Tomić o gastarbajterima: Musavi seoski dripci vraćali su se kao građani i gospoda

Kolumnista Jutarnjeg lista i hrvatski pisac Ante Tomić tvrdi da su nekadašnji gastarbajteri promijenili i unaprijedili bivšu Jugoslaviju, iako su najčešće bili doživljavani oholim i sebičnim hvalisavcima. Ipak, Tomić kaže da “smo svi na kraju profitirali od njih” jer su oni-novine nisu tada lagale, kaže-zaista bili na privremenom radu u inostranstvu.

“Oni su se vraćali ženama i djeci za Božić. Njihovi sinovi i kćerke išle su s nama u školu. Uvijek su imali najljepše torbe i pernice. S trkačkim biciklima i pravim kožnim loptama, gastarbajterska djeca mogla su da biraju prijatelje, a ne kao mi koji smo trpjeli bezveznjake, samo da nam neko dođe na rođendan. Gastarbajteri su, osim toga, u zavičaju gradili kuće, sadili su vinograde. U penziji su se zauvijek vratili, a kad koji umre, sahrane ga na lokalnom groblju, pored njegovih roditelja.”

Tomić ističe da je popularno vjerovanje da se “nekadašnja jugoslovenska država loše odnosila prema gastarbajterima, a da ni gastarbajteri nisu posebno voljeli jugoslovensku državu”. I to nije bez osnova, tvrdi. Mnogo je bilo slučajeva da bi “nevoljnik došao kući nakon beskrajne vožnje, ne bi se još ni raspakovao i podijelio poklone, a već bi ga neki ušljivi udbaš došao kinjiti, prijetiti kako će mu oduzeti pasoš ako ne kaže ko je u Gasthausu Romanija pjevao ustaške”.

Tomić kaže da je sve to drugačije od “ovih današnjih gastarbajtera za koje se i ne pretvaramo da su privremeno u inostranstvu”.

“U tu užasnu komunističku diktaturu gastarbajteri su se vraćali. Uprkos svim neprijateljstvima, Jugoslavija je starom naraštaju gastarbajtera bila njihova otadžbina. Neobična je pojava da Republici Hrvatskoj, za koju se generalno misli da je bolja, pravednija i slobodnija, novi naraštaj nije ni približno tako odan. Kraj svih priča kako smo se spasili otkako smo stekli nezavisnost, ovoj se državi nesumnjivo vjeruje manje.”

“Predsjednica, kako vidimo”, piše Tomić “više i ne računa na njih, nego po Argentini traži rezervno stanovništvo. Gledamo cijele porodice kako odlaze s osječkog i đakovačkog perona znajući da je to zauvijek, da novi ekonomski emigranti nemaju smiješnu ambiciju da zidaju veliku kuću u svom selu i da časte sve u kafani kako bi pokazali da su uspjeli. Jednom kad odu, Hrvatska njima više ništa ne znači.”

On ističe da su se jugoslovenski gastarbajteri, koji su svojevremeno mahom išli u Njemačku, na mnogo načina promijenili i da ih je ona učinila boljima, razumnijima, osećajnijima, pristojnijima.

“Jednom musavi seoski dripci što su umjeli samo da mlate motikom i da sijeku kosirom, iz prosvećene evropske zemlje vraćali su se kao građani i gospoda, samosvjesni, dobro obučeni, pruski disciplinovani, švapski marljivi i precizni, vladajući različitim obrtima. Naučili su od svega pomalo, da zidaju, da upravljaju građevinskim mašinama, da razvode strujne kablove, da spajaju cijevi za vodu, postavljaju pločice i popravljaju automobile, a alati u njihovim radionicama i garažama bili su uvijek čisti, nauljeni i lijepo složeni, sve s njemačkim imenima… ‘Ajde u p…u materinu’, reći će na kraju poraženo, ‘dodaj mi te tamo zelene.'”