Antologija turbo folk kulture

Šta je kultura? S obzirom da su trenutno u opticaju preko tristotine definicija kulture, teško je objasniti ovaj fenomen u jednoj rečenici. Da je kultura način života, ubjeđuju nas vodeći antropolozi – kultura je čovjekova druga priroda, koja mu omogućava da funkcioniše u zajednici. Sa druge strane, Frojd nam poručuje da je kultura vještačka tvorevina stvorena da ograniči čovjeka, što najbolje opisuje naslov njegove knjige „Nelagodnost u kulturi“. Međutim, iako postoji more pokušaja da se fenomen kulture jasno odredi, ne postoji ni jedan pokušaj da se definiše nekultura. Ako je kultura način života, šta je nekultura, način ne-života ili ne-način života? Ako nam je u kulturi nelagodno, da li nam nekultura pruža lagodnost, ispunjenost i sreću?

Kultura – od njive do stadiona

Sama riječ kultura potiče iz latinskog jezika – cultus znači obrađivati polje, njivu, baviti se zemljoradnjom, tek je Ciceron, u drugom vijeku prije nove ere vezuje za čovjeka, za ponašanje i odnos čovjeka prema društvu, a ne prema prirodi. Kultura postoji koliko i ljudska vrsta, bilo da je riječ o duhovnoj kulturi o kojoj nam svjedoče crteži u pećinama ili materijalnoj kulturi, o kojoj nam svjedoči oružje koje su naši preci upotrebljavali. Međutim, ako odlučimo da posmatrmo kulturu kroz vrijeme, vidjećemo da je ona često devoluirala, pod pritiskom kulturne homogenizacije – sedamdesetih godina prošlog vijeka, na sjednici UNESCO-a, donijeta je odluka da se kultura mora razvijati i doprinijeti što većem pluralizmu različitih kultura, koje će pritom, živjeti zajedno u slozi i ljubavi.

Šta to znači, u eri kulturnog relativizma, koji je rušio stare poretke i postavljao nove? Da li se radi o kulturnoj globalizaciji, koja će imati katastrofalne posljedice po brojčano nemoćne kulture ili o nadogradnji već postojećih vodećih kultura?

Većina relativno malih zajednica, sa ma koliko jakim kulturno-nacionalnim osjećajem, kao da je poklekla pred izazovom, i prepustila se vodećoj mejnstrim kulturi. Uspon komunikacionih tehnologija je doveo do toga da se ruše granice, kako vremenske tako i prostorne, i umjesto bogatog kulturnog pluralizma, javila se jedna dominantna i sveobuhvatna kultura, masovna kultura. Sjedinjene Američke Države, kao jedine koje su uspjele da izbjegnu masovna (kulturna) stradanja u toku drugog svjetskog rata najednom su imale monopol, kako ekonomski tako i kulturni. U drugoj polovini dvadesetog vijeka, taj monopol je uspio da pokori Stari kontinent – kulturne industrije poput filmske, muzičke pa i savremene književne prodrle su u Evropu, pa čak i mnogo dalje – u daleki tradicionalni Japan, Afričke zemlje, Evroaziju… Možda kult Dejvida Bekama u Japanu i zvuči manje više bezopasno, ali sjetimo se Borata, koji najbolje predstavlja siromašne posttranzicione zemlje, koje su svoju kulturu polako počele da gube pod naletom kulutne globalizacije.

Fenomen kulta ličnosti, pogotovo kada je riječ o svijetu filma i muzike, po mišljenju nekih kritičara možda i najslabijih karika kulturnog lanca, počeo je da mijenja živote milione ljudi.

Multikulturne ličnosti, poput Madone ili kod nas Lepe Brene, kao da su preuzele vlast na bilo kojom kulturnom produkcijom.

Holivudski san na jugoslovenski način

Fahreta Jahić se rodila 1960. Godine u Tuzli. Sa dvadeset i dvije godine, ona objavljuje svoj prvi album „Čačak, Čačak“ i glumi u filmu „Tijesna koža“. Jedno je jasno – zvijezda je rođena. Brenine pjesme, kao i cijela “Jugoslovenka” fama koja ju je obavijala poput najskupljeg parfema daju pečat tom vremenu, na svakom polju – punila je stadione, napravila lutku sa svojim likom, snimila nekoliko vrlo popularnih filmova, bila idol tinejdžerkama… Njen uticaj je bio veliki, skoro u ravni sa Titovim. Pa ipak, nije ni njena (pjevačka karijera) gorjela do zore – sa početkom raspada SFRJ dolazi do masovnog prodora šund kulture na ovim prostorima, koja niče na korijenima orijenta i lakog novca. Lepa Brena se snašla – poslije uspješne pevačke karijere ona započinje još uspješniju producentsku – danas je prva dama Grand Produkcije, koja je najzaslužnija za vaskrsavanje turbofolka (pod, doduše, nekim drugim imenom) u 21. vijeku. Pjesma nas je održala, njozi hvala, možda i ne zvuči tako loše, ako nemamo u vidu stil života koji je muzika tog vremena propagirala, kao kontekst u koji ćemo smjestiti tu ideju.

Turbofolk muzika je nikla na korijenima starogradske muzike – muzike gradskih boema, ali je njen razvojni put sa svakom novom etapom gubio nešto od svog nasleđa.

Srpska majka – od ikone do zatvora

Centralno mjesto u toj turbofolk kulturi zauzima žena, čiju evoluciju možemo pratiti od idela smjerne seoske djevojke (Dragana Mirković), preko šarenila i naivnog kiča (Svetlana Ceca Ražnatović, tada Veličković, i Cvetak zanovetak) do rokerke (Mira Škorić), preko seksualne dive (Jasna Milenković Jami) sve do postfolka i viđenja svjetskog modnog i estetskog ideala u spotovima Dejana Milićevića. Možda je i Svetlana Ražnatović najbolji primjer moderne dive koja je prošla kroz sve ove etape – od smjerne seoske djevojke, koja je silom prilika napustila rodno tlo, zatim uletjela u ljubavnu priču sa jednim od simbola srpstva tog vremena, preko njene porodične tragedije i postanka moderne majke devet Jugovića, pa sve do famozne nanogice, koju možete posjedovati za samo 990,00 dinara.

Posmatrajući karijeru gore navedene, ne možemo da se ne zapitamo koja je njena uloga u stvaranju moderne percepcije nacionalnog identiteta koji je doveo do fenomena Cece srpske majke? Da li je ona dovela do obnavljanja tradicionalnih srpskih vrijednosti ili do njihovog sunovrata? Da li je ikona sa njenim likom samo urnebesna satira ili tužna realnost? Da li je njen način života, koji se i te kako ogleda u stihovima koje pjeva, recept za očuvanje nacionalnog identiteta ili samo još jedan produkt kulturne globalizacije? Iako je njena karijera sve do kraja devedesetih bila jasno nacionalno obojena – pjevala je o Beogradu dok su bombe padale po njemu, sa spotovima Dejana Milićevića, ona postaje moderna porno diva, poput onih sa MTV-a, i stihova koji u prvi plan stavljaju ženu kao seksualni subjekat, koji provodi noći u satenu i pije mlijeko od kokosa, dok pije vodku, i čezne da poljubi neznanca, jer samo koža pamti. Seksualna emancipacija? Prije će biti samo način dizanja tiraža eksplicitnim tekstovima i lascivnim idejama.

Šta se, zaboga, desilo?

Međutim, vratimo se unazad, i osvrnimo se na političko-geografsku pozadinu turbo-folka. Turbo-folk nastaje sa raspadom SFRJ i svoj vrhunac doživljava ranih devedesetih, u periodu građanskog rata i hiperinflacije. Nije ni čudo što je u “Ranama”, filmu koji možda najbolje opisuje vladajuće vrijednosti urbanog Beograda ranih devedesetih, Srđan Dragojević, kao muzičku temu, koristi Turbo Suki i numeru “Novčanice”. Možda je Turbo Suki nastala kao parodija na muzičku, ali i svaku drugu, kulturu tog vremena, međutim, sama ideja koja se ovom pjesmom plasira ima svoje parnjake u realnom svijetu. Sjetimo se Viki Miljković i njenog hita, koji nam je u vrijeme izbjegličkih kolona i redova za hljeb, poručivao da “nikom nije ljepše nego nama”.

Koka kola, malboro i suzuki, kada je plata univerzitetskog profesora iznosila jedva par maraka, čine neku vrstu zlatnog grala za široke narodne mase.

S jedne strane, odjekivao je plač i lelek, dok je sa druge strane, kao vrhunska šarena laža, plasiran životni stil koji je bio na nivou urbane legende i nedostižan za veći dio stanovništva. Beogradsko, ali i svako drugo podzemlje, imalo je svoje idole, koji su pozamašno finansirali hitove svojih djevojaka. Tako se sredinom devedesetih na muzičku turbo-folk scenu probija i Jelena Karleuša. JK, kako se naziva, klasičan je primjer poslovice da para vrti gdje burgija neće, ali i naše tužne kulturne realnosti – da pakovanje prodaje proizvod. Silikonska ljepotica, uz opasnog dečka i nekoliko džipova, bila je idol tadašnjih tinejdžerki, savršen primjer ljepotice i zvijeri, jednog života koji se vodi na visokoj nozi, svijeta u kome je dobar provod zagarantovan, a opasnost i rizik samo povećavaju zabavu. I JK je prvih godina pjevala o novcu, poručivala nam da dejvojku treba voljeti “do zadnjeg dinara”, ali naravno sa nacionalističkim prizvukom, jer se dinar, iako nije vrijedio ni žvake iz samoposluge, više vrednovao od maraka, lira i dolara.

Kulturna (de)gradacija

Šta se to desilo, pa se od novog talasa i ideje slobode i jednakosti prešlo na novac i krst? Možda su generacije koje su rasle uz Idole, Električni Orgazam i Pekinšku patku posustale, ali to ne objašnjava kulturnu degradaciju na polju muzike na ovim prostorima. Sjetimo se, ’70 godina, pa čak i početkom ’80, SFRJ čini jednu od najoriginalnijih i najnezavisnijih muzičkih scena u jugoistočnoj Evropi.

Kao što je Velika Britanija imala Seks pistolse, Duran Duran i New Order, bivša Juga je, u skladu sa poslijeratnom idejom obnove, imala Paket aranžman i Artističku radnu akciju.

Ove dvije ploče su ostavile neobrisiv trag na muziku, film, i kulturu per se, tog vremena, slavivši jedinstvo, ali ne ono komunističko, nego prije svega individualistički kolektivizam koji se ogledao u slobodi izbora, kao i nezavisnost, ljubav i umjetnost. Dovoljno je pogledati omote ploča iz tog vremena – Kontrakompoziciju Mondrijana na omotu ARA iz 1981, ili Akt na crvenoj pozadini Mondiljana na omotu VIS Idola iste godine. Miks muzike, estetike, filma i modernizma je obilježio kulturu ranih ’80 na ovim prostorima. Muzika je spajala ljude, pa makar se to svodilo na puku razmjenu ploča. Na koncerte tog vremena je dolazila jedna generacija koja nije znala pojam granice, u bilo kom smislu, i bila oslobođena od materijalnog momenta, tako karakterističnog za muziku devedesetih.

A onda se desio rat, i jednistvo je nestalo, kako muzičko i kulturno, tako i nacionalno. Možda je u skladu sa idejom tadašnjeg režima kultura bila ciljno degradirana, a oni djelovi koji su opstali, prije svega u vidu muzike, bijahu usmjereni na odražavanje zablude da je sve u redu, dok stotine hiljada ljudi napuštaju svoja ognjišta pod prijetnjom smrću. Pozorište i film kao da umiru tih godina, serije koje se jako rijetko snimaju imaju za ideju da nam otvore oči da je sasvim okej nemati, ako si prije toga imao – život je i dalje lijep, samo ne u stvarnosti. 1995. godine, u vidu posljednjeg trzaja pred smrt, Radio Televizija Srbije počinje sa emitovanjem džingla “Ljepše je s kulturom”.

Ova kampanja, pokrenuta od strane tadašnje ministarke kulture Nade Popović-Perišić, koja je pratila Godinu kulture – 1995. koštala je čitavo malo bogatstvo, i uprkos ideji koju je proklamovala, nije uspjela. Mišljenja su različita, od toga da je ova kampanja bila puko mazanje očiju intelektualnoj raji nenaviknutoj na turbo-folk, do manipulacije tadašnjeg režima s idejom da se sa ratne međe pogledi usmjere na kulturu, koja je odavno bila mrtva i sahranjena, pa do beznadežnog pokušaja grupe kulturologa entuzijasta koji su htjeli da nešto promijene. U svakom slučaju, ova kampanja je ispraznila ionako prazne državne kase, što se većini nije svidjelo, jer je novac otišao na reklame i džinglove umjesto na finansiranje filmova, pozorišta i ne-turbofolk muzike. Sama ideja redefinisanja kulture u doba neukusa, šunda i kiča, bila je dobra, ali se postavlja pitanje šta se njom postiglo, i da li su bilbordi koji su se masovno postavljali mogli da preokrenu kulturnu degradaciju u Srbiji. Prije će biti da su samo izazvali podsmijeh naroda u trenutku kada je čitavo parče kontinenta bilo u krvavom konfliktu, sve u skladu sa izrekom “selo gori, a baba se češlja”.

A šta sad

Sa padom Miloševićevog režima, na mjesto turbo folka dolazi neki novi pravac, barem na prvi pogled. U skladu petooktobarske ideje rušenja prošlosti i stvaranja nove, mlade budućnosti, na scenu, kako kulturnu, tako i političku, stupaju neki novi ljudi, sa svježim idejama. Učesnici studentskih prostesta 1992. godine u kulturu uvode neki novi smisao – ona više nije mazanje očiju gladne raje bogatstvom i blagostanjem, već ima gorki ukus propale mladosti. Marko Vidojković predvodi taj post nju vejv, govoreći u svojim knjigama da devedesete nisu bile turbofolk bajka. Rokenrol uzvraća udarac, ali ne onako kako mu dostoji, već u vidu nekih novih mladih bendova i izvođača, koji se, ne držeći se striktno rokenrol muzike, već na način blizak američkom kantriju pišu epitaf svom životu, koji je uništen prošlošću, i kako je vrijeme odmicalo, bez izgleda za bolju budućnost.

Sve ovo se dešava u tišini, jer mora još mnogo vremena da prođe da bi se svijest očistila od turbofolk uticaja. Sa jedne strane imamo KKN, Marčela, Edo Maajku i Elemental, koji bez dlake na jeziku govore o surovoj realnosti, opet ujedinjeni, bez obzira na državne granice, ali ovaj put čemerom i jadom, dok se sa druge strane osmjehuju iste one turbo folk dive, samo sa modernijom šminkom, garderobom i urbanim tekstovima, sada preimenovane u pjevačice zabavne muzike. Da li je turbofolk ikada mogao da se oslobodi svog orijentalno-nacionalističkog nasleđa ili ne, ne postavlja se pitanje, već se harmonike zamjenjuju miksetama, dok se pjeva na autotjun. Njihova slava i dalje živi, bez obzira na ne tako svijetlu prošlost, one su i dalje aktuelne, sada više nego ikad, snimaju albume, izdaju nove projekte, najavljuju premijere spotova na MTV-ju, saradnje sa poznatim svjetskim zvijezdama, ali bez obzira na sve, one su i dalje turbo-folkerke, samo u ljepšem pakovanju, sa više sjaja i još više bijede.

Naravno, postavlja se pitanje da li kultura ima budućnost? Da li je moguće pokrenuti novu Artističku radnu akciju i postaviti muziku, umjetnost i film na pijadestal koji zaslužuju? Beogradska andergraund scena nudi pregršt novih umjetnika i kvalitetnih ideja, ali možda nije dovoljno jaka da se probije. Mnogo je slučajeva kada je kvalitet popustio pod masovnom tražnjom i izrodio se u suštu suprotnost. Da li se boriti protiv turbofolk vjetrenjača ili odustati?

Boriti se, jer kultura to zaslužuje!