Bajić o posljednjem razgovoru sa Mandom: Bio je rezigniran, sjetan, umoran i ljut

Srce legendarnog glumca Milorada Mandića Mande iznenada je prestalo da kuca prije godinu dana, na premijeri komada “Petar Pan”. Povodom godišnjice obilježavanja njegovog odlaska, porodica je dala pomen, a brojne kolege i prijatelji došli su da zapale svijeću u znak sjećanja na Mandu.

Osim supruge Anastasije Anje Mandić, među kolegama da odaju počast našli su se Dragan Bjelogrlić, Nikola Kojo, Boda Ninković, Branka Pujić, Radoš Bajić, Dragan Petrović Pele, Ivan Bosiljčić, Goran Jeftić, Milan Kalinić i mnogi drugi.

Scenarista i reditelj Radoš Bajić, prisjetio se druženja i saradnje sa Madnom.

“Prije svega je obilježavanje godišnjice velike tragedije i velikog gubitka njegove porodice, našeg i mog gubitka. Rekao bih, gubitak filmske kulture. Bio je veliki broj ljudi i veliki broj kolega. Kada se završila služba, stajali smo nepomično. Niko se nije pomjerao. Mnogo je velika ta praznina. Ja prosto imam potrebu i obavezu da govorim, imam obavezu zbog njega da pričam o tome jer o njemu mora da se govori. Mora da se priča jer je on to zaslužio. Prerano je otišao, čovjek je imao 55 godina. Otišao je čovjek, a dlanom o dlan prošla je godina”, pun emocija govori Radoš.

“Treba vjerovati da ljudska duša nikada ne umire. Veoma tužno i veoma dostojanstveno, neka počiva u miru, a njegovi nasljednici neka čuvaju uspomenu. Što se mene lično tiče, ja osjećam ogroman gubitak i podjednako je teško kao i prije godinu dana. Prosto, to ne može da se utuvi u glavu da ga nema”, kaže Radoš. Ispričao je i detalje posljednjeg razgovora sa Mandom:

“U sjećanje mi snažno ostaje urezan razgovor koji sam vodio tri dana pred njegovu smrt. Snimali smo zajedno posljednji ciklus serije u jednom selu kod Sopota na Kosmaju i krenuli smo kući. Tada smo pričali kao rođena braća i dotakli smo se nekih velikih tema. On je bio rezigniran, sjetan, umoran, bio je ljut i na neki način nezadovoljan, sve mu se nekako skupilo. A sjećam se igrao je tih dana lik Milašina tako briljantno, svi smo bili zadivljeni. Bio je precizan, maštovit, disciplinovan, a u sebi je čuvao neke muke, strahove i sjekiracije. I gluma mu je bila terapija, a najviše ga je nekako mučilo i najveće razočaranje bilo, kako je tada govorio, to što se Pozorište “Boško Buha” tako sporo adaptira. To je za mene najsnažnije osjećanje koje čuvam i do sada nikome nisam otkrio ovaj razgovor”, naveo je Bajić.