Svojim humorom Andrija Milošević već godinama liječi ljude, a to radi i ovih dana s svojom hit predstavom “Zlatni lančić od bižuterije”, kao i klipovima na društvenoj mreži Instagram. Za sarajevsku Azru, popularni Crnogorac kaže da svojoj publici nudi optimizam jer ne voli namrštena lica.
“Žao mi je vidjeti namrgođena lica, opterećena preživljavanjem, predrasudama, kada vidim koliko je običan, dobar čovjek, podložan agresivnom, ultimativnom laganju i bezobraznom manipulisanju. Žao mi je što ljudi, generalno, ne vide jednostavnost ove lažne stvarnosti, pa onda pokušavam da im kroz smjeh i razonodu podvalim istinu. Publika to prepoznaje i shvata, ne zamjera mi na nekorektnosti, već učestvuje zajedno sa mnom u tom energetskom pražnjenju i svi budemo bar malo bolji”, kaže Andrija.
Poznati ste kao veseljak na sceni, jeste li takvi i u privatnom životu?
“Koliko mi život dopušta. To je vječna borba. Ja ga krotim, a on me minira na svakom koraku. Opet, u svemu tome postoji nada da se može upornošću i ljubavlju pobijediti. Pobijediti ovo vrijeme i ova surovost. Srećan sam. Znam da će kraj doći kad-tad i ne opterećujem se trivijama, živim koliko god mogu slobodno”.
Mnoge Vaše kolege imale su običaj reći kako nikada ne bi igrali u sapunicama, negdje ste i sami priznali kako su Vam svojevremeno sugerisali da ne treba da snimate „Mješoviti brak“, što niste poslušali. Na koji način se određujete prema intelektualnom snobizmu? Prezirete li ga, ignorišete ili…?
“Ne zanima me. Nemam vremena za filozofiju palanke. Život je brz, mi živimo u vremenu koje od postanka svijeta nikada brže nije prolazilo. Moram stići da uradim toliko toga. Neko je rekao da je definicija današnjih intelektualaca sljedeća: “To je čovjek čije znanje znatno prevazilazi njegovu inteligenciju”. Toliko analitičara, kritičara, blogera, vlogera, tviteraša i raznih naprednih mozgova, a jedino što ih vezuje jeste verbalna dijareja, usljed koje, ukoliko ih shvatite ozbiljno, možete da se kritično zarazite”.
Vi ste prva generacija glumaca Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Bore Stjepanovića. Za koja glumačka iskustva, znanja i savjete ste mu najviše zahvalni?
“Za savjete u vezi s mojom ličnosti, obrazovanjem i životom uopšte. On je veliki čovjek i genijalni profesor. Principijelan, ispravan i požrtvovan. Eto, tome me je naučio. Da mu nisam vjerovao, ostao bih neki tamo što je upisao akademiju sa 16 godina. Ovako sam, zahvaljujući Bori Stjepanoviću, postao čovjek, pa dokle stignem”.
dali je bitno dali LECI ili LIJECI vazno je da nas uveseljava i da uzivamo u njegovom humoru
E, ako te ovaj humorom liječi, tebi spasa nema.
Da, da, bolan , to je ta poznata ekavica sa niksickim akcentom.
on humorom leči ljude a ne liječi