošom procjenom Arapskog proljeća. Rusija je, pak, polako stala na svoje noge i istaknula želju da postane barem regionalna, ako već ne globalna sila. Danas je svijet deideologizovan i multicentričan, pojavila se Kina, zatim Japan, Indija, Brazil, čak Iran. Prevladava pragmatičnost i savezništva zavise isključivo od interesa. Potvrđuje se u potpunosti poznata Bizmarkova misao da nema trajnog prijateljstva nego samo trajnih interesa. Kako se interesi mijenjaju tako se mijenjaju i savezništva. Osim toga, svijet je povezan kao nikad ranije, gotovo sve što se negdje dogodi preko noći poprimi globalni značaj, ali, s druge strane, međunarodna scena sve je više fragmentisana. Ta je međuzavisnost praćena s nejedinstvom i zato je situacija toliko neizvjesna. U takvom svijetu živimo skoro dvije decenije”, navodi on.
Lončar ističe da je jedna od stvari koja je obilježila 2016. godinu na međunarodnom planu to što je svjetska ekonomija konačno izašla iz recesije. Ipak, kako navodi, nezaposlenost je, osim u SAD, i dalje visoka – u evrozoni je 11 posto.
“2017. – godina najvećih iskušenja u 21. vijeku”
“Nezadovoljstvo srednje klase u modernim zapadnim društvima sve je izraženije, što se posebno pokazalo na američkim izborima i na referendumu o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije. U politici su zadominirali populizam i demagogija, koji su bili oružje i Donalda Trampa i zagovornika Bregzita. Pojačava se antiglobalizam, jer se pogrešno shvata da je on donio društvenu nepravdu, a ne liberalni kapitalizam oslonjen na globalizaciju, koja sama po sebi nije negativna. Nadalje, Rusija se vratila na međunarodnu scenu, naročito preko rata u Siriji. Geopolitička situacija se još pogoršala, nepovjerenje raste. Tramp i Vladimir Putin najavili su spremnost za nove odnose, pa i saradnju i partnerstvo u rješavanju ključnih svjetskih problema, ali su obojica i naglasili potrebu jačanja vlastitih nuklearnih snaga. Godina završava s negativim bilansom, svijet je u sve većem haosu”, kaže on.
Poslednji šef jugoslovenske diplomatije tu navodi da će 2017. biti godina najvećih iskušenja u 21. veku.
“Najvažniji će biti odnosi SAD, Rusije i Kine, s tim da će se uspostaviti saradnja ili će se produbiti nepovjerenje. Nejasno je što će biti od tog dvoje. Posebno je to bitno za situaciju na Bliskom istoku. U Evropskoj uniji dolaze četiri velika izazova, izbori u Francuskoj i Njemačkoj, kriza u Italiji i Bregzit. Sve što je kulminiralo u 2016., a kao posljedica razvoja u poslejdnje dvije decenije, mora se rasplesti. Slijedi nam, dakle, godina početka raspleta”, ističe Lončar.
Na konstataciju da je nekada bilo nezamislivo da građanski rat “u jednoj razmjerno nevažnoj zemlji kakva je Sirija može da ima toliki uticaj na svjetsku politiku”, Lončar kaže:
“To je istina. I u vrijeme Hladnog rata bilo je puno ratnih sukoba, ali oni su se odvijali bez opasnosti da dođe do globalnog konflikta. U sirijskom ratu učestvuju i SAD i Rusija, koje pod geslom borbe protiv terorizma faktično međusobno vode posredan rat. Pri čemu je Rusija tu doživjela svoju vojnu reafirmaciju, a Amerika izgubila na prestižu”.
“Irak – abortus američke politike”
Govoreći o utisku koji je na njega ostavljala nekadašnja Sirija, Lončar kaže da je to “bila civilizovanija zemlja arapskog svijeta” .
“Istina autokratska, ali funkcionisale su i neke demokratske institucije. Sirija je bila sekularna država u kojoj su u miru i slozi živjele različite vjerske grupe”, navodi on.
Ali, izbio je narodni ustanak.
“Jeste, kao u većini arapskih zemalja. U Arapskom proljeću artikulisalo se nezadovoljstvo srednje klase prosvećenih ljudi protiv autoritarnih režima izraslih iz antikolonijalnog pokreta. Nažalost, taj se pokret birokratizovao i umjesto daljnje emancipacije građana nastali su korumpirani autoritarni režimi, koji više nijesu bili progresivni nego su se pretvorili u svoju suprotnost. Zato su se mase pobunile. Ti su ustanci, međutim, u ovim redom sekularnim državama probudili islamski fundamentalizam, koji je Zapad podržavao na pogrešan način. Priznajem, nije se lako bilo u sve to umiješati, ali interevencija u Iraku bila je ogromna greška američke politike. Tu je SAD potkopao svoju pozitivnu ulogu koja mu je bila namijenjena po okončanju Hladnog rata. Bio je to abortus američke politike”, istakao je Lončar.
Na pitanje šta je trebalo da Amerika učini kada je počelo Arapsko proljeće Lončar odgovara:
“Nije, na primjer, trebalo tako grubo rušiti Gadafija. Moralo se s njim razgovarati i tražiti postepenu demokratizaciju. Sve je trebalo raditi daleko opreznije. Jedan Mubarak dugo je bio saveznik i prijatelj Amerike, a onda su ga odjednom napustili, pogrešno procjenjujući ko će u Egiptu doći iza njega. Gadafi je sigurno bio autokrata, ali nije bio korumpiran. Raskošno je živio, međutim iskorijenio je siromaštvo u Libiji i bio je u jednom razdoblju prosvjetitelj i emancipator tog naroda i kohezivni faktor. I u Iraku je bio autokrata, surov i opasan, koji je imao pretenzije i prema susjednim državama i trebalo je s njim se obračunati. Ali, ne na način na koji je to učinjeno. Nije to bio rat protiv Sadama nego protiv arapskog naroda. Ponavljam, ti su autoritarni režimi, ne diktature, fundamentalizam držali pod nadzorom. Imate danas u Turskoj Erdogana koji je autokrata”, kaže on.
Prema njegovom mišljenju, Gadafi je bio pozitivniji nego što je Erdogan.
“U Libiji društvene razlike nijesu bile velike, a Gadafijev kult ličnosti imao je pozitivnih strana, kao i Titov u Jugoslaviji. Naravno, oni se ne mogu istorijski upoređivati”, dodaje Lončar.
Posljednji šef jugoslovenske diplomatije tu navodi da je terorizam koji je nastao poslije Arapskog proljeća specifičan po tome što “nema nikakve jasne ciljeve osim uništenja zapadnog svijeta”.
“Mi ne znamo za šta se oni konkretno bore. Zato je borba protiv terorizma jedan od četri svjetska prioriteta. Teroristi imaju danas i svoju državu i ako se još dokopaju nuklearnog oružja ugroziće cio svijet. Njima ono neće biti sredstvo odvraćanja nego uništenja. Terorizam mora ujediniti najveće nuklearne sile, SAD, Rusiju i Kinu. S tim u vezi je drugi svjetski prioritet, nadzor nad nuklearnim oružjem. Treći je globalno zagrijevanje i zato je ovogodišnji Pariski sporazum o klimatskim promjenama veliki uspjeh. Četvrti prioritet je međunarodni organizovani kriminal kojeg je internet učinio vrlo prodornim i opasnim. Svjetski konsenzus o ovim prioritetima više se ne može odlagati. Nadam se da će odnosi između Trampa i Putina donijeti novi početak kojem će se onda priključiti Kina i Evropska unija. Njih su dvojica sada na potezu, a prvo bi trebala uslijediti saglasnost o Siriji”, navodi Lončar.
Kako kaže, konzansus o Siriji bi podrazumijevao “završetak rata i da Asad, koji je sada premoćan, ostane na vlasti, ali ne kakav je bio ranije nego se Sirija mora demokratizovati, a opozicija pomilovati – nema drugog rješenja”.
“Rusi ni na šta drugo ne bi pristali, a Amerika ništa više od ovog ne može postići. SAD, Rusija i Kina moraju u ovaj kontekst uvesti Saudijsku Arabiju, Iran i Tursku. Tramp i Putin najavili su nove odnose, na neki način uspostavljanje ravnoteže interesa. Postavlja se pitanje kakva bi to ravnoteža bila. Ona može biti pozitivna, ako se u prvi plan stave svjetski prioriteti relevantni za sigurnost, a može biti i negativna, u slučaju da bi se temeljila na podjeli sfera uticaja u duhu Jalte. Tramp je, što je rekao Henri Kisindžer, velika neizvjesnost, ali može biti i najveće, prijatno iznenađenje”, kaže on.
“I Trampa i Putina je stvorila situacija”
On tu navodi da Trampa ne smatra a priori negativnim i da je on “nedefinisan”.
“Izašao je s dobrom tezom da Amerika mora razmisliti o svojoj spoljnoj politici i vojnoj ekspanziji koja je neracionalna i uvodi zemlju u nepotrebne konflikte. SAD ima širom svijeta 750 vojnih baza, šta će im sve to? Kisindžer je rekao i da bi Tramp spoljnu politiku trebalo da uskladi sa unutrašnjom. Naime, američka srednja klasa nezadovoljna je inostranom politikom svoje države, 61 posto građana SAD je ne odobrava. Dakle, većina stanovništva bila je prije izbora antiestablišmentski raspoložena i Tramp je vrlo vješto to iskoristio, obećavši novu politiku i bolje odnose s Rusijom. Govorio je on i dosta toga što je bilo ‘nonsens’, ali narod je čuo što je želio, prekid kontinuiteta. Američka neuspješna i opasna inostrana politika doživjela je na izborima tešku kritiku vlastitih građana, bez obzira na to je li Tramp ovo jasno artikulisao. Situacija je stvorila Trampa”, ističe on.
Prema njegovim riječima, Tramp bi mogao da ima pozitivniju ulogu od Baraka Obame koji je mnogo toga uradio na domaćem planu, Amerika je izašla iz recesije, uveo je zdravstveno osiguranje za sve, ali mu je spoljna politika išla pogrešnim putem.
“Imao je on sjajnih govora, doktrina mu je bila dobra, no na kraju ništa od toga nije realizovao. Ukupno je njegov bilans pozitivan, ali ispod očekivanja”, kaže Lončar.
Lončar ističe da je i ruski predsjednik Vladimir Putin takođe “proizvod situacije – haosa u koji je Rusija upala u vrijeme Jeljcina”.
“Autokrata je i uveo je u državu red služeći se i ruskim patriotizmom odnosno nacionalizmom. Ruski patriotizam i nacionalizam imaju veliku istorijsku vrijednost, zahvaljujući njima Rusija nije izgubila niti jedan rat. Zapad je pogriješio kad je pristupio Rusiji kao sili poraženoj u Hladnom ratu, umjesto da je tretira kao državu koja je takođe doprinijela završetku tog razdoblja i stvaranju uslova za izgradnju novog poretka. Bilo je potrebno materijalno joj pomoći, kao što je to zagovarao čuveni američki diplomata i istoričar Džordž Kenan. Zato je Putin danas kakav jeste, održava se na nacionalizmu. Vjerujem da je toliko realan da ne misli da može biti vodeći svjetski faktor, ali regionalni i time relativno svjetski može biti. Putin je u Rusiji jako popularan, podržava ga 80 posto građana, ali ih i 71 posto traži bolje odnose s Amerikom”, ističe on.
A gdje je Evropa u mogućem svijetlu dogovora Trampa i Putina?
“Na raskrsnici. U vlastitoj je krizi koju je nesigurna globalna situacija učinila još složenijom. Evropa je zasnovana na usklađivanju nacionalnih i zajedničkih interesa, solidarnosti i na tome da bude globalni samostalni igrač, ali je posustala u svim tim stvarima. Razlike unutar EU se produbljavaju, euro je donio samo prednost članicama koje su ekonomski konkurentnije, a ugrozio je manje razvijene zemlje. Nema zajedničke monetarne i fiskalne politike i Grčka ili Italija nalaze se u teškoj situaciji, a Njemačka, Švedska ili Holandija idu prema naprijed. Na pitanju Grčke slomila se evropska solidarnost, Njemačka nije bila na nivou svoje odgovornosti”, kaže posljednji šef jugoslovenske diplomatije.
“Ako Le Penova pobijedi – kraj EU”
Nakon Drugog svjetskog rata u Evropi nije bilo države koja je bila tako dominantna kao što je sada Njemačka, konstatuje hrvatski portal.
Lončar procjenjuje ta li je takva uloga Njemačke pozitivna ili negativna.
“To je moglo biti pozitivno, ali se nije tako odrazilo. Kad je na dnevni red došla Grčka, Njemačka je zaboravila da je nakon Drugog svetskog rata bila na koljenima i da je ustala zahvaljujući zapadnoj pomoći i opraštanju plaćanja reparacija”.
Kako kaže, odluka njemačke kancelarke Angele Merkel o prihvatanju izbjeglica je bila “dobra, humana, ali se negativno odrazila na Evropsku uniju jer je dio članica protiv prihvatanja izbjeglica – to je ta kontradiktornost”.
Osim toga, Lončar navodi da se Bregzit “može preživjeti”, da će mnogo veće posljedice toga biti na Velikoj Britaniji i da bi za EU bilo od toga mnogo gore da u Francuskoj na predstojećim predsjedničkim izborima pobijedi Marin Le Pen”.
“U Nemačkoj će ojačati Alternativa, ali realno je da na vlasti ostane demokršćansko-socijaldemokratska koalicija. Međutim, u slučaju da Marin Le Pen bude izabrana za francusku predsjednicu mislim da je gotovo s Evropskom unijom”, navodi Lončar.
Ipak, Lončar kaže da nije izvjesno da će ona da pobijedi, ali to jeste opasnost koja visi iznad EU.
“Ozbiljna je situacija i u Italiji, ako će se financijska kriza produbljivati i jačati antievropski Pokret pet zvjezdica. Unija se mora promijeniti i na spoljnom planu, nije bilo potrebno da ide u Ukrajinu i Libiju. Kijevski Majdan bio je loša stvar, u Ukrajini je oboren legalno, demokratski izabrani predsjednik. Srušila ga je ulica u okviru koje se pojavio i ekstremni nacionalizam koji je iskoristio svoju šansu. Evropa je tu nepromišljeno uletjela na repu američke politike, ona mora biti partner SAD, a ne satelit. Znači, 2017. je godina velikih izazova, a i mogućih pomaka u izlasku iz krize svjetskog sistema, posebno liberalnog kapitalizma”, zaključuje Lončar.
