Zašto se Srbija naoružava ako želi mir

Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, najavio je ulaganje više od milijardu eura u naoružanje i vojnu opremu samo ove godine.

Kao svojevrsnu mantru posljednjih godina predsjednik Srbije Aleksandar Vučić spominje nekoliko pojmova-mir, stabilnost, dijalog. S druge strane, često je na vojnim vježbama, pozira u ruskim borbenim avionima, govori da Srbija mora biti vojno spremna za suočavanje s agresijom i priča o naoružavanju-svoje države ili susjeda.

Posljednja u nizu izjava, koju je dao na vojnoj vježbi na poligonu u Nikincima nedaleko Beograda i koja je završila na naslovnicama, jeste priča o ulaganju više od milijardu eura u naoružanje i vojnu opremu samo ove godine što je ocijenio najvišim izdvajanjem u regiji, ne računajući 2,5 puta po broju stanovnika brojniju Rumuniju.

“Kada hoćete da budete vojno neutralni morate da budete dovoljno snažni da se odbranite od onih koji bi svoju vojnu snagu mogli da koriste kao sredstvo političkog pritiska. Dakle, morate da budete dovoljno snažni da vas svi poštuju i da svi poštuju nezavisnost vaše zemlje”, rekao je Vučić u jednoj od svojih izjava koje i danima kasnije u javnosti budu predmet analiza i svojevrsnog dešifrovanja.

Nabrajao je potom sve što Srbija planira nabaviti, među ostalim i borbene helikoptere, izrazio zadovoljstvo zbog svega i najavio još značajnija ulaganja u odbrambene kapacitete države kojoj je na čelu.

Nije riječ o “naoružavanju do zuba”

Uz primjedbu da nije riječ ni o kakvom “naoružavanju do zuba”, kako se to u medijima predstavlja, nego o održavanju postojećih odbrambenih sposobnosti, Katarina Đokić iz Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku odmah ukazuje kako “cifru od milijardu eura na godišnjem nivou treba uzeti sa velikom rezervom”. Objašnjava i da cijeli ovogodišnji budžet Ministarstva odbrane Srbije iznosi nešto manje od 600 miliona eura, od čega više od polovine ide na plate i doprinose. Budžetska stavka za naoružanje i vojnu opremu ne iznosi više od 17 miliona eura, čime dodatno potkrepljuje svoju tvrdnju da je izrečeni iznos “jednostavno previsoka cifra da bi se došlo do nje čak i preraspodjelama unutar budžeta Srbije”.

Bez obzira o kojem iznosu se radi, ipak se postavlja pitanje je li Srbiji, u teškom ekonomskom trenutku u kojem se nalazi zajedno sa cijelim Balkanom, zaista potrebno da uloži silan novac u modernizaciju i naoružavanje vojske.

“Težak ekonomski trenutak nije po sebi argument protiv izdvajanja za odbranu: pojedina ekonomska istraživanja u drugim zemljama su pokazala da povećanje izdataka za odbranu može pozitivno uticati na ekonomski razvoj. Važnije pitanje je koliko svrsishodno se novac u sistemu odbrane troši. Čini se da tu ima dosta problema, kao što je ulaganje u projekte koji objektivno ne mogu da krenu, iznuđene nabavke naoružanja ili remonta u “minut do dvanaest” i ad hoc promjene prioriteta (pa se za jedno budžetira novac, a za drugo troši)”, navodi Đokić.

Po njenim riječima, “neefikasno trošenje u sistemu odbrane znači da ima manje novca na raspolaganju za druge potrebe Vojske Srbije, ali i za druga kapitalna ulaganja i druge sektore kao što su prosvjeta, zdravstvo, itd”.

Jasno je da Srbija, kao i mnogi u regiji, ima vojsku koja bi trebala služiti u mirnodopske svrhe. Ako je negdje potrebno ulagati, logičnije bi bilo ulagati u resurse i obuku ljudi (vojnika) koji mogu pomoći u slučaju prirodnih katastrofa (poput poplava kakve su pogodile Srbiju, Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu prije četiri godine ili požara kakve je imala Grčka prije nekoliko dana).

Ciljevi politike odbrane po svom karakteru jesu mirnodopski, dodaje Đokić, i napominje kako su to odbrana zemlje, dakle ne napadanje drugih, doprinos miru u regiji i svijetu, evropske integracije, odbrambena saradnja), ali je “pitanje koje prijetnje po bezbjednost pretežu: one na koje se odgovara vojskom ili one na koje se odgovara drugim sredstvima”.

“Uprkos tome što se iz izjava zvaničnika i sa naslovnih strana pojedinih novina može steći utisak da spoljna agresija samo što nije počela, sami nacrti strategija odbrane i nacionalne bezbjednosti kažu da je “spoljna agresija malo vjerovatna, ali se ne može isključiti”. Uopšteno gledano, nacrti strategija više su posvećeni nacionalnoj nego ljudskoj bezbednosti. Tako da, iako građane u praksi više ugrožavaju elementarne nepogode, korupcija i siromaštvo nego agresija spolja, iako je statistički gledano veća vjerovatnoća da prosječnu građanku Srbije ubije suprug nego raketa ispaljena iz neke susjedne države, čini se da će fokus ostati na odbrani od ovog drugog“, konstatuje Đokić.

Grahovac: Rata neće biti

Nikakvog rata, niti agresije, pogotovo međudržavnog sukoba neće biti, smatra Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike. No da će biti priča o potrebi naoružavanja i ulaganja u vojnu opremu u to je uvjeren. Kaže: “Još dugo godina.”