Region

Stambolić – od najbližeg saradnika do posljednje žrtve Miloševićevog režima

Režim Slobodana Miloševića počeo je posljednji mjesec svog života još jednom – posljednjom – odmazdom nad političkim protivnicima: otmicom i smrću Ivana Stambolića 25. avgusta 2000. godine.

Tog ljeta, mnogi nisu imali dilemu da je zemlja na pragu velike prekretnice, ali su rijetki mogli da pretpostave da će baš Stambolić, ključna ličnost u Miloševićevom usponu na vlast i najbrže odbačeni saradnik, biti žrtva čija će smrt zapečatiti deceniju obilježenu najsurovijim događajima u istoriji Srbije poslije Drugog svjetskog rata.

“Srbija se nikada nije suočila sa suštinom sukoba između Stambolića i Miloševića, što nastavlja da povlači posljedice do dana današnjeg”, prisjeća se advokat Radoje Stefanović, višedecenijski saradnik obojice, u razgovoru za BBC na srpskom.

Da je razlaz mogao biti drugačiji, slaže se i kosovski političar Azem Vlasi.

“Da je Stambolić ostao na političkoj sceni, sigurno ne bi bilo tolike zle krvi i, što je najvažnije – onih koji danas nastavljaju politiku Miloševića”, kaže Vlasi.

“Odlučan i zabrinut”: Posljednji susreti

Izbori za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, na kojima je Stambolić navodno planirao da učestvuje, bili su zakazani za 24. septembar 2000.

Vlasi, koji je sa Stambolićem ostao u prijateljskom kontaktu i nakon njegovog povlačenja iz politike početkom 1990-ih, posljednji put ga je sreo par mjeseci ranije, u junu.

“Prvi put od kada se povukao iz politike vidio sam ga ozbiljno zabrinutog za stanje u Srbiji i put kojim će zemlja dalje krenuti”.

Stambolić ga je tada upoznao da idejom opozicije da se kandiduje na septembarskim izborima, što je „razmišljao da nerado prihvati”.

“Bio je odlučan da se Miloševiću mora stati na put”, ističe Vlasi.

Kaže da je to doživio kao „odraz Stambolićeve političke hrabrosti, ali i velikog osjećaja odgovornosti i krivice što je izveo Miloševića na scenu”.

“Htio je da pokuša da ispravi grešku koju je napravio”, zaključuje Vlasi.

Otmica

Stefanović kaže da je često išao u šetnju sa Stambolićem po Košutnjaku, „kako bismo pričali o važnim stvarima, da ne bi mogli da nas prisluškuju”.

“Zvali smo to odlazak u šumu, on je uveo tu naviku”, dodaje.

Tog 25. avgusta, Stambolić se spremao da proslavi rođendan mlađe ćerke Tijane i uveče ode na Sabor trubača u Guči, kaže Stefanović.

“Sigurno tog dana nije očekivao da će umjesto u Guči završiti na Fruškoj gori”, zaključuje Stefanović.

On ocjenjuje da je njegov višedecenijski saradnik i prijatelj sigurno bio „svjestan opasnosti”.

“Nekoliko puta, neposredno pred ubistvo, Ivan je prognozirao da Miloševiću dolazi kraj, ali se i pitao neće li još neko veliko zlo da napravi. ‘Taj ne može da ode mirno’, govorio je”, sjeća se Stefanović.

Ivan Protić, tadašnji dopisnik španske novinske agencije EFE iz Beograda, prisjeća se da je do novinara „stigla vijest da je nestao, nije se znalo da je u pitanju otmica”.

“U svakom slučaju, smrdjelo je na nešto kriminalno i nevezano sa njegovom voljom”, kaže za BBC na srpskom.

Ivan Stambolić otet je dok je trčao u beogradskom parku Košutnjak 25. avgusta 2000. godine. Pretpostavlja se da je likvidiran istog dana.

Njegovi ostaci pronađeni su marta 2003. godine u jami sa živim krečom na Fruškoj gori u blizini Novog Sada.

Obdukcijom se ispostavilo da je ubijen metkom u potiljak, ali i da nedostaju pojedini djelovi skeleta.

Misterija ostataka: Kosti koje nedostaju

Stambolićevi ostaci pronađeni su u jami na Fruškoj gori marta 2003. godine zahvaljujući iskazu svjedoka-saradnika. Utvrđeno je da su pri zakopavanju posuti živim krečom.

“Kreč mogu da objasnim početnom idejom da se unište tragovi zločina, ali ništa značajno za naš rad time nije uništeno”, kaže u razgovoru za BBC specijalista sudske medicine Slobodan Savić, koji je sa kolegom Miroljubom Obradovićem uradio obdukciju, a zatim vještačio na sudu.

Obdukcijom se ispostavilo da nedostaju pojedini djelovi skeleta.

Kako se navodi u pravosnažnoj presudi Vrhovnog suda Srbije iz 2007. godine, „na licu mjesta gdje su pronađeni posmrtni ostaci oštećenog nisu pronađeni svi djelovi njegovog tijela – nedostaju obje šake, jedan vratni pršljen i podjezična kost”.

“Nismo pronašli tragove drugih povreda, koje ja ipak ne mogu sasvim da isključim”, kaže Savić.

Međutim, profesor Savić misli da po sredi nije bilo mučenje, već nemarnost.

“Koliko je meni poznato, niko od specijalista nije bio na licu mjesta tokom ekshumacije”, ističe on i dodaje da je sa kolegama „samo vidio fotografije mjesta odakle su zvanično neidentifikovani ostaci dopremljeni u Institut za sudsku medicinu”.

On ocjenjuje da je „logičnije objašnjenje” da se „radi o sitnim kostima, koje mogu da se odvoje raspadanjem tkiva i koje ne bi uspio da nađe neko [nedovoljno stručan], ko ne zna šta tačno traži”.

„Međutim, i poslije tolikih godina, takve nedorečenosti vas muče”, ističe Savić.

Pregledajući ostatke, obducenti su naišli na još jedan kuriozitet – kroz jednu ulaznu ranu u potiljačnom dijelu lobanje ušla su dva projektila.

On kaže da je za njegovih 37 godina prakse to bio „jedini takav slučaj”.

“Našli smo jednu povredu od projektila, u potiljačnom predjelu, što je tipično za egzekucije i dva olovna projektila, bez izlazne rane”.

On dodaje da su “balistički eksperti kasnije utvrdili da se ne radi o jednom projektilu koji se raspao, nego o dva različita”.

Savić objašnjava da se može desiti „kada se puca iz blizine”, te da „sudsko-medicinska literatura poznaje takve slučajeve”.

“Brutalnost ubistva pokazuje prije svega lični animozitet ne neposrednog izvršioca, već nalogodavaca, namjerno to kažem u množini”, ocenjuje Ivan Protić.

Istoričarka Ljubinka Trgovčević takođe smatra da je u načinu na koji je Stambolić ubijen postojalo nešto „patološko”.

“Onaj (ili oni) koji je to ubistvo naredio je napravio monstruozni plan – da ga ponizi klečanjem pred rakom koju su kopali, da ga potom polije krečom. Da ispari. Da od njega ništa ne ostane”, kaže ona za BBC.

“Tako nisu radile službe, niti su smjele bez naređenja sa najvišeg mjesta”, dodaje ona.

Suđenje i presude

Prvostepena presuda, koju je u julu 2005. godine donijelo Posebno odjeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala okružnog suda u Beogradu, poslala je iza rešetaka osmoricu visokih funkcionera Službe državne bezbjednosti i pripadnika Jedinice za specijalne operacije (JSO).

Osuđeni su na maksimalnu kaznu zatvora od 40 godina.

Pravosnažna presuda Vrhovnog suda, doneta 2007, jedina je u domaćem pravosuđu u kojoj je Slobodan Milošević označen kao nalogodavac, što je kasnije osporavao njegov advokatski tim.

Protić podsjeća da Miloševiću, čije se ime navodi u pravosnažnoj presudi, nikada nije suđeno.

Međutim, nije optimističan da bi to zaista istjeralo pravdu na vidjelo.

“Mislim da fer i objektivno suđenje, koje ne bi bilo farsa, nije moguće čak ni sad, nakon dvije decenije”, zaključuje Protić.

Povodom dvadeset godina od otmice Stamobolića, BBC se za komentar obratio i Mioljubu Vitoroviću, tadašnjem specijalnom tužiocu za borbu protiv organizovanog kriminala.

“Sve što sam imao da kažem o Stamboliću rekao sam u završnoj riječi”, odbio je Vitorović.

“Diplomatičan i lakovjeran” – Stambolić kao političar

Stambolićevi savremenici opisuju ga kao “diplomatičnog, ali lakovjernog” političara, koji je “duboko vjerovao u demokratiju”.

Samim tim, slažu se, „Stambolić je vjerovao da volja jednog čovjeka ne može biti presudna”.

Protić ističe da je imao i „rijetku osobinu” za političare.

“Nije se bavio privatnim životom svojih suparnika i nije prebrojavao krvna zrnca, što je Milošević inače koristio za političku borbu”.

Njegov štićenik Milošević, kojeg je poznavao sa studija na Pravnom fakultetu, početkom 1970-ih mu je postao zamenik u beogradskom „Tehnogasu”.

Pozicija se upraznila prelaskom Radoja Stefanovića, koji je i sam radio kao Stambolićev zamjenik, na direktorsko mjesto u drugu firmu.

“Stambolić je beskrajno vjerovao Slobodanu Miloševiću i imao je lijepo mišljenje o njemu”, kaže Stefanović.

On se prisjeća da, dok su svi zajedno radili u „Tehnogasu” prepričavao sljedeći vic: „Ako pitaš mene koliko je 2 i 2, ja ću da kažem ‘Četiri’, a ako pitaju Slobu, on će reći ‘Vjerovatno četiri, ali hajde da pitamo Stambolića.”

Stefanović ocjenjuje da je Stambolić „1987, pred Osmu sjednicu, još bio „uljuljkan” idejom da će Miloševićeva nacionalistička politika naići na kritiku, a ljudi oko njega osvijestiti, samo treba biti strpljiv”.

Osma sjednica

Osma sjednica Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Srbije (SKS) održana je 23. i 24. septembra 1987. i smatra se ozvaničenjem nacionalističke politike Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika SKS.

Na sjednici je smijenjeno nekoliko funkcionera beogradskog komiteta Komunističke partije Srbije, inače Stambolićevih saveznika.

Smatra se definitivnim razlazom između Stambolića i Miloševića.

Stambolić, tadašnji predsjednik Predsjedništva Srbije, smijenjen je u decembru 1987. kada se i povukao iz politike.

U korijenu sukoba bili su različiti pristupi traženju rješenja za ondašnju ekonomsku situaciju, etničke tenzije na Kosovu i njegov status u okviru Federacije.

“Stambolićev put za rješavanje problema na Kosovu – pružanje pomoći federalnih organa kosovskom rukovodstvu u smirivanju tenzija – bio je dobar, spor i koristan”, ocjenjuje Protić.

“Ivan je bio teško pogođen ishodom Osme sjednice, teško se sa njim moglo razgovarati tih mjeseci”, kaže Stefanović.

Stambolić se privremeno povukao iz politike, a Milošević je devedesetih poveo zemlju u ratove.

“Fatalni zaokret”: Zašto sukob Stambolić – Milošević i dalje tinja

Njegovo povlačenje sa političke scene Vlasi opisuje kao „fatalni zaokret, koji je dobro do svih tragedija koje su se potom desile”.

Međutim, Stambolić nije potpuno nestao – održavao je lične kontakte, javno je pozvao Miloševića da podnese ostavku kada je na protestima 9. marta 1991. na ulicama Beograda u sukobima između demonstranata i policije pale prve žrtve.

Takođe je posjetio je ratno Sarajevo u pokušaju da pokaže da ne razmišljaju svi na isti način.

Stefanović smatra da je važno „objasniti da ono što je Jugoslaviju uvuklo u sukobe nije moralo tako da se završi u tolikoj krvi”.

“Ne možemo se miriti i živjeti u normalnom zapadnobalkanskom ambijentu ako se ljudima u Srbiji svakodnevno servira da su Hrvati ustaše i zločinci, da su Crnogorci nekakvi separatisti koji su protiv crkve, da su Albanci primitivni divljaci koje treba otjerati preko Prokletija”.

Ni ovog 25. avgusta, dvije decenije kasnije, nema zvaničnog obilježavanja godišnjice Stambolićeve smrti.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Miko
Gost
Miko

slobo najvece zlo koje se rodilo na nasim prostorima zadnjih 500 godina pihhhhhhhh

Milutin
Gost
Milutin

Slažem se, ostade samo još jedan na vlasti iz te klape, i to u CG

Broj 1
Gost
Broj 1

Ma slobo je duša od čovjeka 😂

ilke
Gost
ilke

Jel je Milo tada jos bio Srbin ili je vec postao Montenegrin?

Dgra
Gost
Dgra

Jel je Nole tada još bio Crnogorac ili je postao veliki Serbin?

Darina
Gost
Darina

Veliki Ivan Stambolić. Slava mu vječna.

Send this to a friend