Solidarnost u bosanskom gradu Prozor: Imami prva adresa za pomoć

Pandemija virusa COVID-19 mnoge je u Bosni i Hercegovini natjerala da vrijeme provode u kućnom ambijentu. Naravno, silom prilika, značajan broj ljudi je doslovno na prvim linijama. To su prvenstveno medicinski radnici, policijski službenici,  novinari i mnogi drugi, čiji angažman se nerijetko i ne primjećuje ali je itekako važan. Na prvim linijama, uz svoj narod i sa svojim džematlijama u novonastalim okolnostima su i brojni imami. Aktivnosti u džamijama su obustavljene, ali, to uopšte ne znači da su imami izgubili kontakt sa ljudima. Naprotiv.

Područje Medžlisa islamske zajednice Prozor čine povratnički džemati – njih ukupno pet – u kojima djeluje isto toliko imama. Uz aktuelne trendove iseljavanja stanovništva, posebno mlađih ljudi, i starosna struktura džemata je uveliko promijenjena. Tako su u mnogim selima ostale da žive uglavnom starije osobe. Novonastale okolnosti su itekako otežale njihov ionako težak i nezavidan život, prvenstveno u smislu nabavke ljekova i osnovnih životnih potrepština. Najbliža rodbina je nerijetko daleko, u većim gradovima, pa i van Bosne i Hercegovine, čime je prva adresa obraćanja za pomoć mjesni imam.

Spremi spisak pa u čaršiju

Amir-ef. Drežnjak je već 17 godina imam džemata Lizoperci. Iako ni sam nije najboljeg zdravlja, na raspolaganju je svojim džematlijama.

„Moje džematlije i ja, i bez ovih okolnosti, a sada pogotovo, funkcionišemo tako da oni znaju da sam im uvijek na raspolaganju. Stariji su to ljudi. Mnogi od njih nisu u stanju otići do grada i kupiti lijekove ili hranu. Tada zovu mene. Evo, upravo pred sobom imam dva spiska potrepština koje za ljude trebam uzeti, čim krenem u grad. Uglavnom su to lijekovi“, kaže efendija Drežnjak.

“Čast mi je služiti ljudima. Učim ezane, ljudi ne dolaze, poštuju odluke i instrukcije, ali iz razgovora s njima osjetim da im je teško bez džamije. Sticajem okolnosti, proteklih dana sam u džematu imao i nekoliko dženaza. Sve je prošlo po instrukcijama i uz prisustvo najbliže rodbine. Gledao sam ljude koji stoje ispred svojih kuća i tužno posmatraju nekolicinu nas dok nosimo i ukopavamo umrle. U svim drugim okolnostima bi bili s nama, ali se mjere opreza moraju poštovati. Ponosan sam na njih i ponosan sam što sam u prilici da im iziđem u susret i bar malo olakšam cijelu ovu situaciju“, zaključuje efendija.

Zanimljivo, spomenuo je da među onima kojima na takav način pomaže ima i katolika. Tako su ga zvali i katolici, Cvitan i Anica iz susjednog sela. Djeca su im u Zagrebu, a potrebe za ljekovima su nešto što je svakodnevnica. Naravno, kupio im je ljekove i radiće to sve dok bude potrebno.

Uz koronu, prijete i požari

Situacija je slična i na drugom kraju Opštine. U džematu Šćipe djeluje Selvedin-ef. Imamović. Rođen je upravo u Šćipama i jako dobro poznaje stanje i potrebe svojih džematlija. I sam im je na raspolaganju.

„Tu sam, s njima dijelim istu sudbinu i rado pomognem gdje god mogu. Obilazim ljude, posebno starije. Obilazim osobe koje su u izolaciji i pomažem ih oko svakodnevnih potrepština. Moj džemat čine Šćipe, Here i Kute te selo Memići u kome je svega nekoliko Bošnjaka. Redovno ih posjećujem“, priča Selvedin-efendija.

On je i koordinator Medžlisa Prozor za socijalna pitanja pa ima potpuniji uvid u socijalnu sliku ljudi. U koordinaciji sa ostalim imamima povremeno radi raspodjelu paketa pomoći koji pristignu od lokalnog Centra za socijalni rad te onih iz Rijaseta. Naglašava da ga posebno sretnim čini da ima ljudi koji i ovim teškim danima misle na druge i žele im pomoći.

„Pratimo situaciju i rješavamo barem najprioritetnije slučajeve. Naravno, dobri ljudi uvijek priskoče u pomoć. Tako rješavamo pitanja poput školovanja jetima, stipendiranja učenika medrese ali i slučajeve koji se usput dese“.

Da jedna nevolja rijetko dolazi sama, pokazalo se ovih dana na mnogim mjestima u okolini Prozora, pa i u samim Šćipama. Lijepo vrijeme čini svoje, pa su mnogi našli za shodno da se pozabave čišćenjem i uređivanjem svojih njiva te neminovnom proljetnom sjetvom. Nakon poprilično suhe zime bez obimnijih padavina, požari su skoro pa neminovnost. Vatrogasna brigada uvijek ima pune ruke posla, a i mještani su u stalnoj pripravnosti. Besanih noći je bilo na Lugu, gdje je lokalna džamija zajedno sa stambenim objektima spašena u posljednji tren, kao i u Grevićima gdje je vatra u nekoliko navrata intervencijom mještana odbijana od sela.

U istom safu

Požari nisu zaobišli ni Šćipe, gdje je bila možda i najteža situacija. Nepristupačan teren i jak vjetar doprinijeli su tome da vatrogasci nisu uvijek bili u prilici reagovati, pa je najveći teret pao na mještane i Selvedin-efendiju.

„Umorni smo ali se moramo boriti. Vatra se stalno primiče selu, vjetar nam otežava… Baš kad pomislimo da smo ugasili požar, vatra se javi na drugoj lokaciji. Rasporedili smo se. Pomažu nam i vatrogasci tamo gdje mogu prići. Dosta šume je izgorjelo ali je najvažnije da zaštitimo kuće. Nemamo ni struje“, govori efendija Imamović.

Nije mu teško biti sa svojim džematlijama. Mnogi su stariji od njega, ali se opet uvažava njegovo mišljenje.

„Osjećam se kao neki komandant od koga ljudi i u ovoj pandemiji, i tokom ovih požara, očekuju da vodi glavnu riječ. Tu sam, nije mi teško i kad god trebalo, biću sa svojim narodom. Trenutno nam nije lahko, ali ćemo se izboriti“.

Bliži se ramazan, ljudi su se poželjeli džamije i safova. Oba prozorska imama su zanimljivog mišljenja:

„Jedva čekamo da ponovo osjetimo ljepotu tih džamijskih safova. Do tada, mi i naše džematlije smo, evo, opet u zajedničkom safu, i protiv korone, i protiv požara