Region

Rundek: Samo mudri kralj može da nas spasi

Foto: Neja Markičević

Jedan od najpopularnijih hrvatskih muzičara, Darko Rundek, nije omiljen samo u Hrvatskoj nego i širom regiona, a tokom četrdeset godina rada uspio je da se pozicionira i na međunarodnoj muzičkoj sceni. Nekadašnji frontman kultne grupe „Haustor” nije samo muzičar i pjesnik, on je i filmski i pozorišni kompozitor, pozorišni reditelj, a posljednjih godina i veliki ekološki aktivista. Sa suprugom Sandom Hržić, požorišnom rediteljkom i prevodiocem, živi na relaciji Brač-Zagreb-Pariz. Sa Rundekom smo razgovarali na zagrebačkoj Trešnjevci, nedugo nakon što je predvodio uspješan protest za spas obližnjeg, posljednjeg zagrebačkog otvorenog potoka.

Rundek vrlo rijetko daje intervjue – u prosjeku jednom godišnje, a u intervjuu za DW otvoreno govori o svom ekološkom i društvenom angažmanu, pogledu na svijet i Hrvatsku, globalnoj krizi liberalne demokratije, novim umjetničkim projektima… Rundek sa suprugom Sandom upravo završava rad na prevodu i izdavanju persijske poeme „Jezik ptica” iz 12. vijeka.

U posljednje vrijeme ističete se na ekološkim protestima. Što vas motiviše na ekološki aktivizam?

Intimno se ne osjećam kao aktivista i moj aktivizam se događa iz nužde. Kada me pozovu i akcija mi se čini smislena, onda i djelujem. Svuda oko sebe vidimo da se svijet mijenja. Kada smo na Braču vidimo da podmorski svijet izgleda poput Mjesečeve površine – više nema vlasulja, morskih krastavaca, algi, glavoča, svuda je samo sivi, pusti kamen. I na Braču i u Zagrebu vidim da je manje ptica. ‘Noćni’ sam čovjek, uvijek sam išao da spavam kada bi pred zoru počele da se javljaju ptice. U posljednje vrijeme me više ne tjeraju u krevet. Ne vidim više ni da mi se ose roje oko pića na terasi, kada vozim, na staklima automobila više nema onog tepiha mrlja od insekata. Sve nam govori da nestaje dio našeg živog svijeta i jasno je da je ravnoteža poremećena i da moramo da reagujemo. Oni koji su malo osjetljiviji na to, osjećaju tu potrebu. Čini mi se ipak da je sve više ljudi svjesno tih promjena, okupljaju se i mogla bi da se dogodi revolucija – nije to revolucija u marksističkom smislu, nego revolucija koja treba da osigura opstanak života na planeti.

Da li mislite da je moguće zaustaviti klimatsku katastrofu na globalnom nivou?

Ne znam, imam određene sumnje. U Njemačkoj je ta tema svakako mnogo prisutnija nego u Hrvatskoj i oni mnogo više vode brigu o zaštiti prirode. Ovdje mi se često događa da ljudi ‘bleje’ u mene dok im govorim kako stvari stoje. Ljudi bi trebalo da znaju da je to što piju mlijeko i jedu govedinu direktno povezano sa klimatskim promjenama jer je potreban ogroman uzgoj krava za to meso i mlijeko, jer goveda ispuštaju ogromne količine metana čiji je efekat staklene bašte mnogo veći nego CO2. Osim toga za njihov uzgoj se krče goleme površine šuma, time se uništava stanište drugih bića. Sve to da bi se proizvela stočna hrana. A da ne govorimo o tome u kojim uslovima se te životinje na tzv. „farmama“ rađaju, žive i umiru.

U knjizi „Šesto istrebljenje vrsta” navode se studije koje pokazuju da je izumiranje nezaustavljivo čak i na izolovanim ostrvima na kojima nema pesticida i zagađenja. Na svim nivoima i u cijelom svijetu bi trebalo da promijenimo način funkcionisanja, kako bi se zaustavile ove katastrofalne klimatske promjene. Treba znati da obnovljivim izvorima energije ne može da se zamijeni sve ono što će faliti ako se zatvore atomske centrale i ‘prljave’ elektrane. Moramo, prije svega, da smanjimo potrošnju energije, ali i potrošnju dobara kao takvu.

Jeste li vi to učinili u vašem domaćinstvu?

Sanda i ja činimo sve da smanjimo potrošnju i nastojimo da se ponašamo u skladu sa onim što propovijedamo. Prestali smo da jedemo meso, mlijeko i mliječne proizvode, u prodavnicu nosimo torbu, za povrće i voće imamo posebne pamučne kese, ne koristimo plastične, sve što može da se kupi na mjeru, kupimo na mjeru, i težimo ka nula smeću, pred kućom imamo dvorište sa kompostom za organski otpad… Životu oko sebe dajemo pažnju, pokušavamo da budemo pažljivi jer je pažnja ono što čovjek u životu može najviše da da svijetu.

Kada uporedite život u Francuskoj i Hrvatskoj da li može da se kaže da je promjene ‘nacionalnog’ životnog stila lakše sprovesti u manjoj zemlji?

Sa tehničke strane bi to trebalo da bude tako, ali u Hrvatskoj vlada takva razjedinjenost da su promjene gotovo nemoguće. U poređenju sa skandinavskim državama, koje su nam bliže po broju stanovnika, u Hrvatskoj su solidarnost i jedinstvo, jasno vođstvo i prepoznavanje dramatičnosti trenutka na puno nižem nivou i zapravo ih ni ne vidim. Manje zemlje, ako nisu dovoljno bogate, više se trude da liče na velike države. Trude se da troše koliko i veliki troše, umjesto da pokušaju da nađu svoj cilj i pristup koji će biti moderniji i progresivniji od velikih. U Hrvatskoj se na proteste povezane sa klimatskim promjenama još gleda kao na hir srednje klase koja je dovoljno bogata da može sebi da priuštiti bavljenje pitanjima klime. U velikim zemljama ipak jačaju pokreti kojima su klimatske promjene glavni problem i koji radikalnim metodama pokušavaju da prisile moćne strukture na promene. To je pitanje opstanka ljudske vrste. Nestaćemo, ako odmah nešto ne preduzmemo i o tome svjedoče i brojne naučne studije.

Predvodili ste nedavno protest za spas potoka Črnomerec, posljednjeg zagrebačkog otvorenog potoka, a u decembru ste digli glas protiv sječe gradskih šuma i izazvali brzu reakciju ‘Hrvatskih šuma’. Kako građani reaguju na te vaše akcije?

Iskreno sam bio iznenađen koliko mnogo ljudi se okupilo za spas potoka i postao sam svjestan da stvarno veliki broj ljudi osjeća i vidi šta se zbiva, te da žele nešto da učine. Pitanje je kako artikulisati tu potrebu jer se kod nas često sve svodi na političke razmirice i etiketiranje. Na Braču imam komšije strance, Šveđanku i Amerikanca i oni se stalno čude kako ljudi u Hrvatskoj ne mogu normalno da se dogovore kako da se riješi neki komunalni problem i kako se stalno sve svodi na pitanje ko je iz koje političke stranke.

Zašto smatrate da je važno sačuvati poslednji zagrebački nebetonirani potok?

Zato što je on veza prirode sljemenske šume sa rijekom Savom i onda dalje sa Crnim morem (smijeh). On je dio zelenog i plavog krvotoka Zagreba i njegovim zatvaranjem ne bi se samo uništio prostor na kojem građani mogu da uživaju u prirodi usred grada, nego i staništa pa i zaštićenih životinja kojih još tu ima. Nedavno sam u Srbiji pomagao inicijativi koja se bori za spas rijeka Stare planine. U zemljama koje teže pristupanju Evropskoj uniji prisutan je trend da pokušava da se podigne udio obnovljivih izvora energije, pa su krenuli na rijekama i rječicama da grade hidrocentrale. Tako su u Srbiji investitori odlučili da grade hidrocentrale na planini koja je prokrvljena potočićima i rijekama i još su odlučili svu tu vodu da zarobe u cijevi pa ona više ne bi slobodno tekla Starom planinom. To znači smrt prirode Stare planine. Najluđe je u svemu to što je takav zahvat potpuno neisplativ jer su cijene radova daleko iznad onog što bi se dobilo od struje od tih malih hidrocentrala. Čini mi se da na Zapadu postoji mnogo slobodnog kapitala koji treba negdje da se oplodi i onima koji odlučuju o takvim stvarima je najvažnije samo da se lova vrti.

Kako komentarišete činjenicu da se u Hrvatskoj gotovo uopšte ne raspravlja o održivom razvoju iako ta tema dominira u EU i zapadnim demokratijama?

Realno, ne vidim naznake održivog razvoja ni u zemljama u kojima se o tome mnogo priča. Održivi razvoj podrazumijevao bi smanjenje potrošnje, ali ne vidim da se to igdje dešava u značajnijoj mjeri. Naša ekonomija počiva na crpljenju nafte, za njeno crpljenje potrebno je sve više i više energije i mi bismo morali da se odmaknemo od nafte, ali to ide veoma sporo. Kada gledamo iz funkcionalne perspektive, teško je ući u korijen problema. U današnjem svijetu više ne postoji neka vrsta osjećaja svetosti prirodnog svijeta, koji je povezan sa nekim višim smislom, i onda je teško bilo šta promijeniti. Sanda i ja se upravo bavimo izdavanjem persijske duhovne poeme „Jezik ptica” iz 12. vijeka. Prevela je Sanda, a ja sam joj u tome pomogao. Ta nas poema, na neki način, upozorava na jedinstvo svijeta, koje zaboravljamo u ovom vremenu buljenja u ekrane i trkom za gomilanjem materijalnog i stvari koje nikog zapravo ne čine srećnim. Potraga za smislom možda je važnija nego ikada.

Sve veći broj ljudi okreće leđa potrošačkom društvu i jurnjavom za materijalnim dobrima u želji da žive srećnije i zdravije. Eskapizam uzima maha. Mislite li da će taj trend da potraje?

Na kraju će svi biti prisiljeni tako da žive. Moćnima eskapizam nije drag jer slabi njihovu moć, a slabi ih i manja potrošnja jer cijeli sistem funkcioniše na potrošaču. Ako se neko odmetne od potrošačkog društva, znači da cijeli sistem dovodi u pitanje.

Mnogo se raspravlja o krizi liberalne demokratije i kapitalizma. Šta je, prema vašem mišljenju, alternativa postojećem sistemu?

Ja sam rojalista. Liberalna demokratija i kapitalizam su mašina koja upravo proždire samu sebe. Političari su svjesni da bi za stvarnu promjenu morali da donose nepopularna rješenja, ali to bi značilo njihov kraj jer nepopularni političari gube pozicije. Mi zapravo imamo krizu političkih dugova jer svi samo misle kako da nakon četiri godine mandata opet podmite birače.

Budući da sam rojalista, smatram da jedino mudro vođstvo – mudri kralj – može da promijeni stanje stvari.

To bi podrazumijevalo i da je taj kralj dobronamjeran humanista.

Zašto ne bi bio dobronamjerni humanista? Moj kralj bio bi humanista i ne bi mario samo za vlastito dupe. Nije vladanje društvom malena i lagana stvar, to je težak posao i traži mudrog čovjeka. Samo vođstvo mudrog kralja može da nas spasi iz ove situacije kad je cijeli svijet pred kolapsom. Dogodiće se prirodne katastrofe zbog kojih će morati da se suspenduju postojeće institucije i demokratski sistemi, a u tom neizbježnom scenariju priželjkujem vođstvo mudrog kralja. Mi smo sve bliže vanrednom stanju zbog stvarnog kolapsa današnjeg svijeta.

Da li ste ikada poželjeli da se aktivno baviti politikom, da budete taj mudri kralj?

Bože sačuvaj! Bilo je nekoliko propalih pokušaja ovdašnjih političara da me pridobiju na svoju stranu, ali su brzo odustali jer je bilo jasno da me to ne zanima.

Kako komentirišete situaciju u Hrvatskoj?

Meni je ovo što živimo žalosno. Svakih nekoliko dana, kad otvorim novine, bude mi mučno jer je toliko jeftinog podmetanja i sitnog šićarenja. Žalostan je manjak ambicije naših političara i ne razumijem zašto je tako. Zemlja je prekrasna, priroda nije previše upropaštena, imamo pametnih i divnih ljudi koji puno znaju i puno mogu, a mi smo kao društvo u cjelini na tako niskom nivou razvoja da smo sasvim bijedni.

Dozvoljavate li političarima da koriste vaše pjesme u kampanjama?

Ne. Moje pjesme koriste se samo na protestima. Iako, nijednu nisam pisao sa namjerom da bude buntovna. Ay Carmela je nastala kao pozorišna pjesma, za kontekst španskog građanskog rata, a postala je pjesma onih koji zagovaraju revoluciju. Šejn, koji ima himnički pobunjenički status uopšte nije buntovna i sasvim je intimna pjesma, a Sejmeni su inspirisani filmom, a ne ratom sa kojim su je mnogi kasnije povezali. Nisam pjesnik buntovnik, dogodilo se samo da su neke moje pjesme ljudi povezali sa pobunom.

Da li ste ikada požalili što niste razvijali karijeru pozorišnog reditelja umjesto karijere muzičara i pjesnika?

Nisam. Pozorištu doprinosim tako što često komponujem za pozorišne predstave. Smatram da posao pozorišnog reditelja nije jedan od mojih većih talenata. Muzika je moj medijum i u muzici dajem najbolje od sebe.

Kako ste se zainteresovali za persijsku poeziju?

Sanda: Bilo je to davno, na prvoj godini Akademije. Otkad smo se upoznali, persijska poema „Jezik ptica” stalno je sa nama. U tom prvom naletu do nas je stigao samo miris te poeme koju sam koristila u istraživanju u jednom internacionalnom pozorišnom projektu. Za tim sam mirisom krenula u Francusku. U Parizu sam došla do dramatizacije pod nazivom Sabor ptica, prevela je na hrvatski. U više navrata smo radili predstave ili pozorišne radionice vezano uz neke njene djelove. Darko je uvijek bio blizu. Radio je muziku za Pustopoljinu potrage, Pustopoljinu ljubavi i druge. Ta se poema na razne načine vrtjela oko nas, radila koncentrične krugove sve dok jednog dana, prije dvadesetak godina, nisam krenula ozbiljno u prevođenje. Prevodila sam je preko francuskog jezika. Željela sam da shvatim šta se tu stvarno događa, i ne samo u smislu njenih pozorišnih odsjaja, nego šta je zaista u njoj. Bilo je i nekoliko persijskih znalaca koji su mi objašnjavali šta nije bilo jasno i malo po malo je sazrela želja da cijelu poemu prevedem na hrvatski jezik. Sada smo pri kraju i krajem maja poema će izaći u izdanju „Planetopije”.

Kada možemo da očekujemo novi album? Prošle godine objavili ste singlove, ali albuma još nema.

Umjesto rada na albumu mnogo sam ‘šarao’ i radio razne stvari. U Beogradu su bili dani Darka Rundeka i predstavio sam pet različitih projekata. Kada smo slavili 20 godina od „Apokalipsa” okupio sam muzičare iz Zagreba koji su sad moj veliki band, Ekipa. Ekipa je snimila i nedavno objavila album međimurskih pjesama „Mura, Mura” u izdanju Menarta i Longplaya, gdje se pojavljujem u ulozi muzičkog producenta. U posljednja dva mjeseca koncertirao sam sa džez orkestrom HRT, Tamburaškim orkestrom HRT, Cul de Sacom, i učestvovao na sešnima improvizovane muzike.

Ali da, radim i na novom albumu sa Ekipom. Ona tri singla koja smo objavili prošle godine vjerovatno uopšte neće biti na albumu, jer bi htjeli da se drži zajedno kao jedinstvena cjelina.

2

avatar
1000
2
0
0
 
2
Budimo realniDajbogtipomogo
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Budimo realni
Gost
Budimo realni

Rundek legenda!

Dajbogtipomogo
Gost
Dajbogtipomogo

Milo je kralj !

Send this to a friend