Ratnik kog su zbog dobrih djela nazvali Božji Rambo

Crni automobil zlokobnog izgleda, poput onih koji iz filmova o Pobješnjelom Maxu, viđan je na ulicama nekih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih gradova. Iako je taj Chevrolet Camaro izgledao kao najava nevolja, njegov dolazak značio je pomoć onima kojima je bila najpotrebnija. Za volanom je bio veliki humanista, bivši pripadnik danskih specijalnih snaga, Helge Majer, koji je koristio svoje resurse i rizikovao svoj život kako bi pomogao civilima.

Vjerni pratilac mu je bio “Amerikanac” – Chevrolet Camaro kog je, kako kaže, kupio od jednog američkog vojnika koji se morao vratiti u Sjedinjene Američke Države za 1.000 dolara, odnosno približno 4.000 tadašnjih njemačkih maraka.

Camaro je imao 5,7-litarski motor sa 220 konjskih snaga, a po potrebi je tu bio i Nitro – pojačanje od još 220 “konja”. Do 200 kilometara na sat je stizao za 13 sekundi.

Bio je teško uočljiv, imao je ojačanu karoseriju, oplate umjesto bočnih prozora, detektor mina… Pravo vozilo za preživljavanje u teškim uslovima, a Balkan je upravo to bio.

Za Al Jazeeru kaže kako je rasplamsavanje nevolja na početku 1990-ih pratio preko medija, gledao kako stradaju djeca i stari, koji se nisu mogli braniti od zla

“I jedne prilike čujem kako iz Crvenog krsta govore na televiziji kako ne mogu da pomažu u mjestima gdje je u toku sukob zaraćenih strana. Bio sam šokiran i pitao sam se kako je to moguće”, ističe.

Pokušao je preko njemačkih saradnika da pošalje pomoć, ali nije uspio, pa se potom obratio komandantu američke baze u Njemačkoj, US Rhein, gdje je radio i sve je bilo dogovoreno za manje od sat vremena. Odmah su mu rekli kako će mu pomoći i nisu razumjeli zašto su ga Njemci odbili.

“Na Balkan, u vrijeme ratova, sam došao prvi put 1991. godine i tada sam na vlastitoj koži iskusio šta sve rat znači. Prošao sam kroz Osijek, Vukovar, Vinkovce, hrvatske gradove koji su bili razoreni, a čiji su stanovnici ili izbjegli ili su bili protjerani. Stajao sam na jednoj raskrsnici u Osijeku, Srbi su granatirali grad, a na semaforu je bilo crveno svjetlo”, prisjeća se Danac.

Jedna priča ga uvijek prati kada razgovara sa nekim sa Balkana. Riječ je o dječaku Adnanu Spahiću, rođenom u Zvorniku, a koji je živio u Srebrenici. Majera je kontaktirala Adnanova majka koja je čula priču o „Ludom Dancu“. Spahićevog oca su ubili Srbi, govori naš sagovornik.

“Ona je zbog rata pobjegla u Njemačku i smjestila se u izbjeglički dom. Tamo je čula priče o ‘Ludom Dancu’ koji se vozi po Balkanu, pomaže ljudima, nosi pisma… Nadala se da ću moći da joj pomognem da nađe sina, ali to još uvijek nisam uspio”.

Od Srebrenice do Tuzle je Danac tražio dječaka, pomagao mu je i gradonačelnik Tuzle, ali nije uspio.

“Mislio sam da je mrtav, ali našao sam osobu sa tim imenom na Facebook-u. Poslao sam mu nekoliko fotografija u porukama, razveselilo bi me da ga pronađem dok sam živ, ali mi još nije odgovorio“, ističe ovaj heroj, koji odbija tu titulu i govori kako je samo želio pomoći tamo gdje su drugi odustali.

“Znam da svijetla u ratnim zonama ne rade, ali mi je to bilo prvo ratno iskustvo. Tako da sam stao na semaforu i stajao sam pet minuta dok nisam vidio kako prema meni ide plavi kombi. Kroz otvoreni prozor mi je vozač vikao ‘GO, GO, GO’, da se što prije sklonim”.

Kada se vratio u bazu, shvatio je šta se sve zbilo. Razgovarao je sa oficirom, ali je Majerov engleski bio loš da sve prenese.

“Uzeo sam Bibliju i rekao da, ako je Bog na Zemlju poslao Ramba, onda i ja imam takav trening. Tad mi je sveštenik dao nadimak ‘Božji Rambo’ i rekao da sam to ja i da imam podršku svih prijatelja da pomognem svim jugoslovenskim ljudima koji su u potrebi. To su u prvom redu djeca i stari, bez obzira na to da li su vjernici ili ne”.

Kada je riječ o vjeri, ističe da se mora poznavati kultura strane države kad se u nju odlazi.

“Hrišćani i muslimani imaju isto vjerovanje, istog oca, Abrahama. Stoga pomažem svoj braći i sestrama, ni manje, ni više. Bog mi je dao fizičku i mentalnu snagu, da prođem i dobijem svu obuku koju imam. Uspio sam da obavim sva svoja putovanja, sve misije, a da nisam morao da naudim nekome, jer su svi ljudi božja djeca”

U tom poslu je imao i dosta pomoći prijatelja.

“Kroz moje specijalne obuke u Sjevernoatlantskoj alijansi (NATO), napravio sam odlične kontakte sa raznim ljudima koji su mi pružali pomoć tokom misija”.

Kaže da je 1991. i 1992. godine djelovao samo u Hrvatskoj, da bi u ljeto ’92 počeo rat u BiH.

“Tada je nastao pakao na Zemlji. Svako se borio protiv svakoga, a ja sam ostao neutralan. Tako su porasli i moji problemi, nisam želio da pomažem samo jednima. Molio sam se Bogu za pomoć, da pomognem ljudima kojima pomoć treba, da me sačuva od zla (Majer na svojim misijama nije nosio vatreno oružje), kako bi bio uz one koje je strah i koji su u potrebi”.

Odlučio se na ortodoksan potez…

“Kazao sam: Ako uspijem sve proći-prekriću stranice svog Kur’ana i svoje Biblije zlatom i to obećanje sam ispunio”.

Dodaje da nije fanatični vjernik, ali smatra da je i dan-danas živ zbog Božje pomoći.

Posebno je bio slab na djecu i bolesne, kojima je nesebično pomagao. Svako njegovo putovanje ga je koštalo najmanje 1.000 njemačkih maraka, a napravio je približno 160 misija. Sve je to plaćao iz svoga džepa i nije tražio pomoć od drugih.

Zanimljivo je da Majerova supruga, sa kojom je u braku 45 godina, nije znala za njegove avanturističko-humanitarne ispade po Balkanu.

“Ma ne, nisam joj govorio šta radim, gdje sam, da djeci i starcima pomažem gdje je najgore. Govorio sam joj da se ne brine, kako idem samo do Zagreba”, govori Danac.

Odbio je odlikovanje američke vojske za djelovanje na Balkanu tokom ratova.

“Rekao sam im da meni to ne treba, nikakva medalja ne može zamijeniti dječiji zagrljaj, njihove ruke i osmjehe zahvalnosti. Svaki put kada sam dolazio, znao sam da se moj put isplatio ako sam obradovao neko dijete i to sam zato radio, a ne zbog nekih medalja”, zaključuje Majer.