“Sviđaš mi se”. “Zaljubljena sam u tebe”. “Volim te”. Tako obično počinje. A onda, poslije nekoliko mjeseci ili godina, zaljubljenost nestane. Ljubav i sviđanje ostanu. Zatim ispari i sviđanje. Ljubav bude sama. Bar neko vrijeme. A onda i ona uvene.
U filmu “Jedan dan” En Hatavej kaže Džimu Stardžesu: “Volim te, Dekster. Veoma. Ali mi se više ne sviđaš”. U tri rečenice, rekla je ono što parovi otkrivaju na višečasovnim seansama kod bračnog terapeuta. Kako kažu stručnjaci za brak, parovi se sve češće žale, ne na prevare i emocionalne izdaje, već na naizgled banalnu situaciju da im se partner više ne dopada. Kako godine prolaze, ispada da najljepše riječi koje možete uputiti partneru nisu “volim te”, nego “sviđaš mi se”.
Neki kažu da je neminovno da nam se partner vremenom sve manje sviđa. Jer, kad vidite nekog u svim izdanjima, jasno je da ćete svjedočiti i manje privlačnim stranama ličnosti. Primijetićete i njegove sitničave navike, čućete zavidne opaske izrečene u bijesu, iznenadiće vas sebičnost koju s vremena na vrijeme demonstrira. Postavlja se pitanje da li su ove osobine i navike bile prisutne oduvijek, samo ih zbog zaljubljenosti nismo primjećivali ili su se vremenom iskristalisale. Šta god bio uzrok nedopadanja, ista opasnost vrijeba – a to je da ćemo prestati da volimo. Jer, ljubav, čini se, ne može opstati bez sviđanja.
Koliko je dopadanje važno, pokazala je studija Roberta Sternberga i Suzan Grajek iz 1984. godine koja je ispitivala u čemu je ključ srećenih veza. Ispostavilo se da je skor parova na skali sviđanja najvažniji pokazatelj dugoročnog uspjeha veze. Da je ljubav moguća i bez sviđanja misli V. Gerod Parot, autor knjige “Emocije u socijalnoj psihologiji” koji ističe da je moguće da volimo nekog, a da nam se ne sviđa.
“U ovim slučajevima, ipak, neizbježni su konflikti”, upozorava Parot.
Lori Pan, advokat, bračni posrednik i autorka knjige “Svađajte se manje, volite se više” primjećuje da zbog svakodnevnog stresa, finansijskih briga, obaveza oko djece, “sviđanje” postepeno nestaje. Paradoksalno, ali ljubazniji smo prema strancima nego partneru. Dok smo se na početku veze trudili da partneru damo najbolje od sebe, da mu pokažemo nježnost, poštovanje, saosjećajnost, vremenom prestajemo da se trudimo. Sve rjeđe govorimo “izvini” i “hvala”, podrazumijevamo dobre stvari, pretjerano kritikujemo loše, pitanje “možeš li da svratiš do marketa?” zamjenjuje naredba “kupi to i to” ili optužba “hoćeš li se ikada sjetiti da sam odeš u prodavnicu ili stalno moram da te opominjem?”. Rezultat je logičan – sve se manje sviđamo drugoj strani.
Pošto nas upravo male stvari udaljavaju i “ubijaju” dopadanje, Panova predlaže da u situacijama kad osjetite da ćete eksplodirati, zastanete i zapitate se: “Šta želim da moj suprug uradi drugačije naredni put?” Jer, ono što se desilo ne možete promijeniti, ali moguće je uticati da se to ne dogodi opet.
“Moj savjet za parove koji žele da se vole i sviđaju jedno drugom do kraja života je: “Ne fokusirajte se na problem, već na rješenje”. Malo mudrosti pravi veliku razliku”, kaže Panova.
Upravo ta mudrost pomoći će nam da shvatimo da je u redu da nam se ne sviđa sve što naš partner radi i da ne moramo da odobravamo svaki njegov postupak, ali da problem nastaje ako on, kao ličnost, prestane da nam se dopada. A na to, vjerovali ili ne, možemo i sami uticati i pronaći saveznika u toleranciji. Jer, lako je voljeti vrline, na manama se poznaju junaci. Kao što nam ne smeta što je naš partner pouzdan, sposoban, pametan, treba da prihvatimo i njegovu lijenost i tvrdoglavost.
Ako to ne možemo, možda je bolje da odemo nego da ostanemo i stalnim primjedbama zagorčavamo život i sebi i njemu. Jedan od najvećih problema u vezama je pokušaj da promijenimo partnera i da ga prilagodimo sebi. Kada ne uspijemo da preoblikujemo njegove stavove, navike, manire, način posmatranja stvarnosti, prestaje da nam se sviđa.
Ali, Arijel Ford, autorka knjige “Vabi Sabi ljubav: Stara umjetnost pronalaženja savršene ljubavi” kaže da je u nesavršenostima ključ i da treba da prihvatimo mane partnera ako želimo da odnos opstane. Bez osude i želje za promjenom. Posmatranje kroz prizmu humora takođe će pomoći.
A ničeg lošeg nema ni u nošenju ružičastih naočara. Istraživanja potvrđuju da se negativnost hrani negativnošću – što smo više fokusirani na partnerove loše osobine, više ćemo ih primjećivati i smetaće nam. Ako to saopštimo i njemu, ne samo da ćemo ga povrijediti, već ćemo i uništiti motivaciju da se potrudi da ih sam promijeni.
Onog trenutka kad akcenat stavimo na dobre stvari, hranićemo ljubav u sebi. Osim toga, i partner će, zahvaljujući principu poznatom kao efekat Pigmaliona, biti bolji. Jer, što više idealizujemo partnera, on će se više truditi da nas ne razočara. Dobro bi bilo i kad bismo mogli da u svaki dan ulazimo novi, bez ranijih godinama sakupljanih frustracija. Da u onom što se dešava u tom trenutku vidimo samo to, ništa više. Da ne dozvolimo da nam ranija razočaranja pokvare svaki trenutak. Paradoksalno, ali što više prihvatimo nešto kakvo jeste, pre će se promijeniti.
I za kraj, ako poslije godina, pa i decenija zajedničkog života pomislite kako vam se partner sviđa, znajte da ste među rijetkima. I obavezno mu sljedeći put kažite to.
