Love & Sex

Zaljubljenost – plodno tle za iluzije

“Onaj čovjek koga ti voliš u meni, naravno, bolji je od mene. Ja nisam takav. Ali ti voli, i ja ću se postarati da budem bolji od sebe”, zapisao je Aleksandar Sergejevič Puškin. Da li je veliki ruski književnik “zagrebao” po površini teorije da to kako ćemo doživjeti partnera zavisi samo od nas? Pripisaćemo mu osobine koje želimo da ima. Dodijelićemo mu epitet zavodnice, šarmera, dobre duše, iskrene osobe, snažnog, a tako nježnog bića, širokogrudog šmekera… Propustićemo ga kroz sopstvene “filtere” i zaljubiti se u njegovu najbolju verziju, ponekad drastično bolju od one stvarne.

Koliko ima istine u tome da zaljubljeni čovjek zapravo živi u iluzijama, ili od iluzija?

Psihoterapeut Marko Braković daje potvrdan odgovor i dodaje da “leptirići u stomaku” zamagle realnu sliku i prikažu nam osobu onakvom kakva nam je potrebna, a ne onakvom kakva je ona zaista. To je ono što zovemo “hemija”, jer srce nema ništa sa tim, čitav proces zaljubljivanja događa se u mozgu!

“Pred nama stoji idealizovana verzija koju smo sami stvorili, jer nam takva nedostaje. Odjednom, osjećamo priliv energije i nema toga što ne možemo”, kaže psihoterapeut.

Dodaje da to ne važi kada volimo, jer smo tada u poziciji da partnera vidimo (i volimo) sa svim vrlinama i manama. Mozak se “smiruje”, hormoni dolaze u balans, slika se polako kristališe. Ali, na početku, kada se tek zaljubljujemo, naš mozak se okreće, tog nekog vidimo kroz šarene kristale zamišljenog kaleidoskopa – vrline su naglašene, mane potpuno nevidljive.

Neurobiolozi Semir Zeki i Andreas Bartels sa londonskog Univerziteta to su i dokazali. U trenutku dok su njihovi ispitanici gledali fotografije osoba u koje su zaljubljeni, snimali su im protok krvi kroz mozak.

Istraživanje je pokazalo da su se kod većine istog trenutka, brzinom svjetlosti, aktivirali djelovi mozga odgovorni za prijatna osjećanja i ona koja nas “bacaju” u euforiju. To što smo raspoloženiji, poletniji i zadovoljniji, daje nam “čarobni štapić” da partnera pretvorimo u savršeno biće. Ali samo u sopstvenom vidokrugu, jer on objektivno ostaje onakav kakav jeste – nema krunu i ne maše anđeoskim krilima.

Osobe koje idealizuju partnera, kada “otkriju” da on nije savršen, mogu da budu i do tri godine duže srećniji u vezi od onih koji uopšte ne idealizuju.

“Ljudi su sjajni u mijenjanju definicija o tome šta žele da vide u sebi i u drugima. Neko partnera vidi kao pametnog, zgodnog i kreativnog, a ponekad mu baš nešto od toga nedostaje. Ipak, dvije osobine su dovoljne da zadrže idealnu sliku. Idealizacije u procjeni drugih uglavnom pravimo zbog viška emocionalnog na uštrb racionalnog rasuđivanja”, objašnjava vođa studije Sandra Mej.

Etil an Var, autorka knjige “Ljubavna zavisnost: seks, romansa i druge opasne droge” kaže da zaljubljenost utiče na mozak na isti način kao i pušenje kreka. Čini nam se da pored nas sjedi najbolji čovjek/žena na svijetu, i čak ni ne dovodimo u pitanje da li pretjerujemo sa odom u njegovu/njenu čast.

To “ludilo” zvano zaljubljenost svijet boji u najljepše boje, pa se postavlja pitanje da li su nam iluzije potrebne da bismo ponekad više voljeli stvarnost?

Braković zaključuje da u tome ima istine:

“Stvarnost i svijet su surovi, pa je idealizacija ponekad ljudima neophodna da bi mogli da ih podnesu. Odatle zaljubljenost, religija, nada i ostali ‘opijumi’ crpe svoju snagu. Istina je teška, često bolna i rezervisana je samo za najjače”.

Send this to a friend