Muzika film i TV

Anica Dobra: Ne poistovjećujem se sa likovima koje tumačim

Poslije dve i po decenije Anica Dobra (53) se vratila u Zvezdara teatar, na scenu na kojoj je pozorišno prohodala i na kojoj je ostvarila nekoliko antologijskih rola. Na mjesto uspjeha došla je zbog nove drame Dušana Kovačevića “Hipnoza jedne ljubavi”.

“Prošlo je mnogo vremena i svi smo drugačiji. Zvezdara teatar je drugačiji, država nam je drugačija, okolnosti, ja sam drugačija. Na sve to gledam kao na prednost. Ta promjena vam pruža slobodu da uđete u proces koji vam daje krila i dozvoljava da budete kreativni”, kaže Anica, omiljeno lice filmske i pozorišne publike.

Nije bila u dilemi kad je dobila poziv Dušana Kovačevića da se vrati na Zvezdaru. Prihvatila je izazov prije nego što je pročitala tekst. Piščev autoritet bio je dovoljna garancija da je riječ o projektu koji se ne propušta.

“Kad vas nazove pisac i reditelj kao što je Dušan Kovačević, to ne možete da odbijete. On je korifej naše profesije i zato sam pristala da glumim u predstavi i prije nego što sam pročitala scenario. To mnogo govori o Dušku, ali i o meni. Njegov poziv je velika privilegija i dovoljan razlog da se ne sumnja u komad koji ćete igrati”.

Dobra u predstavi “Hipnoza jedne ljubavi” igra Soju, učiteljicu u školi “Nikola Tesla” koja ima samo pet učenika regrutovanih u devet planinskih sela.

“Trudim se da se ne poistovjećujem ni sa jednim likom koji tumačim, kao ni sa ostalim junacima komada, jer volim da imam otklon. Inače bih mogla da glumim samo u onim stvarima koje su meni bliske”.

Ipak, publika je voljela da je poistovjećuje s ulogama koje je igrala, pa je tako u njoj prepoznala buntovnicu Lunu iz filma “Crni bombarder”, Malu koja je zaludjela Dragana Bjelogrlića u istoimenoj predstavi Darka Bajića, pa Barbaru iz omnibusa “Kako je propao rokenrol”. Da i kritika voli njena glumačka ostvarenja, pokazuju brojna priznanja koja je zaslužila: Sterijina i Nagrada grada Beograda, Zoranov brk, Zlatni ćuran, Zlatna arena, Carica Teodora. I Kovačevićev tekst joj je “legao kao rukavica”, naglasila je, ali je proces rada na “Hipnozi jedne ljubavi” bio isti kao i svaki drugi.

“Stalno se dešava da prije nego što zaigrate u nekom komadu radite neki drugi. To je uvijek tako. A ono što trenutno spremate za vas je najbitnije, to vam je sve i predstavlja za vas čitav svijet. Vjerujem da svaki glumac ima razna pitanja kad ulazi u nešto novo, da je pun zebnje, strahova da li će nešto moći. Ta pitanja su vjerovatno uvijek ista, za svaki projekat, a mislim da je osnovna čovjekova karakteristika da sumnja u sebe bez obzira na to šta neko drugi kaže ili misli. To je kreativno, dobro, i smatram da vam upravo ta nesigurnost daje slobodu, mogućnost da isprobate sve. U pripremnoj fazi rada je sve dozvoljeno, ne postoji blam, svako pitanje je pametno, svako vodi naprijed. Taj proces koji prethodi premijeri je najbitniji za glumca jer ga gura dalje, a važan je i za sljedeći projekat”, konstatuje Anica.

Send this to a friend