Muzička zvijezda Aleksandra Radović vodi se stavom: “Nemam potrebu za eksponiranjem. Samo želim da pišem pjesme i da pjevam o stvarima koje dotiču svakog čovjeka, koji je ikada volio ili će voljeti. To je jedino što me zanima”. Da ovo nije fraza, potvrđuje vrlo mali broj intervjua koje daje, kao i gostovanja u televizijskim emisijama.
Ovih dana je aktivna medijski jer najavljuje koncerte po regionu. Aleksandra rijetko priča o privatnom zivotu, ali je otvorena za razgovor o školi pjevanja koju vodi, pjesmama, karijeri…
Jasno je šta sve vaši đaci uče od vas, ali je pitanje šta vi učite od njih?
“Srećna sam što imam decu iz finih porodica, čiji su roditelji brižni. Kao pedagog učim da budem nježnija, jer u obraćanju umijem da budem stroga, ali i nove repertoare. Nevjerovatno je kakva sve muzika do njih dođe”.
Ljudi vas i doživljavaju kao strogu osobu. Da li vam to odgovara?
“Problem je što svako o svemu ima mišljenje, pa u zavisnosti od njega formira stav, a niko ne voli kada štrčiš. Trudim se da ne bude tako i da ne komentarišem ono što ne znam i što me se ne tiče, ali kad smatram da je nešto loše ili nepravedno, pogotovo ako je u interesu istine i pravde – reći ću, a ljudi to baš ne žele da čuju”.
A kako vi primate kritike?
“Vrlo je važno znati da li si spreman da čuješ sve ono što možeš da kažeš drugom čovjeku. Nije uvijek lako saslušati kritike, ali to je veliki test za naše unutarnje biće. Tako otkrivamo koliko smo ili nismo, zapravo, sujetni i gordi. Naravno, važno je ko ti nešto kaže, ali kad su to ljudi o kojima imaš dobro mišljenje i znaš da su dobronamjerni, uvijek treba da se zamisliš kad ti nešto govore”.
Vaša osmogodišnja ćerka Nina umije da kaže: “Mama, nemoj da se ljutiš, i onako ćeš da se odljutiš”.
“Djeca su najbolji savjetnici. Ako ih pažljivo slušaš, mnogo toga ćeš pametnog čuti, a možeš i da sagledaš svoje ogoljene nedostatke, jer dijete kaže onako kako jeste, bez uvijanja”.
Na Tviteru često imate, uslovno rečeno, vjerske postove. Da li ste vjeru “otkrili” u zrelim godinama ili ste u tom duhu rasli?
“Moja majka je uvijek išla u crkvu i postila, a mi ostali u porodici kako kada. Vremenom je post i za nas postao nešto što se podrazumijeva. To je vrlo intimna stvar, pa zato o njoj i ne pričam mnogo. Dosta je takvih objava, jer smatram da svaka javna ličnost ima odgovornost za sve one koji je slušaju, čitaju šta piše, vole. Mi pozivamo ljude na dobro ili loše, žene da budu čestite ili nemoralne, muškarce da budu pažljivi ili grubijani. Svojim riječima i djelima utičemo na duše mnogih. Trudim se da živim čestitim, ispravnim životom, koliko mogu, a mislim da svaki čovjek može – ukoliko želi – da, u stvari, bude čovjek”.
Kažete da žene budu čestite… Vremenom se menja poimanje čestitosti.
“Žene su danas izgubile mnogo od ženstvenosti, čednosti, od kvaliteta koji su nekad krasili ženu, ali nije do vremena, već do samih žena, baš kao i do muškaraca. Treba željeti da se zadrže ti kvaliteti i u ovakvom nevremenu. Kad se sve analizira, dođe se do medija. Što oni pružaju, mladi to žive. Ako gledaju rijaliti, pomisliće da je to model. Kažu da svako može da pritisne dugme i isključi televizor, ali to, nažalost, nije konačno rješenje. Meni televizor stoji kao “ram za sliku”, ali ga ne uključujem”.
Niste televizor uključili ni da vidite kako ste izgledali i zvučali u žiriju “TLZP” ili “Pinkove zvezde”?
“Niti volim sebe da gledam u emisijama, niti slušam svoj CD. Izuzetak je kad Nina i kumice, koje često vozim, insistiraju da im ga pustim. Njihov repertoar je vrlo raznovrstan, ali valjda je to sad ta faza”.
Da li je u 21. vijeku teško naći muškarca koji će imati stavove bliske vašim?
“Ako ljudi žele da se razumiju – razumjeće se. Ljubav nije med i mlijeko, niti je to situacija u kojoj ja uvijek radim ono što taj neko hoće ili on ono što ja želim. Ljubav je kao kad zidaš kuću, gradiš kompromis, praviš gnijezdo… To su radovi koji podrazumijevaju obostranu žrtvu, a ljudi danas nisu navikli da se žrtvuju i da svoj komfor remete zbog drugih”.
Ne tako davno ste rekli: „Zbog ljubavi se svašta radi, ali se i postavljaju granice! Mislim da neke stvari ne treba raditi po svaku cijenu niti odstupati mnogo od sebe, jer to onda više nije ljubav nego žrtvovanje.“
“To se na prvi pogled kosi s onim što sam rekla, ali kada to kažem, mislim na dobre stvari, na sve što je ljudsko, što je normalno. Kao što ćeš sve uraditi za prijatelja, tako ćeš učiniti i za partnera, sve dok je to u granicama poštovanja. Kad njega nema, onda je sve ostalo zanemarljivo. Svaka veza, od emotivne do poslovne, treba da se zasniva na poštovanju”.
Rekli ste da se u pjesmama osjeti sve što se preživjelo, vidjelo, doživjelo, snažne ljubavi, patnje… Da li je kod vas baš tako?
“Mislim da čovjek koji nikad nije patio ne može da pjeva o patnji. Meni to nije prirodno, s tim što ne mora da bude samo patnja zbog partnera. Može i zbog roditelja, prijatelja, neshvaćenosti… Neka tuga mora da postoji da bi mogao da pevaš o nečemu što dotiče srce. Naravno, u pjesmama govorim o sebi, najbližima, prijateljima… Svako ima svoju pjesmu”.
Vi ste osoba za koju ljudi nikad ne mogu znati da li joj je dobra faza u životu ili ima probleme, jer ste uvijek „kurtoazno ljubazni“. Da li je to dobra formula da vas ostatak svijeta ostavi na miru?
“Pravo da vam kažem, nemam pojma. Svako ima i lijepe i loše momente. Neko, kad naiđu loši, javno jadikuje i traži pažnju, a neko “sjedi sam sa sobom” i razmišlja gdje je pogrešio ili kako će dalje. Smatram da niko nije dužan da moje loše trenutke gleda, razumije, na kraju krajeva – proživljava. Čini mi se da se dobro snalazim, zasad”.
