Bisera Veletanlić: Skandali su ovdje traženi, ja ih nemam pa nisam zanimljiva

Grijemo dušu na njenim pjesmama, pozivaju je reditelji, nastupa sa svojim sestrićem Vasilom Hadžimanovim i živi jedan sasvim normalan život. Ostala je vjerna sebi, borac za dobru muziku i umjetnica koja se ne nameće.

Iako je duboko zagazila u osmu deceniju, diva našeg evergrina izgleda odlično, a pjeva sjajno. Taj glas ništa nije izgubio od snage, boje i topline.

Pjesme “Ne plači”, “Milo moje”, “Ti si čovjek moj” traju i danas, a “Zlatni dan” decenijama nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ipak, Bisera Veletanlić nije baš zadovoljna stanjem u našoj muzici i načinom života uopšte.

Iza vas je jedna burna, lijepa i značajna godina u karijeri. Imate običaj da snimite pjesmu, pa vas dugo nema.

“S obzirom na to gdje živimo i šta ovdje prolazi, onda je to bolja varijanta. Šta ja imam od toga da me guraju u bilo kakve silikonske varijante? Ne pada mi na pamet. Ozbiljno i dugo se bavim ovim poslom, ali te muzike nema mnogo na radiju i televiziji… Danas imamo potpuno nakaradnu muziku, sve jedno te isto. Na televizijama puštaju isključivo “narodne pjesme” koje nikako nisu narodne – samo ponekad je to prava narodna muzika, sve ostalo je tako izvještačeno i odvratno da vam se gadi”.

Danas kao da dobar vokal nije dovoljan?

“Ne, nije dovoljan. U redu, lijepo pjevaš, ali moraš imati i skandale, jer je to ovdje vrlo traženo. Što više problema imaš, pa ih dijeliš s narodom, onda ti se pomaže. A u stvari si najobičnije đubre koje koristi priliku da podigne rejting tako što se žali, moli, kuka… Normalno živim, nemam skandala, pa u tom smislu nisam zanimljiva. Ni ja ni moja porodica ne želimo da budemo na stranicama na kojima su takvi prevaranti i lažovi”.

Da li nedostatak emocija u pjesmama prati surovost života koji živimo?

“Baš tako. Ljudi koji bi trebalo da budu primjer za lijepo, pošteno, iskreno i ljudsko su sve suprotno od toga, pa je onda i omladina takva. Nije sva, naravno. Hvala bogu, ima finih ljudi svih godina. Globalno je sve očajno. Očajan je odnos na ulici, u prevozu… Uzela bih ovim našim vlastima automobile i dala im da se voze gradskim saobraćajem jedno mjesec dana, pa da onda pričaju o tome koliko je dobar. Ništa strašno, samo nek izdrže mjesec dana da se voze javnim prevozom”.

Nevjerovatno je da se umjetnica kao vi vozi gradskim prevozom.

“Vozim se. Voze se i državnici u inostranstvu, samo što je kod njih prevoz čist i pristojan, a ovdje je sve nakaradno. Pošto stanujem u centru, gotovo uopšte ne koristim auto. Volim da pješačim i uglavnom idem taksijem, ali se častim i gradskim prevozom. Poražavajuće je kad vidite ljude u prevozu. Tako su odsutni, nigdje treptaja, o osmijehu da i ne govorimo. Mladi se nekako i dovijaju, imaju svoje mobilne, ali zreliji svijet ima prazan pogled”.

Vaša sestra Senka uopšte nije željela da se vraća muzici.

“Ona je davno osjetila kuda se kreće umjetnost, pogotovu muzika, pa je jednostavno odustala. Njen vokal je bio nešto neponovljivo. Bila je vrlo autentična i svoja, pravi džez pjevač koji je imao svoj stil. Nije kopirala nikoga, a nije imala ni potrebe, za razliku od nekih koji su pravili karijeru tako što su bukvalno kopirali vokal pjevača čije pjesme pjevaju. I Zafir je napravio sjajne stvari, ali nigdje se to ne pominje. Nisi zanimljiv, jednostavno: prošlost si, mator, i nisi ni za šta. Tako se to ovdje gleda. A s druge strane imaš lažove od pjevača, koji pritom imaju priliku da daju savjete mladima kako treba da pjevaju, iako su sami katastrofa. Bilo bi smiješno da nije tragično”.

Da li ste zadovoljni načinom na koji ste vodili karijeru?

“Nije sve bilo do mene. U Beogradu sam od 1970, a nekih 15 godina sam bila bojkotovana. Ne bih sada da pričam zašto. Kad se Bata Kovač vratio iz Španije, ponovo smo počeli da radimo. Malo-pomalo, i sad smo tu gdje smo. Posljednje što smo izdali je Smijem se bez smisla”.

https://www.youtube.com/watch?v=OnEFEkGBIg8

Zlatni dan za plakanje

“Kad sam prvi put čula tu pjesmu, odmah sam se rasplakala. I dok sam je snimala, više sam plakala nego pjevala. Dvije ili tri godine na koncertu bih prvo ja pustila suzu, pa onda svi drugi. To je jedna pjesma odlična za plakanje. Sada je već postala himna ljubavi i života, publika je na koncertima pjeva u horu. I to tiho, predivno, da ja i ne moram da pjevam”.