Patrijarhalne vrijednosti u modernom braku: Poštovanje ne izlazi iz mode

Kako nije mogla da ukine ljubav, crkva je pokušala da je dezinfikuje, pa je stvorila brak – zapisao je pjesnik Šarl Bodler. Mnogi su mu na tome, glasno ili prećutno, zamjerili, ali ova institucija je svakako preživjela čak i u savremenom vremenu koje živimo. Činjenica je, ipak, da se promijenila, “izobličila”, dopunila. Jer moderno doba traži i moderan oblik partnerskog života, pa tako imamo šarenolike forme zajedništva, od “divljeg” braka u kome se dvoje nisu registrovali pred matičarem, ali žive zajedno, preko odnosa vjenčanih koji su pod istim krovom samo vikendom i onih koji su sva pravila ispoštovali, ali se ne poštuju, do zajednice razvedenih supružnika koji stanuju na istoj adresi.

Koliko smo se uopšte navikli na to da ova institucija nije ono što je nekad bila? I da li je u modernom braku moguće da se održe patrijarhalne vrijednosti? Da neke ključne ostanu vječne. Ili je vrijeme trajno pregazilo temelj na kojem je bračna zajednica počivala?

U namjeri da dođu do odgovora na ova pitanja, Novosti su razgovarale sa Bojanom Kučinar, psihologom i psihoterapeutom.

“Danas se sve češće čuje od mladih parova da je brak prevaziđena institucija, da papir ne znači ništa, da oni žive u “otvorenom” ili “slobodnom” braku”, kaže Bojana.

“Gledajući suštinski, taj dokument i ne znači mnogo, važnije je pitanje kvaliteta odnosa, čvrstine i postojanosti zajedništva. Ali posmatrajući simbolično, papir bi mogao da predstavlja zvaničan, dobrovoljan pristanak pojedinca da uđe u zajednicu sa drugim i aktivno učestvuje u njoj, da sa njim gradi jedan sistem. Danas se, međutim, uglavnom grade površni odnosi koji se vrlo lako prekidaju čak i uslijed manje krize, a onda svako živi za sebe. Kao da uopšte nema zajedništva”.

Imajući u vidu veliki broj razvoda, nasilje u porodici, kratkotrajne i površne veze, sagovornica “Života plus” kaže da se nameće pitanje – da li smo toliko napredovali da smo prevazišli instituciju braka ili nam je ona postala prezahtjevna?

“Ako je svrha braka, odnosno porodice, da pojedincu omogući stabilnost, red, poredak i podsticajno utiče na njegov razvoj, što je osnovna potreba svakog čovjeka, poražavajuća statistika o broju razvoda ide u prilog tome da nam sve više manjka sposobnosti za zajedništvo”, zaključuje psiholog.

Da li smo se zapravo mi prilagodili novom dobu ili ono nama, pa je zbog toga sve manje volje i potrebe da sa nekim dijelimo život? Ili smo bili prinuđeni da u brak “uvezemo” ne samo savremene forme, nego i vrijednosti? Sagovornica ističe da moderno društvo vrlo vrednuje individualizam.

“Egocentrična kultura, kakva vlada danas, na prvo mjesto stavlja zadovoljenje sopstvenih potreba, dok smo ranije gradili kolektivni duh, imali zajedničke ciljeve. Sada je samo bitno da se utole lične težnje, pa tako i onaj drugi sa kojim živimo predstavlja samo instrument za zadovoljavanje naših potreba. Živimo i u potrošačkom društvu, pa ako partner ne ispunjava određene ciljeve, mi ga mijenjamo i tražimo nov “proizvod”. A sve ovo ide u prilog potrebi za slobodom, jer je ideja da je tradicionalni brak robija i da od pojedinca traži puko žrtvovanje”, navodi Bojana.

Čini se tako da se sve glasnije podsmijavamo zajednici u kojoj su se partneri vjenčali, dobili djecu, žive zajedno, poštuju se i sve dijele nadvoje. Kao da nam je ta slika postala izuzetak, a ne pravilo.

“Jer tradicionalna porodica više nije moderna, pa tako zbog potrebe da budemo u trendu ismijavamo sve što je tradicija. Mislim da je riječ o vrlo površnom pristupu. Lako prihvatamo ono što nam neko drugi servira kao ispravno. S druge strane, takav tip zajedništva podrazumijeva angažovanje, ulaganje, odgovornost, pa ako nemamo sposobnosti za to, posegnućemo za racionalizacijom kao mehanizmom odbrane. U pitanju je postupak omalovažavanja vrijednosti i ciljeva koje pojedinac nije uspio da postigne, te se drugom, zamjenskom cilju, koji je dostupan, pripisuje znatno veća vrijednost od prvobitno željenog”, objašnjava psiholog.

Statistika pokazuje da se u Srbiji svaki četvrti par razvede i to u prvih pet godina braka, a da se u odnosu na 20. vijek prepolovio broj registrovanih bračnih veza. Brojke pokazuju da je ova institucija sve manje popularna, ali da, ipak, opstaje u nekom obliku. Da bi brak mogao da preživi, stručnjaci kažu da je prirodno da se malo oblikuje, prilagodi savremenom dobu, ali da opet zadrži neke patrijarhalne vrijednosti.

“Da bi savremena porodica opstala, članovi porodice bi trebalo da imaju zajednički cilj, jer ih on drži na okupu i daje im stabilnost. U patrijarhalnom vremenu znalo se šta je to i svi članovi su radili na tome da ga dostignu. Jasno su bile podijeljene uloge i poslovi, muškarac je materijalno privređivao, žena je brinula o djeci i domaćinstvu, a i djeca su imala svoje obaveze, pa su tako svi odgovorno pristupali zajednici. Danas je drugačije. Više nema podjele na muške i ženske poslove, što je dobro, ali je poželjno da se zna šta je čija obaveza u zajednici, kako bi se održao red. Jedna od bitnijih vrijednosti koja se neprimjetno gubi kada je u pitanju savremeni brak, jeste poštovanje. Nekad su se rjeđe brakovi zasnivali iz ljubavi, postojali su ugovoreni, muškarci i žene nisu ni znali sa kim stupaju u zajednicu, ali bi tokom vremena izgradili odnos poštovanja. Dalje bi se on pretvorio u prijateljstvo, a prijateljstvo bez ljubavi ne postoji”, navodi Bojana.

Zašto bi neke arhaične norme trebalo da se vrate i samo malo modifikuju, kao što su džentlemenski odnos supruga prema ženi ili brižan odnos supruge prema mužu? Zato što je tako izgleda, ipak, bilo bolje.

“Muškarci i žene su danas više nego ikad zbunjeni svojim ulogama, jer se one preklapaju. Dame iz potrebe da pobjegnu iz potčinjenog položaja odlaze u ekstrem, pogrešno razumijevajući emancipaciju, pa se tako bore za prevlast, poprimaju i neke muške karakteristike, što zbunjuje muškarce i oni ne znaju kako da se postave i odgovore na, njima nerazumljive, potrebe. A onda i oni, valjda kao protivteža, postaju sve više feminizirani. Ali u osnovi i jedni i drugi se bore za moć, pa tu nema solidarnosti, tolerancije, poštovanja, a emocije su prezrene. Udaljavamo se jedni od drugih. Zato bi bilo poželjno da se u modu vrate neki maniri iz prošlih vremena kada su se muškarci i žene jedni prema drugima ophodili sa poštovanjem, i kada se nije omalovažavala niti prezirala pažnja, a ni i ljubaznost”, poručuje psiholog.

I na kraju, da zaključimo, da bismo mogli da izvučemo pouku – šta je to nekada bilo bolje, a šta je danas?

“U patrijarhalnoj porodici je vladala hijerarhijska podjela, otac je bio autoritet kojem je ukazivano strahopoštovanje, danas je situacija u tom pogledu bolja, jer se nastoji da svi članovi budu ravnopravni. Ono što je nekada bilo dobro jeste da je porodica imala jasnu strukturu, čvrste odnose prožete poštovanjem, što je uticalo da se pojedinac tu osjeća sigurno. Danas se sve rjeđe srijeću parovi koji žive sa članovima šire porodice. Mana većih zajednica je što parovima uglavnom manjka intime, dok je prednost što u takvoj formi uvijek imaš na nekoga da se osloniš. Danas su recimo bake, kao pouzdane, sigurne i tople figure, kada je u pitanju briga o djeci izašle iz mode, jer su ih zamijenile ustanove za čuvanje ili dadilje”, navodi sagovornica.

Koliko smo prestali da se slušamo, poštujemo, pazimo jedni na druge, opraštamo i podmećemo leđa zarad ljubavi, samo zato što, kao, nećemo da budemo u nekakvom “podređenom” položaju ili mislimo da sve možemo sami?

“Sve veći broj razvoda i trend kratkotrajnih emotivnih veza ukazuje da nemamo strpljenja, a često ni interesovanja da skidamo sloj po sloj sa sopstvenog, a onda ni sa partnerovog bića, odnosno da produbljujemo odnos. Nedostaje nam tolerancija i spremnost na kompromis, pa onda kada nam nije prijatno, napuštamo priču. Jedna od najvećih zabluda današnjice jeste da ćemo biti zadovoljni sobom i onda kada izostaje ulaganje s naše strane. Tako se ciklično traga za sredstvima koja će nas zadovoljiti. Stupamo u površne emotivne veze u kojima nema uzajamnosti, čvrstine odnosa, sigurnosti, poštovanja. Tu zapravo nema ljubavi ili odlučujemo da budemo sami, zbog čega u osnovi osjećamo duboko nezadovoljstvo”.