Bjelogrlić: Junaci “Boljeg života” živjeli su bolje nego mi danas

Jedan od najboljih glumaca sa naših prostora i vrlo uspješan reditelj Dragan Bjelogrlić uvijek se sa osmjehom na licu sjeća svojih mnogobrojnih uloga. Jedna zbog kojih je postao miljenik mnogih djevojaka bila je svakako uloga Bobe Popadića u seriji “Bolji život”.

Popularni Bjela za Wine style magazin kaže da je “Bolji život” sada samo ostao uspomena na neki bolji život koji je tada postojao.

“Kada je počeo “Bolji život”, uopšte nijesmo bili svjesni da će postati ono što je postao. U to vrijeme su se u Jugoslaviji snimali ozbiljni i veliki filmovi i serije. Recimo, paralelno sa “Boljim životom” je išla serija “Vuk Karadžić” koja se smatrala ozbiljnom, a ovo je bilo onako niži nivo estetike, serija za narod i tada je nijesam kapirao kao neku veliku stvar koja mi se dešava. Čak sam imao i mali strah da će da me svrstaju u takozvane glumce za „lake žanrove“. Kad si mlad glumac postoji opasnost da ti se to desi, a “Bolji život” u početku i jeste spadao u „lake žanrove“, bio je „sapunica“, iskren je glumac.

Posljednja epizoda serije se emitovala 1991. godine, a već idućeg vikenda je počeo rat u Sloveniji. Tako je “Bolji život” bukvalno ispratio SFRJ u istoriju, a Bjela priznaje da glumci uopšte toga nijesu bili svjesni.

“Junaci “Boljeg života” su sve vrijeme bili u potrazi za boljim životom, a danas vidimo da je to što su ti junaci živjeli zapravo bolji život u odnosu na ono što mi živimo danas. Skoro sam učestvovao na tribini na temu “Boljeg života” i tada sam, kao odgovor na pitanje zašto je danas nemoguće snimiti nešto takvo, rekao da je riječ o sociološkom fenomenu. Danas više nema srednje klase. “Bolji život” je bila posljednja oda pripadnicima srednje klase. Danas je nemoguće zamisliti Gigu Moravca, pravnika u nekom preduzeću i njegovu suprugu, profesorku latinskog, kako žive u nekom lijepom stanu, imaju troje djece, kubure da tu djecu izvedu na pravi put, ali opet žive neki pristojan život, imaju auto, bore se s računima i kreditima, ali žive pristojno. Danas više toga nema, a “Bolji život” je ostao uspomena na poznu fazu jugoslovenskog socijalizma, koja je donosila uređen život, u kojem je postojala srednja klasa, a svi znamo da je srednja klasa osnov uređenog društva. Mislim da ta nostalgija nije samo nostalgija za jednom državom, već i za jednim vremenom kada je sve bilo drugačije i zaista bolje”, smatra Bjelogrlić.

Kaže da je mnogo ponosan na svoju ulogu u “Lepa sela lepo gore” .

“To su već zrele godine. Sama odluka da radimo jedan takav film, način na koji smo ga uradili, to šta je taj film predstavljao u trenutku kada se pojavio i ono što danas predstavlja, svrstava ga u sam vrh onoga što sam u životu uradio, ne samo po kvalitetu, već i po stavu, imajući u vidu da je sniman u godinama kada se većina moje generacije polako osipala po inostranstvu. Sama odluka da mi sami radimo jedan tako značajan film i sve ono što je proizašlo iz toga jesu razlog da na njega gledam kao na jednu od najvećih stvari koje su se desile u mom profesionalnom životu”, konstatuje on.

A tu je i uloga Eksera u seriji “Vratiće se rode”.

“Ta serija je sjajan primjer za to šta znači kada se oko jednog projekta okupe ljudi iste generacije koji isto razmišljaju. Brat i ja dosta vremena provodimo u kući mojih bake i dede po majci u Barandi, i svako malo neko dođe u to mjesto i kupi kuću. Početna ideja bila je da glavni junaci, dva tipa iz grada, moraju da pobjegnu od nekog problema na selo i onda tamo sebi da naprave neki novi život. Ta serija ispričala je priču o generaciji rođenoj šezdesetih i sedamdesetih, koja se identifikovala preko mene i Đurička. To je jedan od najljepših poslova koje sam radio, jako sam se lijepo osjećao”, ističe Dragan.

Prema njegovim riječima, jako je korisno za mlade ljude koji se bune na ulicama i protestuju da odgledaju “Crni bombarder”.

“Svi bismo voljeli da je generacija moje ćerke posljednja generacija koja mora da izlazi na ulice. Međutim, mislim da imamo neki usud da ovdje nikada neće biti onako kako bismo mi voljeli, a opet, imamo unutrašnju želju da se stvari mijenjaju i nemamo problem da izrazimo naš bunt, zbog čega mislim da je Beograd jedna od najznačajnijih tačaka u Istočnoj Evropi. On će uvijek biti metropola baš zbog toga. Ovi studentski, odnosno građanski protesti, koji su počeli u aprilu za mene su nešto najljepše što nam se desilo posljednjih godina. Čovjek koji živi ovdje je svjestan da centar Beograda neće nikada biti kao centar Barselone, da nikada nećemo imati primanja kao što imaju ljudi u Njemačkoj, ali to ne znači da treba da živimo u primitivizmu. Nikada se ovdje nije živjelo nešto raskošno, ali se živjelo normalno. I tada smo tragali za boljim životom, ali smo bili okruženi nekim civilizacijskim vrijednostima. Nijesu primitivci kolo vodili”, cijeni Bjela.

Smatra da je danas najopasnije to što posljednjih nekoliko godina narod neko želi da uvjeri da je primitivizam kojim smo okruženi model koji treba da se slijedi.

“Ovi što puštaju rijalitije i grozni primitivizam na svojim kanalima kažu da je to zato što narod to voli. To je najveća podvala. Nije. To je zato što je to najjeftiniji mogući program i zato što je to program najnižeg ukusa, kao da snimaš porniće i tako najviše love zarađuješ”, zaključuje Bjelogrlić.