Region

Tužna životna priča: Mladić koji je svojim riječima simbolizovao besmisao rata

Bahrudin Kaletović (Tuzla, 1971 – Tuzla, 1998), je bio desetar (regrut) Jugoslovenske narodne armije (JNA) i jedan od simbola sukoba u Sloveniji koga je 1991. godine, u jeku ludila u koje je Jugoslavija tonula, širom zemlje proslavio televizijski prilog Yutela.

Postao je poznat široj jugoslovenskoj javnosti u jeku sukoba u SR Sloveniji 1991. godine. U tom trenutku Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA – Zagreb bio poslat u SR Sloveniju. U ranim satima 27. juna 1991. godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) SR Slovenije.

Novinar Yutela Ivica Puljić je intervjuisao Bahrudina na liniji vatre na Krakovskem Gozdu dok je ležeći u šumi držao položaj. Taj dvominutni intervju, a i sam Bahrudin, su ušli u kolektivno sjećanje svih pripadnika južnoslavenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog.

Ivica Puljić: “Kakvo je stanje?”

Bahrudin Kaletović: “Je*eno, eto kakvo.”

Ivica Puljić: “Znate li protiv koga se borite?”

Bahrudin Kaletović: “Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, je*i ga, ko će drugi.”

Reporter nastavlja i postavlja pitanje da li zna zbog čega se vodi rat.

“Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više”, odgovorio je tada devetnaestogodišnjak iz Tuzle.

Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971. godište, Fahir Imamović 1972. godište i Florim Kasumi 1971. godište) koji su tek bili došli u vojsku. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba. Sam Bahrudin je kasnije bio zarobiljen od pripadnika slovenske TO. Prema riječima njegovog strica, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili.

Nešto kasnije, Bahrudin i preostali zarobljeni regruti (vojnici) su dobili civilnu odjeću i pušteni su da se vrate kućama. Poslije nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti su dobili pozive da se jave u JNA kako bi doslužili ostatak vojnog roka.

Bahrudin je poslat u Đakovo gdje je služio ostatak vojnog roka kao dio 17. korpusa JNA – Tuzla. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru. Bahrudin je međutim sa cijelom svojom jedinicom bio zarobljen i u Đakovu nakon što se rat u Hrvatskoj rasplamsao, iako kao član vojničkog orkestra nije bio na samoj liniji fronta u Hrvatskoj. Poslije je bio pušten na slobodu. Bahrudin se konačno “skinuo” iz JNA 29. 11. 1991 godine, na Dan Republike koja tada više nije postojala.

Po početku rata u Bosni i Hercegovini Bahrudin se prijavio u rezervni policijski sastav. Prema vlastitom svjedočanstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini je bio vezista, često na prvoj liniji fronta gdje je vidio pravi pakao.

Demobilizovan je po završetku rata 24. aprila 1996. godine.

Bahrudin se oženio 1993. godine. Iz tog braka mu se rodila kći Esmeralda i sin Damir. Sanjao je da će biti muzičar i svirao je gitaru. Bahrudin je u vremenu nakon jugoslavenskih ratova svirao sa svojom grupom u Zagrebu.

Nesrećno je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1998. godine kada je posjetio Tuzlu da vidi porodicu, odnosno novorođenog sina.

Send this to a friend