Muzika film i TV

Bjela: Gradski mangupi su me zezali zbog Sirogojna

Bogata karijera glumca prerasla je u bogatu rediteljsku karijeru. O Draganu Bjelogrliću, jednom od omiljenih zvijezda jugoslovenske i srpske kinematografije, najbolje govore blokbasteri u kojima je igrao: “Boško buha”, “Lepa sela, lepo gore”, “Crni bombarder”, a ne smijemo zaboraviti ni legendarnu seriju “Bolji život”. Unazad desetak godina, Bjela je poznat kao vrsni reditelj kojem polazi za rukom da sve što radi, pretvori u hit. “Vratiće se rode”, “Montevideo”, “Sjenke nad Balkanom”, neki su od njegovih uspješnih projekata kao reditelja.

Nema otkrlon prema svojim “ranim radovima”, ali ističe da rijetko gleda filmove koji su mu obezbjedili status istinske zvijezde na prostorima bivše Jugoslavije.

“Samoinicijativno, da sjednem i sam od sebe pogledam, rijetko. Prednost u mom slučaju je to što se često repriziraju domaći filmovi, pa onda kada ide neka repriza, sjednem i gledam. Inače, imao sam nekoliko faza. Prva faza bila je kada su mi djeca porasla, tada sam njima puštao svoje „rane radove“ – Crni bombarderLepa sela lepo goreRane, oni se u to vrijeme nisu ni rodili. Umjeli smo da sjednemo tako uveče, da im puštam „tatine filmove“ sa DVD-a. To su bili moji osvrti unazad, ali u suštini jako rijetko. Imam princip da neki film koji radim odgledam nekoliko puta u vrijeme premijere i onda ga ne gledam jedan izvjestan vremenski period, pa ga onda pogledam sa distance od nekoliko godina, pokušam da napravim pravi odmak i da dobijem pravi ugao gledanja, da sve što su mane i vrline prepoznam na pravi način, da uklonim tu emotivnu povezanost koju imaš tokom stvaranja nečeg. To se pokazalo kao dobar recept da onome, što mi je u tom „svježem“ gledanju zasmetalo, a nisam mogao da ga definišem, sa vremenske distance dam dijagnozu”, kaže Bjela.

Film koji ga je proslavio svakako je “Boško Buha”. Iako tada nije bio profesionalni glumac, već dijete koje se slučajno našlo pred kamerama, Bjela kaže da je moći tog ostvarenja postao svjestan tek kada je odrastao.

“Postao sam popularan među djevojčicama, što je Lustih dobro provalio. Nisam sve to shvatao previše ozbiljno, ni moji roditelji nisu shvatali ozbiljno, to je bila klinačka ekskurzija u nešto nepoznato. Tada nisam ni pomišljao da će to da mi bude životna profesija”, prisjeća se Bjelogrlić.

“Film je bio jako popularan, gledali su ga svi, ali to je bilo vrijeme trežnjenja od socrealizma i među gradskom ekipom je postojala mala distanca prema partizanskim filmovima, u smislu dosta više partizanskih filmova! Boško Buha, doduše, nije klasičan partizanski film, već je pogodio dobru žicu prema toj djeci, tim klincima koji su se našli u vrtlogu rata i prosto je nevjerovatno kako je ostao kultni generacijama rođenim sedamdesetih, pa i još mlađim”, kaže Bjela.

Vršnjaci su nerijetko zbijali šale na njegov račun u vrijeme popularsnosti filma.

“Mene su tada uglavnom zezali, kao „evo ga mali partizan“, prisjeća se glumac.

Send this to a friend