Bosanskohercegovački kantautor Aldin Kurić, našoj publici bliži po umjetničkom imenu Al Dino, po ocjeni slušalaca, već godinama nikome ne prepušta nezvaničnu titulu jedinstvenog majstora zabalade. Prilog tome su “I sad me po tebi poznaju”, “Kopriva”, “Čaršija”, o čijem je uspjehu izlišno govoriti, a poslije majskog eksperimenta sa hip-hopom i modernim ritmom numere “Krio sam od drugih” prije sedmicu, vratio se u sigurnu luku, objavivši baladu “Kreni”.
Tim povodom, a pred večerašnji nastup u Kotoru sa banjalučkim dvojcem Intime, Al’Dino odgovara na pitanja Dnevnih novina: o pjesmi, odbijenoj kupoprodajnoj ponudi od 10.000 eura, samostalnom stvaralaštvu, pjevačima i pjesmama alijasima kineske robe iskreno i dubokoumno, baš kao što i zvuče tekstovi svih pomenutih numera.
Poslije numere “Krio sam od drugih”, koju je publika prihvatila kao svojevrstan izlet, “Kreni” izgleda i zvuči kao Vaša sigurna luka, balada i emocija od prve do posljednje sekunde jeste li saglasni?
“Slažem se. “Krio sam od drugih” jednostavno je mali muzički eksperiment hip-hopa i modernog ritma i to je bio svojesvrstan hir, kojim sam želio privući nešto mlađe slušaoce, naviknute na taj žanr. Mislim da je uradila svoj dio posla i poslužila svrsi. “Kreni” je odgovor onima koji žele moju baladu na koju su navikli, ima težinu i melodije i teksta upravo sam je dao ljudima. Na kraju, jeste lijepo kad doživiš da publika traži i napominje da bi im trebala nova pjesma od pjevača. To je kompliment”.
I ovog puta potpisujete tekst i muziku. Nemate povjerenje u druge ili mislite da niko ne poznaje toliko dobro Vašu dušu, što je, vjerovatno, presudno prilikom interpretacije ovako emotivnih priča?
“Uvijek sam, nažalost, jedini autor svih mojih pjesama i valjda je to sudbinski tako određeno. Volio bih, iskreno, da mi neko da pjesmu koja nije tek samo blijeda kopija mojih prethodnih, a to se najčešće dešava, pa zato još nijesam ni dobio pravu. Možda se, ipak, desi nešto što će me prodrmati ili ću i dalje pisati sam svoje pjesme, a to je do sada bila formula uspjeha. Ipak, stvorio sam originalni izraz, što je danas teško, ostao jedinstven i svoj. Mislim da sada tek dolaze još zrelije pjesme i pokušaću da to zapišem, snimiću sve što osjećam, bez obzira na zahtjeve tržišta i onih koji se bogate na našem radu. Koliko god se internet činio lošim, toliko je dobar da možemo ostati nezavisni i doći do ljudi i slušalaca bez ucjena medijskih magnata i firmi”.
Ispod nove pjesme na Jutjubu, pročitao sam zanimljiv komentar slušaoca “u gomili napadne, agresivne, muzike konačno pjesma koja je nenametljiv koja inspiriše i motiviše”. Čini li Vas ponosnim to što čujete, što i dalje postoje oni koji se ne odriču muzike koja se sluša, a ne gleda i prodaje?
“Svakako da je to komentar nekoga svjesnog i prosvećenog, u vrijeme kada se ljudi zaglupljuju putem svih medija i na sve načine. Moja publika nije 100 odsto na internetu i ne živi u virtualnom svijetu nego u realnom, jer se radi o ljudima ozbiljnijih shvatanja i to je uslovljeno mnogo manjim brojem klikova, ali zato većim kvalitetom slušalaca. Moje se pjesme, ipak, više slušaju nego što se gledaju i imaju neograničen rok trajanja. Ne radim ovo da bih na brzinu zgrnuo pare i napravio ljudima i čovječanstvu više štete nego koristi, ipak želim da se jednog dana neko sjeti i kaže da je neko pokušao da povuče ručnu i da spasi odlazak ovih kola u provaliju. Danas je bitno samo uzeti pare, bez imalo pomisli na to šta će biti sjutra i kakav svijet ostavljamo našoj djeci”.
Vjerujem da će i ovu i svaku drugu numeru koju objavite mnogi upoređivati sa “Koprivom”, koja je, nekako, potpuno van svake konkurencije. Čini li to život novih pjesama težim, nije lako izboriti se sa tim teretom poređenja. I ima li šansu “Kreni” da dostigne “Koprivu”?
“Ima šanse, samo joj treba vremena kao i svakoj mojoj pjesmi. “Kopriva” je čekala više od godinu-dvije dok se progurala u šumi šunda sezonskih hitova, koji traju tačno onoliko koliko je plaćena reklama. U to vrijeme je i ta pjesma bila čist promašaj, jer su čak i pravi muzičari počeli da se dodvoravaju tržištu i jeftinim ukusima polusvijeta, jadnih ljudi kojima su ciljano amputirali kulturu i obrazovanje i umjesto toga im uvalili nacionalizam i puške u ruke. Ja sam to isto mogao ali nijesam htio da učestvujem u tom zločinu protiv ljudskog dostojanstva, mislio sam da, ipak, ljudi zaslužuju hranu, život i pjesme dostojne čovjeka. Pokazalo se ispravnim jer je, ipak, ostalo mnogo duše i emocija u našem čovjeku i odmah su prepoznali tu emociju. Ako je nešto istinito i dobro, kad-tad će doći na svoje, ali treba biti strpljiv i vjerovati u dobro, i na kraju dođe ta satisfakcija. Kako god se voda zamuti, uvijek ide mulj na dno i sve se izbistri”.
Da li je istinita priča da ste odbili 10.000 eura za “Kreni”? Može li se danas kupiti hit ili se mora stvoriti?
“Istina je. Naš poznat i dobar pjevač plakao je kada sam mu je uz gitaru odsvirao. Doživio je tako emotivno da me molio da mu je dam i nudio je toliku sumu, ali nijesam je dao. Neko bi rekao da sam lud, ali to i jeste moj životni put, ne ići linijom manjeg otpora i sve prodati, pa čak i dušu. To se ne može nikada vratiti više, ali se može prodati vrlo lako. Vidimo svakog dana kako nestaju ljudska bića i ostaju prazne ljušture koje ne poznajemo više. Ovu pjesmu pisao sam prvo sebi pa drugima i ne postoji novac za koji bih se odrekao tog ćefa da je otpjevam, a možda bi je neko i bolje donio i otpjevao, ali doživio bih to kao da sretnem voljenu ženu u zagrljaju nekog drugog. Nikad me novac neće ispuniti na taj način i prvo mi je da napunim dušu, pa onda stomak. Ima još takvih ljudi i mi se prepoznajemo po otisku srca, moje pjesme su neka lozinka po kojoj se razumijevamo. Hit se može napraviti i kupiti i nije nemoguće. Ali, umjetničko djelo da je bezvremensko i vječno to je jako teško. To je kao i kuća, može se ona napraviti i od slame, blata ili trske, ali to je do prve kiše ili vjetra, neće izdržati. Danas se pjevači i pjesme proizvode kao kineska roba, za jedno-dva pranja i baciš u smeće. Ljude koriste mediji i kafane kao jednokratne stvari i tako se surovo odbacuju kad posluže svrsi brze love. Niko ne razmišlja o tome da su to ljudska bića koj i se ni ne snađu, malo bijesnu i nestanu, a ostaju duševne ruševine od njih”.
Večeras Vas slušamo u Kotoru, u pratnji Intime benda. Jeste li zadovoljni dinamikom nastupa van BiH, žalite li što možda nema više prilike da Vas slušamo na našem terenu, gdje sigurno nije malo onih koji bi Vas pozdravili aplauzom?
“Često sam gost Vaše lijepe zemlje i emotivno moje Crne Gore, jer sam je 22 godine zvao svojom, a onda su mi neki tamo rekli da je više ne mogu voljeti, a ja ih nijesam poslušao i vidim da sam bio u pravu, jer me bilo gdje dočekuju ljudi sa osmijehom i dobrodošlicom moje pjesme su najbolji pasoš, a ljubav je tajni “password” za nas jugonostalgične. Nastupam i po dijaspori povremeno jer baš i nisam narodnjak, a tamo je to jedina muzika, sve više lokala prelazi na turbo-folk jer moraju preživjeti i to još jedino donosi profit, a onda kad i to propadne ide ključ u bravu. Moja publika je mnogobrojna ali nemamo mnogo prostora za druženje i ostaju još sale i teatri, a to i jeste mjesto gdje želim da prezentujem ono što radim. Nije moja muzika zaslužila da služi kao stimulacija da bi se ljudi opijali i razbijali flaše od glavu, nego je tu da oplemeni onoga koji je sluša i da nekome uljepša često turoban i život pun neizvjesnosti”.
