Kosmos

Šta svaka peta žena ima zajedničko sa astronautima

Ilustracija, foto: Pixabay

Hiljadama godina ishrana je bila pogonsko gorivo za čovjekove istraživačke uspjehe i neuspjehe. To je posebno tačno kada je riječ o svemirskim letovima.

Od ključnog je značaja spriječiti da astronauti tokom misija, koje ponekad traju mjesecima, postanu neuhranjeni.

Ali savremena nauka o ishrani ide dalje od toga. Cilj joj je da izvuče maksimalni učinak iz posade, a da pritom umanji štetne posljedice boravka u svemiru i spriječi dugoročne rizike po zdravlje kao što su kancer i srčana oboljenja.

Možda ulaganje tolikog napora u brigu o ishrani šake ljudi koji su se otisnuli u svemir djeluje pretjerano.

Ali svako novo otkriće u istraživanju svemira, kao i većina dosadašnjih, direktno utiče na one koji su ostali na Zemlji.

Loš vid i plodnost: gdje je tu veza?

Neki astronauti se vraćaju iz svemira sa očnim problemima. Među tim problemima su pojave u dnu oka poznate kao „fleke od vate” – čupave male tačke na mrežnjači – i oticanje očnog nerva.

Drugim riječima: neki astronauti su otišli s planete sa savršenim vidom, a kad su se vratili, bile su im potrebne naočare.

Ranije se smatralo da je za to kriv uticaj mikrogravitacije na cirkulaciju, zbog čega je dolazilo do promjena u tjelesnim tečnostima i uvećanja pritiska na mozak.

Ali te teorije ne objašnjavaju zašto kod samo 30-40 odsto astronauta nastanu problemi s očima. Da li, možda, postoji neki drugi razlog?

Naša teorija je da genetske razlike mogu da utiču na to kako funkcionišu krvni sudovi.

Kada se to spoji sa okidačem koji je prisutan tokom boravka u svemiru – kao što su promjene u tjelesnim tečnostima – dobijamo opterećenije krvne sudove u oku i oko njega. To uzrokuje uvećanje pritiska, što dovodi do problema s okom.

Kod članova posade sa tim simptomima ustanovljena je znatno veća koncentracija jedinjenja po imenu homocistein, ne samo tokom boravka u svemiru i po povratku na Zemlju, već i prije leta.

Homocistein je dio biohemijskog procesa koji se odvija u praktično svakoj ćeliji u tijelu i traži više različitih tipova vitamina B kako bi se odigrao.

Možda je astronautima koji su prijavili probleme s očima zbog njihovog genetskog sklopa potrebna veća doza vitaminâ B nego ostalima.

Zanimljiv podatak u ovom istraživanju jeste taj da žene sa sindromom policističnih jajnika (PCOS) takođe znaju da imaju povišenu koncentraciju homocisteina, kao i teškoće sa cirkulacijom slične onima primijećenim kod astronauta (muškaraca) sa očnim problemima.

PCOS utiče na funkciju jajnika. On je glavni razlog za probleme sa plodnošću i smatra se da 20% svih žena pati od njega.

To oboljenje nije sasvim proučeno i trenutno ne postoji lijek. Ali moguće je da i ženama sa PCOS, pošto imaju sličnu krvnu sliku, dodatni vitamini B mogu dobro doći.

Za to još ne postoje konačni dokazi, ali Nasa i ljekari iz klinike Mejo u Minesoti rade na studijama kako bi istražili potencijalnu vezu.

Ovo istraživanje ima potencijal ne samo da eliminiše jedan od ključnih rizika u svemirskim misijama, već i da doprinese razumijevanju sindroma od kojeg pate milioni ljudi.

Manjak sunčeve svjetlosti

Naša koža stvara vitamin D kada je izložimo suncu. On je neophodan za zdravlje kostiju, zuba i mišića.

Astronauti ne dobijaju dovoljno vitamina D tokom misija u svemiru, pošto su zaštićeni od izlaganja sunčevoj svjetlosti, a ne dobijaju ga dovoljno ni iz namirnica koje jedu.

Kako bismo proučili posljedice manjka izloženosti sunčevoj svjetlosti, sarađivali smo sa ekipama koje zimu provode u istraživačkom centru Makmurdo, na Antarktiku, gdje sunca bez prestanka nema tokom šest mjeseci.

Tamo smo izveli eksperimente kako bismo ustanovili da li uzimanje dodatnog vitamina D u dovoljnoj mjeri zamjenjuje sunčevu svjetlost.

Prva studija pokazala je da male dodatne količine jesu uvećale nivo vitamina D, ali da veće doze nisu postigne značajniji efekat.

Kada je američka Nacionalna medicinska akademija uvećala potrebne količine vitamina D kod žitelja Sjeverne Amerike, ova studija je, uz mnoge druge, pomogla da se donese ta odluka.

Takođe smo otkrili da tjelesna težina, ili indeks telesne mase (BMI), utiče na uspješnost primjene suplemenata.

To ima smisla, pošto masnoća grabi vitamin D i sprječava ga da se zadrži u krvi.

U našoj drugoj studiji usmjerili smo interesovanje na funkciju imunološkog sistema i stres, koji se tiču kako astronauta, tako i ekipa koje prezimljuju na Antarktiku.

Otkrili smo da su ti faktori, izgleda, u sadejstvu. Ljudi kod koji su primijećeni znaci stresa i nizak nivo vitamina D po pravilu su se teže nosili sa virusima kao što je herpes, koji su bili primireni u njihovim tijelima.

U studijama o vitaminu D, subjekti su uglavnom makar donekle bili izloženi suncu, što je potencijalno kvarilo rezultate. Ova proučavanja na Antarktiku omogućila su nam da izuzmemo taj faktor i pokazala da nove preporučene doze vitamina D za najšire stanovništvo imaju smisla, ali da se vrlo malo koristi ostvaruje od dodatno uvećanih doza.

Tajna snažnijih kostiju

Gubitak koštane mase već dugo predstavlja jedan od najvećih problema za svemirske putnike. Astronauti gube oko 1% koštane mase mjesečno, što je količina koju oboljeli od osteoporoze izgube u toku jedne godine.

Masa nestaje zato što tijelo ne opterećuje kosti gravitacijom, te stoga ono „odlučuje” da možete da opstanete i sa manjim skeletom. U prosjeku su potrebne godine da se poslije jedne misije košana masa povrati.

Poslije višegodišnjih uspješnih i neuspješnih pokušaja, otkriveno je da nekoliko specifičnih promjena u ishrani pozitivno utiče na zdravlje kostiju.

Astronauti koji su više jeli ribu kao što su losos i skuša manje su gubili koštanu masu u orbiti. Takođe smo otkrili da dijete sa više voća i povrća pomažu jačanje kostiju.

Nasuprot tome, veći unosi gvožđa i natrijuma ubrzavali su gubitak koštane mase.

Nalazi su pokazali da astronauti koji su se dobro hranili, uzimali dovoljno vitamina D i redovno vježbali nisu patili od gubitka koštane mase tokom šestomjesečne misije u svemiru.

To je bilo prvi put u 50 godina čovjekovih letova u svemir da su članovi posade uspjeli da održe gustinu svojih kostiju samo putem ishrane i vježbi.

Ti rezultati takođe imaju direktne implikacije na praktično svakog na Zemlji, gdje bi te iste promjene u ishrani mogle da održe vaše kosti zdravima.

Utiranje puta

Dok se primičemo šestoj deceniji čovjekovih svemirskih putovanja, stojimo na pragu ljudskog pohoda u svemir. Rizici po zdravlje koji to prate značajni su i pravilna ishrana bi mogla da se pokaže ključnom za duže i dalje misije ka drugim planetama, kao što je Mars.

Moramo da smjelo upotrijebimo i proširimo saznanja o ishrani stečena u 21. vijeku i ujedinimo medicinske i naučne timove kako bismo omogućili buduća istraživanja, istovremeno donoseći korist cijelom ljudskom rodu.

O ovom članku

Ovaj analitički tekst BBC je naručio od stručnjaka koji rade za spoljnu organizaciju.

Dr Skot M. Smit i dr Sara R. Zvort vode Nutricionističku biohemijsku laboratoriju u Nasinom Svemirsom centru Džonson, u Hjustonu, u Teksasu.

Ostavite komentar prvi!

avatar
1000
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!

Send this to a friend