Muzika film i TV Dostigao sam tačku u kojoj je film jedino što me čini cijelim, kaže reditelj iz Španije

Almodovar: Moj život je besmislen kada ne stvaram filmove

“Potreba da se pričaju priče je poput zavisnosti”, rekao je za Gardijan u susret premijeri svog novog filma španski režiser Pedro Almodovar.

“Moj život je besmislen kada ne stvaram filmove”, izgovara Salvador Maljo, depresivni reditelj i glavni junak Almodovarovog novog filma “Bol i slava”. Već mu je godina i živi potpuno sam u velikom stanu punom uspomena. Prijatelji su ga napustili, a on strahuje da je njegovo najbolje vrijeme prošlo. Vrijeme otkucava, tijelo mu otkazuje poslušnost, a rutinska operacija kojoj ga podvrgavaju izgleda poput generalne probe za njegovu smrt.

Almodovar ističe da je film fikcija, da ga ne interesuju dokumentarci i da nikada nije želio da ih snima, te da Maljo nije Pedro Almodovar, ne u potpunosti, iako je Antonio Banderas na snimanju nosio baš Almodovarovu odjeću i scene su snimane u njegovom stanu i iako se Maljov život na više ravni podudara sa Almodovarovim.

“Pokušavam da ubijedim sebe da je riječ o još jednom liku, ali negdje duboko sam svjestan toga da govorim o sebi. Pitajte me šta god želite. Ne mogu više da se krijem iza Salvadora Malja”, rekao je Almodovar.

On je istakao da je “ekstremno ponosan” na novi film “Bol i slava” koji bi, piše Gardijan, naposlijetku mogao da postane remek-djelo njegovog poznijeg stvaralaštva. On je dodao da svi njegovi filmovi imaju mane: u nekima je samo manje nesavršenosti nego u drugima.

“Zato bi možda bilo preciznije reći da sam esktremno ponosan na određene scene u filmu”, rekao je režiser.

Filmovi Almodovara imaju mnogo zajedničkih elemenata, prije svega mješavinu ljudske drame i farse svojstvenu španskom režiseru. U “Bolu i slavi se”, takođe, smjenjuju patos i humor, a Almodovarova paleta je danas mračnija nego kada mu je bilo manje godina, introspektivniji je.

“Moj odnos prema filmu postao je napetiji, problematičniji, jer je uvijek prisutno pitanje: kada će moje vrijeme isteći? Da li će ovo biti moj posljednji film?”, rekao je Almodovar. “Dostigao sam tačku u kojoj je film jedino što me čini cijelim. Film je jedino što imam. On je za mene i sredstvo i cilj”.

On je priznao i da je, pored toga što film u njegovom životu ima središnju ulogu i njime dominira, raskinuo odnose sa ljudima sa kojima je nekada bio blizak zato što mu nisu potrebni.

Zar to nije mjesto na kojem maltene svi veliki umjetnici na kraju završe: u kuli od slonovače, potpuno sami, dok kontempliraju o zvijezdama? I ne samo to, način života o kojem on priča potpuno je antipodan duhu koji nose Almodovarovi filmovi, njihovoj živopisnosti i bučnosti i boji.

Almodovar je rođen u La Manči. Nekada je govorio o tome kako je sa svojim bratom odlazio da krišom gleda filmove u otvorenom bioskopu, a stvaranje “Bola i slave” podrazumijevalo je da se mora baviti i svojom prošlošću. Desetogodišnjeg Pedra igra Asijer Flores.

Kada Maljo svojoj majci na samrti, na kraju filma, kaže “Iznevjerio sam te time što sam jednostavno bio ono što jesam”, i to je referenca na Almodovarov odnos sa roditeljima.

“Nikada nisam bio sin kakvog su moji roditelji željeli. Mislim da me nikada nisu zaista voljeli. Ali to je nešto što sam shvatio još u djetinjstvu”, rekao je Almodovar i dodao da ne smatra da su oni sami krivi za to koliko mjesto i vrijeme u kojem su živjeli. La Manča je, kada je Almodovar rođen 1949. godine, bila “duboko konzervativna i esktremno nazadna”, a njegovi roditelji bili su ljudi koji su još uvijek praktično živeli u 19. vijeku, a dobili dijete iz 21. vijeka.

“Postojao je veliki raskorak između njihovih očekivanja i mojih. Željeli su da ostanem u selu, da se oženim i zaposlim se u banci. Čak su mi i našli posao koji sam odbio”, ispričao je Alodovar. “Mrzio sam život na selu. Užasavao sam ga se čak i kada sam bio mali. Jedina stvar koja je tamo bila važna bilo je šta komšije rade i šta misle o vama. Za mene je to bio pakao. Sve što sam želio bilo je da odem odatle, da pobjegnem.”

Sedamdesetih je došao u Madrid i pronašao novu porodicu: La Movida Madrilena bilo je umjetničko društvo koje doživjelo procvat poslije smrti generala Franka. La Movida je u to vrijeme, objašnjava Almodovar, bila amalgam uticaja iz čitavog svijeta – britanskog panka i glama, američkog novog talasa, seksualne revolucije šezdesetih, Endija Vorhola – ali je takođe bila čistokrvni španski fenomen koji je utjelovio razvoj kreativnosti u odgovor višedecenijskoj opresiji. Vrijeme koje je proveo sa La Movidom ličilo je na ostvarenje sna i bilo je to najbolje iskustvo koje je doživio, samo zato što je napustio La Manču i zato što je Franko postao prah i pepo, ili, kako umije da kaže, “Franko je morao da umre da bih ja živio”.

Nije ni čudo što su Almodovarovi filmovi oduvijek bili jednako eklektični kao što je to bila i La Movida; u njima je (bilo) svega, od holivudske melodrame, preko hičkokovskih perverzija, do Vorholovih transgresija i baš kao i La Movida nosili su španski duh, ukus Španije.

Sa Almodovarovom su odrastali i sazrevali i njegovi filmovi, a navodi da ga je – kao i sve druge – iznenadila činjenica da je brzo postao maltene globalni brend, nešto najvrijednije što Španija u domenu kulture ima da ponudi.

Pretpostavljao je, priznaje, da će postati kultni režiser. I premda mu je svjetska slava omogućila da u potpunosti ima kontrolu nad svojom karijerom, ona ga je otuđila od ljudi sa kojima je nekada bio veoma blizak.

“Kada se pojavi zavist, to nije nimalo prijatno. U jednom trenutku shvatite da vam je preteško da razgovarate sa prijateljima samo zato što ste prethodno ostvarili nekakav uspjeh”, rekao je Almodovar.

Na pitanje novinara Gardijana da li se zaista osjećao izdanim kada se Antonio Banderas, jedan od njegovih bliskih prijatelja i najbližih saradnika, preselio u Ameriku, kako je to Banderas jednom ispričao, Almodovar odgovara da to nije neistina.

“Stvarno je to rekao? Ne sjećam se da sam se usudio da mu to kažem u lice, ali da, istina je. Bio sam srećan zbog toga što je uspio, ali on je bio glavni junak skoro svih mojih filmova osamdesetih. Osjećao sam se kao majka koja je izgubila sina. Kao da je otišao od kuće. A za kuća je za mene, očito, bila u Madridu gdje radi za mene.”

Kada je “Bol i slava” prikazan u Kanu ovog proljeća, pokrenuo je glasine da je Almodovar konačno snimio film koji će mu donijeti i Zlatnu palmu pored svih Goja, Oskara i Bafta. Ipak, sa nagradom za najboljeg glumca kući je otišao Antonio Banderas, a Almodovar je zadovoljan zbog toga i ističe da je ovo bila Banderasova najbolja izvedba još od “Veži me” 1989. godine.

“U stvari, ovo je vjerovatno njegova najbolja uloga ikada”, dodao je Almodovar.

Almodovar je ispričao i da pamti kako je njegova majka dok je bila živa isplanirala čitavu svoju sahranu, od toga kako će izgledati opelo, do toga kakvu će haljinu ponijeti na onaj svijet.

“Ona je bila žena koja se nikada nije plašila smrti i oduvijek sam joj se divio zbog toga. Ali ja ne mogu da se pomirim sa činjenicom da je smrt stvara. Plus, ja sam ateista, tako da ne vjerujem u zagrobni život”, kazao je Almodovar. “Da, definitivno se bojim smrti.”

Da onaj dječak iz La Manče sada može da vidi Almodovara, šta bi mislio o njemu? Da li bi razumio koliko je dugačak put Pedro morao da pređe? Almodovar ne misli da bi se desetogodišnji Pedro oduševio; život i karijera vjerovatno mu ne bi imali pretjerano smisla pošto je, kada je bio dječak, obožavao filmove i filmske zvijezde, ali nije znao ništa ni o kakvim rediteljima.

“Da sam mogao da tada vidim budućnost, mislim da ne bih mislio lijepo o sebi. Ne bi mi se dopalo to u šta sam se pretvorio. Pogledao bih sebe starijeg i pomislio: ‘Ko je taj sami, usamljeni starac?’”

2

avatar
1000
2
0
0
 
2
PrepelicaLola
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Prepelica
Gost
Prepelica

Almodovar ne može primirisat Mariji Perović i Nikoli Vukčeviću, živim legendama i svjetskim zvijezdama

Lola
Gost
Lola

Lijep tekst! Bravo cdm

Send this to a friend